Literarna skupina ima težište na razvijanju senzibiliteta učenika za                                              kreativno pisanje, precizno izražavanje i bogaćenje rječnika.

Radom u literarnoj skupini želimo pridonijeti osposobljavanju učenika za                                        govornu komunikaciju koja im omogućuje ovladavanje sadržajima svih                                          nastavnih predmeta. Učenici samostalno čitaju poeziju i prozu, uvježbavaju                                    govorne vrednote, razvijaju sposobnost usmenog i pisanog izražavanja.                                           Radom pridonosimo i njegujemo osobne književne interese učenika,                                             potičemo slobodno kreativno izražavanje osobnog doživljaja, osjećaja,                                          misli i stavova. Osvještavamo i potrebu za njegovanjem zavičajnog govora.

Cilj nam je razvijati potrebu za čitanjem i pisanim literarnim izražavanjem.

                Miris proljeća

Zeleni su se divovi cvijeća probudili

i svoj bijeli pokrivač predali suncu

da ga spremi dogodine.

Svojim su glasnim hodanjem

Divovi probudili šumski svijet,

A i dozvali rode pri povratku.

„Poljem je“, rekao je jedan zec,

„zamirisalo ukusno blago koje je niknulo

evo, baš, prije tri dana.“

Još je pokoje pero letjelo s pokrivača divova,

A jedno je od njih sletjelo na jednu rajčicu

Koja je u taj tren zamirisala poljem i privukla kukce.

Uživajmo u ovim sretnim zrakama sunca

Koje nam je donijelo ovo dugo

očekivano proljeće.

                                                           Anja Putar, 5.b

                  Dugo sam ga čekala

Miris proljetnica,

sve se budi,

osmjeh na licu,

vjetrić u kosi…

Livadom šetam,

prirodi se divim.

Zvuk ptica,

grane pune lišća,

nožice pčele koje se žute,

dobrodošlo mi PROLJEĆE!                            

                                                            Mia Kranjčec, 5.b

                  Igra s proljećem

Nakon duge hladne zime,

na vrata kuća pokuca proljeće,

mirisno i veselo.

Medo se budi,

a jež još zijeva…

ptice izdaleka se vraćaju

na naš prag.

Proljetno cvijeće

 poziva na igru.

Hajdemo svi zajedno

na igru s proljećem!

                                                      Rita Šalković, 5.b

Rastanak s osnovnom školom

Mjesec je lipanj, mjesec nervoze, sreće, uspomena, ali i za neke od nas i mjesec rastanka. Nakon osam godina provedenih u ovoj školi vrijeme je da krenemo dalje, da zakoračimo samostalno u život. Taj će korak po prvi put biti bez razrednika i nastavnika. Vrijeme je brzo prošlo i osam se godina ne čini dovoljno. Sve što smo rekli, sve što smo prešutjeli, ali i sve što smo napravili ostat će zauvijek u mislima drugih. Vrijeme se ne može izbrisati, premotati niti popraviti..

            Zato svima vama koji čitate ovo želim poručiti da je vrijeme dragocjeno i da ga treba živjeti u slozi i veselju, a naravno i kroz učenje. Možda vam se sada škola ne čini kao nešto važno, nešto što će vas zapravo naučiti budućem životu. U krivu ste! Škola, nastavnici pa čak i prijatelji u njoj, ne uče vas samo dosadnom gradivu koje ćete brzo zaboraviti, nego i brizi, prijateljstvu, slozi i važnosti koju vi sami predstavljate u ovom svijetu. Nastavnici su ti koji otvaraju vrata raznim mogućnostima, a ako ih vi svojim postupcima zatvorite i ostanete samo ine će uvijek pronaći način da otvore prozor.

            Osmi sam razred i čini mi se kako ne okrećem samo novi list u svom životu, nego kako započinjem čitati novu knjigu, sasvim različitu od svega što sam do sada pročitala. Kažu da je to pravi način za novi početak, sklapanje novih prijateljstva, pravi način za nova iskustva. Slažem se s tim. U životu se uvijek mora kretati ispočetka, u svim etapama svoga postanka. Važno je samo imati podršku roditelja, prijatelja i nastavnika.

            Svi djelatnici OŠ Vladimira Vidrića dokazali su da mogu biti sve to… i nastavnici i roditelji, ali ponajviše i prijatelji. Svi osmaši su vam zahvalni na tome.

            Kada se druge riječi ne mogu pronaći ostaje nam ona stara, najljepša među riječima, riječ HVALA!

            A vi, učenici koji ovo čitate, znajte da ništa ne traje vječno, da riječi znače puno, a djela još više. Znajte da ne morate biti poput nas, da ne morate biti bolji ili gori od nas, samo trebate biti svoji, trebate biti ono što jeste. Tako ćete postati najbolji.

