Srednja škola Bartola Kašića Grubišno Polje

Drugi razredi Srednje škole Bartola Kašića Grubišno Polje sudjelovali  su  i ove godine u kvizu o Domovinskom ratu  pod nazivom „ Znajući prošlost u sigurniju budućnost „ koji se održava već jedanaest godina u organizaciji Udruge dragovoljaca Domovinskog rata Bjelovarsko-bilogorske županije, Grada Grubišno Polje i od nedavno i Ministarstva branitelja RH.

Nagrada za najbolji uspjeh u znanju bio je odlazak u Vukovar  18. studenog 2015. godine na cjelodnevno studijsko putovanje. Učenici  2.E, 2.B  i  dio 2. C razreda sudjelovali su u ovom nagradnom putovanju.

Na ulazu u Vukovar  posjetili smo Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti. Prema predviđenom protokolu sudjelovali smo u Koloni sjećanja  pod geslom „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“ koja je kretala od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata.

Na Memorijalnom groblju prošetali smo alejama i pogledali mjesto gdje je ekshumirano  938  tijela. To je dosad najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Mjesto masovne grobnice je nakon ekshumacije obilježeno postavljenjem 938 bijelih mramornih križeva, a groblje je podijeljeno u tri dijela:

Aleju poginulih hrvatskih branitelja,

Aleju umrlih hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata i

Aleju civilnih žrtava iz Domovinskog rata.

Uslijedio je posjet  muzejskom prostoru – Vukovarska bolnica 1991. koji je vjerodostojan svjedok ratnih zbivanja jer je prostor ostao isti kao i 1991. godine, dok  uz pomoć multimedijalnih prikaza i lutaka atomsko sklonište ostavlja poseban dojam.

Uslijedio je posjet Spomen domu Ovčara koji predstavlja vrijeme i mjesto stradanja 261 žrtve srpske agresije koje su dovedene iz Vukovarske bolnice te mučki ubijene. U spomen na žrtve Ovčare hangar u koji su žrtve dovedene pretvoren je u Memorijalni centar.

Svake godine sve više učenika naše škole ima želju posjetiti Vukovar, mnogi bi htjeli ići ponovno, stoga navodim slijedeće riječi pisca, Vukovarca Pavla Pavličića:

„Iz Vukovara se ne može otići.

Točnije, ne može se otići sasvim, premda su mnogi pokušavali. Moguće je taj grad napustiti na neko vrijeme, moguće je čak ponekad imati i osjećaj da smo posve prekinuli s njim, ali definitivnoga rastanka s Vukovarom nema. Mogao bih vam sada unedogled navoditi primjere: bilo je ljudi koji su se otisnuli na drugi kraj svijeta, bilo je ljudi kojima se Vukovar smrtno zamjerio, bilo je ljudi koji su se čak i zarekli da se onamo više neće vraćati. Ali nikome to nije pošlo za rukom. Svi su se vratili, prije ili poslije, pa makar samo zato da bi ponovo odlučili da više neće dolaziti u Vukovar, i da bi ponovo mogli prekršiti to obećanje.“

                                                                Monika Vojvodić Andričević,

                                                                prof. mentor