Srednja škola Bedekovčina

Došao je i ovaj dan. Kraj nečega u čemu smo uživali koliko smo mogli, kraj jedne priče koja nam je tek sada kristalno jasna. Kraj jednog životnog puta, za kojim ćemo tek kasnije zaključiti da je ipak bio najljepši.

Napustivši sada ovaj dom, školske klupe, nismo znali da je to još jedan veliki kraj. Kraj bezbrižnosti, kraj puta kojim nismo znali ići punim srcem i žarom. Valjda zato i postoji ono vrijeme poslije koje nam daje mogućnost da se možemo pošteno pokajati za propušteno, isplakati neisplakano i zaželjeti nemoguće. Sada nismo ni svjesni da živimo najljepši i najbezbrižniji dio svoga života.

Kada se mnoge činjenice zbroje i stoje na hrpi, poželjeti ćemo da se barem jedan dan vratimo u one klupe u kojima smo sjedili sve ove godine, da se vratimo u ovaj dom, sa sjećanjem na sve dane ludovanja, druženja, plakanja, učenja…, da osjetimo ovaj miris, da čujemo sve ove glasove i da pokušamo popraviti ono što smo nekada i pogriješili.

Evo i ove godine ispratit ćete još jednu generaciju sa suzom u oku, zaželjeti svu sreću ovoga svijeta i onima koji ostaju pružiti utjehu i reći im neka iskoriste ove dane, a i one poslije da iskoriste svoju mladost, neka ulažu sav trud u obrazovanje i ulaganje u sebe.

Ovim putem u ime svih maturanata želim zahvaliti svim odgajateljima koji su nam svih ovih godina bili učitelji, ali i prijatelji koji su nam pomogli kada nam je pomoć bila potrebna. Želimo im zahvaliti za sav trud koji su uložili da uspijemo, iz ovog doma ali i iz škole, izaći sa osmijehom na licu, ali i ponosom.

Zahvaljujemo i kuharicama koje su također kuhale za sve nas, fino nas hranili i uz pokoju riječ nasmijali i uljepšali dan.

Evo došao je i ovaj trenutak kada pogledima posljednji put okrznemo ove zidove doma i škole, zatvorimo vrata i sa osmijehom na licu kažemo: „I mi smo odrasli!“

Hvala!                                         

Simona Ipša