            Sve što vam još mogu reći je DOVIĐENJA jer naši životni putovi bit će zauvijek povezani kao hodnici naše škole.

Helena Lujanović, 8. a

bivša predsjednica Vijeća učenika

 Od izvora do ušća

„Skok u lijevo, skok u desno,

sa stijene sam pala.

Sve je kao šala,

a ja sam tako, tako mala.“

             Pjevala je tek rođena kapljica vode. Njen dom bio je već godinama stari potok. Malena je kapljica skočila s najviše stijene ne bi li ugledala svjetlo sunca. Prve su je se zrake dojmile kao majku njeno dijete. Njihale su je i milovale u duginim bojama dok se sigurno spuštala u potok.

             Nove su avanture počele za malu, veselu kapljicu. Sve joj je bilo novo i njezina ju je znatiželja odvela među najljepše travke i kamenčiće. Kotrljala bi se niz padine i vrtjela u malim virovima. Najdraže joj je ipak bilo pronaći neku hrabru ribicu koja pliva u tim hladnim brzacima i popeti  joj se na leđa kako bi mogla poletjeti iznad vode. Voljela je taj osjećaj. Prisjetila bi se dana svoga rođenja, zraka toploga i brižnoga sunca. Taj je osjećaj iznova željela.

              Brze su bile vode kojima je ona putovala ne znajući svoj cilj. Počela se pitati koja je njena prava svrha u tom potoku. Pjevala bi:

„Tko sam ja na ovom putu?

Što li znače snovi moji?

Kud me ove vode nose?

Je l nas itko ikad broji?“

             Pitala se i pjevala, pjevala i pitala. Danima se trudila i gurkala među drugim kapljicama kako bi mogla biti na toploj površini brzaca. Željela je vidjeti prelijep okoliš kojim putuje. Nije se mogla tako lako probiti kroz bezbroj ostalih kapljica koje su jednako žarko željele osjetiti toplinu sunca. I dalje je bila odlučna u onome što želi.

             I napokon, nakon sveg truda, uspjela je. Mogla je osjetiti mirisni povjetarac i vidjeti prelijepe zelene listove visokih divova zbog kojih je i ona poprimila njihovu zelenu boju. Oni bi se redali cijelim njenim  putem, a ona je i dalje željela vidjeti više. Željela je otkriti svijet koji je izvan njenih obzora. Uvijek je težila višem i boljem od onoga što je imala. Zamišljala je tajanstveni svijet  tamo negdje daleko gdje je nose njene vode.

             A onda ju je iz misli prekinuo vrisak ostalih kapljica. Vrištale su , prštale, zborno bučale, hučale  i rasipale se na sve strane. Kapljica je padala i padala niz padinu najvišu do tada. Letjela je , osjećala se slobodno.

            Odjednom  se sve smirilo. Pogledala je zlatne ravnice i sve je mirnije  i mirnije tekla. Tekla je prema onome čemu je sve to vrijeme težila. Pjevala je među zlatnim poljima i šarenim livadama, pokraj prašnjavih putova, ispod nebeskog  plavetnila:

„O kako su lijepe ove zlatne godine.

O kako je snažna ova nabujala rijeka.

Zna li itko čemu snovi služe?

Što li nas na kraju puta čeka?“

                 Na površini vode sada već nabujale rijeke čula se njezina pjesma. Nakon toliko vremena osjećala se ispunjeno. Bila je kapljica sada već pametnija i mudrija, vrijeme ju je naučilo strpljenju. Poneki skokovi na kamenju koje bi djeca bacila u vodu praveći žabice na njenoj površini podsjetili su je na prelijepo djetinjstvo puno sreće, veselja i iščekivanja.

                A onda se odjednom sve smirilo. Vode nabujale rijeke utonule su u zagrljaj jezerskog plavetnila. Smirila se i kapljica gledajući svoj posljednji zalazak sunca. Sve je odjednom dobilo svoju svrhu. Koliko god bila nebitna u svijetu, toliko je bila bitna kao pojedinac. Postala je dio nečega većega od nje same. Postala je bitna, životu važna.

Helena Lujanović, 8.a

Ovim radom Helena je osvojila 1. mjesto i nagradu na natječaju Moja priča 2011. Dječjeg gradskog vijeća Grada Kutine i Knjižnice i čitaonice Kutina.

