Simpozij u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje odvijao se kao niz predavanja, prezentacija i okruglih stolova te je otvorio brojna pitanja: kako uz nove tehnologije i u novim okolnostima pronaći najprimjereniju literaturu i komunikacijske kanala do učenika čitatelja i njihovih interesa, kako osvijestiti da je čitanje temeljna intelektualna vještina koja omogućava ovladavanje sadržajima svih nastavnih predmeta te olakšava uključivanje u cjeloživotno učenje, kako uočiti i koje su česte komunikacijske poteškoće, kako poboljšati samoregulaciju čitanja, koji su kognitivni i metakognitivni aspekti učenja čitanja, koje kompetencije razvijamo čitanjem neknjiževnih tekstova... Na ova i druga pitanja odgovore i svoja promišljanja ponudili su još brojni izlagači teoretičari književnosti, sveučilišni profesori, književnici, psiholozi, publicisti i drugi koji se profesionalno bave književnošću i čitanjem. na koja su pokušali odgovoriti ugledni hrvatski književnici, akademici, teoretičari književnosti, sveučilišni profesori, književnici, psiholozi, publicisti, profesori i nastavnici koji se temom čitanja bave iz različitih perspektiva.

U svojstvu izlagača na Simpoziju pozvana je Nada Bujas, profesorica iz naše škole. Ovdje donosimo sažetak njezinog izlaganja.

Okrugli stol

Neknjiževni tekstovi – zazor ili izazov

Voditeljica:

Viša savjetnica Jasna Pandžić, prof., AZOO

Sudjeluju:

Dr. sc. Ružica Pšihistal, Filozofski fakultet u Osijeku

Dr. sc. Jadranka Nemeth-Jajić, Filozofski fakultet u Splitu

Nada Bujas, prof., Ekonomska škola, Šibenik

Anđelka Rihtarić, prof., Osnovna škola ''Vladimir Nazor'', Sveti Ilija

Nada Bujas, prof., Sažetak izlaganja

Propituje se u izlaganju osobni stav da ne treba zazirati od neknjiževnih tekstova u nastavi Hrvatskoga jezika, što su neknjiževni tekstovi, kako i koliko doprinose poboljšanju učenikovih čitalačkih sposobnosti, o recepciju neknjiževnih tekstova, o pogledu na buduću nastavu hrvatskoga jezika.

Navode se, od strane učenika zamijećene i zabilježene, temeljne razlikovne značajke i karakteristike književnih i neknjiževnih tekstova te se uz primjere prakse obrazloženje izbor neknjiževnih tekstova i njihova primjerenost za procjenu čitanja i razumijevanja pročitanog te mogućnost da neknjiževni tekst bude podloga za uspješnu recepciju književnog teksta (npr. poći od suvremenog peljara Radovana Marčića, preko brodskog dnevnika Lea Lemešića i različitih administrativnih putnih zapisa, putopisnih reportaža Jasena Boke, preko rasprave O smještaju Ilirije i grada Šibenika Jurja Šižgorića te doći do obrade teksta Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića). Ističe se i očekivanje da učenici na kraju procesa konstrukcije vlastitog znanja mogu stvoriti slične neknjiževne tekstove koji pripadaju različitim funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnog jezika.

Ako se pri odabiru neknjiževnih tekstova vodi računa o prikladnosti svih sastavnica, onda neknjiževni tekst ima potencijal s motivirajućim efektom pri obradi književnog teksta te ujedno može pridonijeti poboljšanju čitalačkih sposobnosti i razumijevanju tekstova. Relativno je dobra recepcija i razumijevanje kratkih komunikacijskih, priopćajnih neknjiževnih tekstova od strane učenika bez obzira na temu, a posebno su istaknute zamijećene izrazite teškoće kod učenika vezene uz neknjiževni tip tzv. prekinutog teksta (obrasci).

Iako se neknjiževni tekstovi strukturno i tematski međusobno razlikuju, oni neosporno mogu snažno utjecati i na kognitivne i na psihološko-emocionalne procese mladih recipijenata. Valjalo bi se više pozabaviti i proučavanjem metode jezičnog uvjeravanja, tj. snagom jezika i njegovog utjecaja te opasnošću moguće manipulacije mladim recipijentima (npr. moć reklame i različitih tekstova političke tematike, nemoralni oglasi, …).

Kad je riječ o pogledu na buduću nastavu Hrvatskoga jezika, onda bi novi udžbenici trebali pružati model nastave usmjerene na učenika, a ne na nastavnika. Za najavljenu digitalizaciju udžbenika i nastavnih materijala sigurno će biti važan i dizajn novih medija kao elektroničkih posrednika učenja, što uključuje multimedijalnost te nove odnose i opremu pisanog jezika: od tipografije do uspješnog kombiniranja jezika književnih i neknjiževnih tekstova s drugim sredstvima audio-vizualnim medijima. Nastava usmjerena učeniku i potreba da se poučavanju pristupa funkcionalno i kognitivno u skladu s recipijentovim razvojem, i nastavnici će se morati promijeniti ili barem prilagoditi kako bi mogli pratiti i pomoći pri razvoju učenikove osobnosti.

Zaključci IV. simpozija učitelja i nastavnika Hrvatskoga jezika

1. U nastavnim kurikulumima valja definirati ciljeve čitanja.
2. U nastavnim kurikulumima treba donijeti dijelom otvorene popise cjelovitih djela za čitanje i obradbu.
3. Ustrojem nastave hrvatskoga jezika i književnosti treba pridonijeti oblikovanju i izgradnji budućeg čitatelja.
4. Potrebno je na svim razinama sustava odgoja i obrazovanja raspravljati o svrsi, ciljevima i zadaćama nastave Hrvatskoga jezika.
5. Hrvatski se jezik mora poučavati u svim razredima i svim vrstama škola.
6. Treba izraditi predmetni kurikulum Hrvatskoga jezika u cijeloj okomici odgojno-obrazovnog sustava.
7. U kurikulum Hrvatskoga jezika valja ugraditi i neknjiževne tekstove.
8. Treba poučavati o informacijskoj pismenosti, pronaći, odabrati i vrjednovati informacije.
9. Treba educirati sve učitelje o radu s novim medijima.
10. Treba razviti društvenu i profesionalnu svijest da su svi u sustavu odgoja i obrazovanja odgovorni za poučavanje čitanja.
11. Valja poučiti učenike strategijama čitanja, nužno neophodnim za cjeloživotno učenje.
12. Misija učitelja je osposobiti učenike za učenje iz tradicionalnih i elektroničkih izvora znanja.
13. Treba poboljšavati kompetencije učitelja i nastavnika sustavnom i standardiziranom edukacijom.