Srednja škola "Braća Radić" Kaštel Štafilić

Draga naša Ana-Marija,

Stojimo ovdje uz tvoje tijelo, u gluhoj tišini i nevjerici da je sve ovo  stvarnost. Kada si došla prije četiri godine u naš kolektiv toliko si brzo postala naša, a mi tvoji, da nismo ni jedanput o tebi govorili, kako  se to obično kaže, ona nova.

Za to nije bilo razloga jer si nas osvojila svojom jednostavnošću i dobrotom  toliko brzo da nam se činilo da smo skupa već čitavu vječnost.

Brodili smo zajedno olujama i neverama ovog našeg teškog i plemenitog poziva, prolazili krize, iskušenja i razočarenja, ali tebi nikad nije ponestalo motivacije, optimizma i vjere u više ideale.

Malo je reći samo kako si svoj posao radila vrijedno i  pošteno, radila si ga s onom strašću s kojom se ljudi čitavi predaju svome zvanju i posvete se njemu tijelom i duhom. Kroz kratko vrijeme izgradila si se u prosvjetnu djelatnicu od posebnog formata, u onaj tip profesora koji već na početku svoje profesionalne karijere  vrlo brzo shvati  da prosvjeta nije tek zanimanje i uhljebljenje nego poslanje - požrtvovno, zahtjevno i samoodricajuće.

 I tu si našla sebe, spojivši svoju ljubav prema biljkama (zbog koje si i izabrala studij agronomije) i radost prenošenja znanja na mlade naraštaje s kojima si znala uspostaviti takav odnos da si bila poštovana i voljena, a mladi su ljudi nepogrešiv lakmus indikator o tome kolike su ljudske kvalitete njihovih profesora.

Kad će se vratiti naša profesorica? – svakodnevno su, sve do nekidan, pitali tvoji učenici, nestrpljivi i željni tvoje topline, željni, a znali su da je to za njihovo dobro, i tvojih prijekora.

Tvoj izbor ne čudi jer voljela si život i kada si bila s nama sve je prštalo od životnosti i od životne  radosti, a naš je kabinet odzvanjao od tvoga smijeha.

Bila si generator pozitivne energije, proizvodila si je u golemim količinama i širila si je nesebično na sve oko sebe.

Svi smo mi zatočenici u kavezima svojih sudbina, svjesni tanke niti koja nas spaja i razdvaja od ništavila i svjesni smo prolaznosti, ali se  ne možemo pomiriti s s brzinom prolaznosti,  kao i što ne možemo pojmiti – Zašto se ide preko reda?

Sve su nas, kao i tebe, tvoje kolege agronome, učili na fakultetu  kako ne postoji  kraj u živom svijetu, nego je  kraj zapravo početak novog amalgama života, no slaba nam je to utjeha ovog rastanka kad znamo da više nikada nećemo vidjeti tvoj široki osmjeh i crveni ruksak na ramenu prepun dobrote kojom si nas, poput kiše meteora,  zasipala pri svakom susretu.

U našem kabinetu nema više tvoga smijeha, ona tvoja čaša s kojom bi se gdjegod kucnuli za zdravlje je ostala nepopijena,

u našem stakleniku jedna je lađa ostala nezasijana, u zbornici je je jedna sjedalica ostala prazna...

Tvoji žustri koraci ne odjekuju više hodnikom.

Prije samo dvadeset dana jedna je nova haljina trebala biti odjevena za maturalni ples, a ostala je neodjevena, prije samo dvadeset dana...

Prije samo dvadeset dana trebali smo plesati do zore i radovati se skupa s novim naraštajem maturanata kojima si i ti dala svoj obol u izgradnji zrelosti ali nemilosrdna bolest slomila je i onaj posljednji atom snage koji si čuvala za svoje najmilije i za nas, svoje prijatelje, koji smo, sluteći loš ishod, kriomice susprezali suze, a ti si tješila nas, skamenjene u kukavičluku pred silinom sudbinske snage.

 Ti si nam, neprežaljena naša kolegice, svojim držanjem dala lekciju o hrabrosti i snazi volje.

Do zadnjeg si trena fanatično vjerovala u pobjedu i poput lavice si se borila u neravnopravnoj borbi sa strašnim neprijateljem.

Puno je smijeha ostalo neodsmijano, puno je snova ostalo neodsanjano, vizije  su nestale u izmaglici poput fatamorgane, a tebe nema, otrgnuta si onako kako planinska bujica odnese krhki cvijet.

Ostala je samo gorčina suza, sablasna  tišina i golema razorina u našim neutješnim srcima koju ćemo pokušati popuniti lijepim uspomenama na naše zajedničke trenutke,  i na  jedno prekratko divno prijateljstvo prožeto uzajamnim poštovanjem, uvažavanjem, biranim riječima i plemenitošću.

Ugradila si dio sebe u plamen naših sjećanja i on će goriti onoliko dugo koliko i mi budemo hodali ovom dolinom suza.

Zbogom Ane naša i malo je kazat: Nedostajat ćeš nam puno!

Živko Skračić, prof.