Priča iz grada 

Hej, hej, hej! Prvo da se predstavim, ja sam malena lastavica. Letim okolo po svijetu idući na topla mjesta. Prošla sam mnoge gradove i mogu priznati sa mi je ovaj jedan od najljepših i najdražih. Moje prijateljice i ja oduševljene smo Kutinom. U proljeće kada se sve zazeleni mi dolazimo. Svaki puta promatram prvu visibabu kako se iz trave probija prema suncu. Svakim danom sve je više ljudi na ulicama. Oni su jako kulturni. Ne bacaju smeće po parkovima, po dječjim igralištima, itd… Roditelji svoju djecu često vode na igranje s drugom djecom. Mnoge bebe tu naprave svoj prvi korak. Mnogi se tu po prvi puta zaljube. Kada sam tek došla moje prijateljice su mi pokazale prelijepu crkvu, lijepo uređene škole i  zelene livade. No, najdraže mi je mjesto dječji vrtić. Tamo se svi smiju, igraju i zabavljaju. Jako volim djecu, a voli ih i grad Kutina. On je prijatelj djece. Moje prijateljice i ja se često sastajemo na poljima pšenice. Tamo se često igramo lovice. Po zelenim livadama u to vrijeme raste mnogo cvijeća jer Kutina nije jako zagađen grad. Lijepo je kada si djevojčice rade ogrlice i narukvice , a simpatično je kada dječak  pokloni nekoj djevojčici buketić. Zatim dođe ljeto. Otvori se kutinski bazen. I tamo sam često. Mnogi ljudi odlaze u slastičarnice gdje jedu kolače i ližu sladoled. Ljeto mi je jako drago ali i tužno jer moram otići. Vrapci su mi pričali da je u jesen hladno, a zimi još hladnije, no to ne umanjuje moju želju za povratkom. Tako prođe i Božić, Nova godina i svi ti Blagdani pa i rođendan ovoga voljenoga grada i počinje iščekivanje proljeća kada ću se ponovno vratiti u svoje gnijezdo pod meni dobro znanu kutinsku nadstršnicu.

Matea Miletić   7.b

VOLJENA ZEMLJO

Čak i malo dijete zna

u mašti otputovati do svemira.

U svemiru ima planeta bezbroj

i zlatnih zvijezda ogroman roj.

Ali postoji jedna planeta -

to je planeta ljudskoga svijeta.

Ta planeta Zemlja se zove,

na njoj ljudi sanjaju snove.

Ona ima velike oceane i plava mora

iznad kojih sviće zora.

Po njoj Amazona teče,

na njoj raste drveće i cvijeće.

Njezine se penju planine

u nebeske visine.

Ona ima proljeće, ljeto, jesen i zimu,

ona stalno mijenja klimu.

Na Zemlji živi svako biće i travka

Zemlja je svima prava majka.

Manuela Zgazivoda, 3. razred

PŠ Gornja Gračanica

Likovni rad učenice za natječaj Turističke zajednice "Volim Hrvatsku"

KNJIGE – KLJUČ DO ZNANJA

Kada otvoriš prašnjave korice stare, zaboravljene knjige, znaj da si našao ključ do znanja. S knjigom u rukama možeš otići u prošlost i boriti se protiv snažne vojske ili pak plesati na dvoru kraljevića. Možeš doživjeti priče iz davnine i tražiti sakrivenu istinu. Možeš poljubiti žapca i upoznati princa s kojim ćeš provesti ostatak svoga života. Možeš biti malen poput palca, a ipak spasiti cijelu šumu. Možeš se ubosti na vreteno i spavati stoljetni san.

Maštom kojom su pisane knjige možeš obići svijet u osamdeset dana i zaroniti dvadeset milja pod more. Možeš se boriti protiv zlih čarobnjaka i postati besmrtan s kamenom mudraca.

Kada otvoriš korice novije knjige, ne moraš putovati daleko da bi dostigao daleka prostranstva. S knjigom u ruci možeš pisati dnevnik o svome životu, a pritom biti netko drugi.

Postoje, ipak, priče u kojima ćeš naučiti važne stvari koje će te pratiti do kraja života. Kao vrstan detektiv možeš loviti čovjeka u krutom šeširu. Ako odlučiš lagati poput Melite, moraš paziti da ti ne naraste nos.

Često ti knjiga neće izmamiti osmijeh već suzu u oku i poželjet ćeš promijeniti njezin kraj. Možda ćeš morati prodavati šibice i hodati bosa po snijegu ili ćeš možda doživjeti gubitak svoga doma i najbližih. Ali jedno je sigurno, naučit ćeš cijeniti ono što imaš, naučit ćeš živjeti život kroz živote drugih ljudi.

Možda je knjiga koja leži na prašnjavoj polici tvoje sobe i čeka da ju baš ti otvoriš tvoj ključ do znanja i mudrosti.

Helena Lujanović, 6.A

Zapalit ću svijeću

Zapalit ću svijeću

svojoj voljenoj baki

da joj svijetli na putu do raja.

Cvijeće ću joj dati

da joj krasi put,

ljiljan od zlata

i ljiljan žut.

Kazat ću joj riječi,

lijepe i nježne

da je upute k Bogu.

