Tema je široka, sveobuhvatna i višeslojna tako da je u dva sata bilo nemoguće odgovoriti na sva pitanja. Ipak, svaki je pokušaj vrijedan i predstavlja doprinos našem mijenjanju stavova prema osobama s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, što je od velike važnosti za cijeloživotno obrazovanje svakog nastavnika i odgajatelja.

Uloga nastavnika, koji radi s djecom s teškoćama i s djecom bez teškoća u isto vrijeme, jako je otežana. Predavačica smatra da je prvo i osnovno da djeca bez teškoća moraju biti jasno upoznata s problemom i mogućnostima djece s poteškoćama u svojoj zajednici. Predlaže zgodnu izjavu za početnu fazu inkluzije: „Pokušat ću biti pošten/a što ne znači da ću se ponašati sa svima jednako“.

Djeca s teškoćama imaju u startu nepovoljniju poziciju. Zadatak zajednice je da im omogući povoljne uvjete za njihov razvoj. Financijski razlozi su često velik problem ali ne i najveći. Ključni problem u ovakvim složenim životnim situacijama su naši stavovi. Na tome trebaju raditi odgajatelji od predšklske dobi, učitelji i nastavnici u školskoj dobi te roditelji djece s teškoćama i one bez teškoća. Rana dob najpovoljnija je za shvaćanje različitosti. Dakle, već u predškolskoj dobi trebalo bi početi s radom na uzajnamnom prihvaćanju djece s teškoćama i djece bez teškoća, jer je inkluzija povoljna za jednu i drugu djecu.

Ne postoji opasnost za djecu bez teškoća da od djece s teškoćama usvoje „nepoželjna ponašanja“. Djeca bez poteškoća mogu biti potaknuta na izrugivanje, omalovažavanje i izbjegavanje djece s teškoćama slušajući svoje roditelje, ukućane ili vršnjake. Stoga barem odrasli moraju jako paziti kako se izražavaju pred svojom djecom bez poteškoća o djeci s teškoćama. Njima je nužno jednostavnim rječnikom objasniti kratko i jasno koji problem ima  dijete s poteškoćama. Djeca su to sposobna shvatiti, tada su puno spremnija na suradnju, pomoć i prihvaćanje djece s teškoćama. Osobito je pozitivno ako je roditelj djeteta s teškoćama spreman da njegovim vršnjacima kratko opiše problem i mogućnosti djeteta jer ga on najbolje poznaje.

Međutim, nisu svi roditelji na to spremni. U tom slučaju objašnjenje treba dati odgajatelj, nastavnik, razrednik, ravnatelj, pedagog ili defektolog. Navedene osobe trebaju biti spremne također i prihvatiti negativne emocije i stavove koji se mogu javiti kod djece bez poteškoća u vezi s njihovim kolegama s poteškoćama. Odgajatelji ne smiju prisiljavati djecu bez poteškoća na suradnju, pomoć  i prijateljstvo s djecom s teškoćama. Potrebno im je dati vremena i raditi na međusobnom prihvaćanju i uvažavanju.  Ipak, odgajatelji i nastavnici su tu da odlučno suzbiju svaku vrstu ismijavanja, izrugivanja i bullyinga, budući da su djeca s teškoćama „laka meta“ u edukativnim zajednicama.

Ponekad se i neka djeca bez teškoća vrlo loše osjećaju, kada se njihovi vršnjaci izruguju djeci s teškoćama, međutim nisu im se u stanju oduprijeti jer sami ne žele postati odbačeni. Njih treba ohrabriti i zaštititi, ukoliko to otvoreno priznaju starijoj osobi, a ne tražiti da se neizostavno direktno suprostave skupini djece koja ima neprihvatljivo ponašanje.  Dakle, traume, koje oni rade jedni drugima, dovode do nesretnosti obiju strana.

Iako djeca bez teškoća družeći se i pomažući djeci s teškoćama imaju velike dobrobiti od tog odnosa, moramo poštovati njihove emocije i prihvatiti ako uopće ne žele imati nikakav odnos. Jedino, što je obvezno, je poštovanje.

Bilo kako bilo, ne možemo potpuno zanemariti ni odgovornost djeteta s teškoćama, jer i ono mora biti educirano od raznih stručnih osoba u cilju da, bez obzira na svoje zdravstvene probleme, bude korektno prema kolegama, iskoristi svoje jače strane i svakodnevnu priliku da ravnopravno doprinose zajednici i aktivno utječe na razvoj svojih kolega bez poteškoća.