A zauzvrat želim

samo zagrljaj njezin

u snovima.

       Helena Lujanović, 6.A

Rado bih krenula na petu stranu svijeta

Rado bih krenula na petu stranu svijeta, stranu zvjezdanoga neba. Peta strana svijeta nije niti sjever, niti jug, niti istok niti zapad, nego strana mašte, veselja i glazbe. U njoj se otvaraju zagonetni i tajanstveni putovi. Doživljavaju se divovske pustolovine i osvajaju sunčani svjetovi. Na toj strani svijeta siromašna djevojčica može postati princeza. Prekrasan je taj svijet! On je kao dubina, začaran vilinskim prahom. Kada ugledaš zvjezdano nebo kao da uroniš u svijet mašte, u petu stranu svijeta. Tada si i ti dio nje.

          U mašti se može sve. Može se letjeti pod oblacima, može se beskrajno plesati po zvijezdama, možeš čak i zaroniti duboko, duboko ispod površine vode i otkriti važne tajne. Mašta je u dječjim očima obojana duginim bojama. I kao dijete ja putujem nebom. Raketom mašte i balonom od glazbe približavam se svom cilju, cilju koji postoji samo na petoj strani svijeta.

         Najbolje je sanjati. Tada u svojoj mašti možeš dotaknuti šumske vile koje su ti sve bliže. Možeš dotaknuti Mjesec i njegove svilene obronke i tada poželiš letjeti kroz zvijezde. Možeš ispružiti ruke i osjetiti blještavilo zvijezda na svojim dlanovima. Možeš hodati srebrnim, protkanim putem mjesečevog sjaja i jahati na krilima vjetra usred pobješnjele oluje. Možeš trčati brzo poput konja livadama od zlata i spavati ispod hrastova u mističnoj šumi s prepletenim putovima. No, kada se probudiš, toga više nema.

          I tada, s torbom na leđima, krećeš na put, na petu stranu svijeta, noseći samo knjigu punu bajki.

                                Helena Lujanović, 6.A

Literarni rad pod imenom Rado bih krenula na petu stranu svijeta osvojio je 1. mjesto na Županijskom susretu LIDRANA 2010. u kategoriji literarnih radova.

Srce od licitara

Nedugo nakon bakine smrti, pokušavala sam se sjetiti njezinoga glasa.

Nedostajale su mi njezine priče i hrapave ruke kojima me grlila. Hvatala sam se za svaku slamku sjećanja, ali svi su se događaji zamaglili i nisam ih mogla probuditi iz dubokog sna. Mislila sam, možda se sjetim nakon nekog vremena, no još više sam zaboravljala. Nekoliko dana čudan me je instinkt vodio u bakinu drvenu kuću i popustila sam. Već prvi miris pobudio mi je sjećanja na bakinu štrudlu od jabuka, a već prvi dodir na hladan krevet u kojem već dugo nitko nije spavao, prožimao me je toplinom. Bijeli, čipkasti pokrivač prostirao se po starom, hrastovom krevetu i podsjećao me na hladne zime provedene s bakom. Sjedile bi na krevetu uz pucketanje peći, a ona bi mi pričala o danima svoje mladosti i Kutini kako je nekad izgledala.

Otvorila sam stari hrastovi ormar i odmah primijetila napola otvorenu kutiju. U njoj su bile posložene crno-bijele slike, a na njima od nekud poznata mjesta i nepoznati ljudi i djeca. Pregledavala sam svaku sliku pozorno, kao da nešto tražim….. I našla sam! Malo licitarsko srce ležalo je na dnu kutije, kao da je zaboravljeno među svim tim uspomenama. Uhvatila sam ga nježno, onako otkrhnutoga, otpuhnula prašinu s bijele posvete. Krasopisom, nježno napisana poruka, kratka sa dvije riječi, značila je više od cijeloga rječnika nekog zametnutog jezika. Maleno crveno srce s bijelom ružicom i sitnim ogledalcem sjajilo se na mom dlanu. Kraj njega crno-bijela fotografija stare bakine kuće - čardaka, neuglednog potoka ispred drvene kuće, blatne ceste i mlade djevojke. Pored nje još jedna fotografija. Isto mjesto, drugo vrijeme - starica u crnini koja grli malu djevojčicu. Oko nas šarenilo cvijeća na drvenom trijemu.

Sjetih se tada njezinog blagog glasa koji je mogao prekinuti tišinu i upaliti svjetlo na kraju tunela. Sjetih se koliko me voljela. Klizne mi suza s lica i padne na malo, okrhnuto srce od licitara.                       

                                                         Helena Lujanović, 6.A

Literarni radovi pod imenom Zapalit ću svijeću i Srce od licitara osvojili su drugo mjesto na nagradnom natječaju Moja priča Dječjeg gradskog vijeća Grada Kutine.