Ponedjeljak - 2. dio: RATB Activ
Iz utrobe aviona bačeni smo ravno na kat bukureštanskog Otopeni aerodroma.
Sve vrvi užurbanim putnicima.
U WC-ima beskrajni redovi.
Razlika u izgledu putnika je zamjetna.
- Dosta je mladih...
- Valjda studentarija ....
- Cure furaju najnoviji street fashion look.
- A žene... Mnoge u dimijama...
- Da, sasvim novo kulturološko okruženje.
- Pomaknimo satove naprijed za 1 sat.
Idemo do
Exchange Officea. Tri su na gornjem katu, identičan tečaj, ne naplaćuju proviziju.
- Promijenit ćemo samo najnužniju sumu?
- Koliko ćemo?
- Ne previše...
- 1 EUR = 4,170 Romanian New Leu (RON).
- Znači, 1 RON = 1,808 HRK.
- Zaokružimo na dvije kune.
- Je, lakše je množiti.
- U gradu bi trebao biti povoljniji tečaj – nagađamo.
Svatko od nas za 55 € dobio je 229,35 RON - dvije novčanice od 100 apoena te ostalo ''u sitno'', kako mi kažemo. Papirnate, gotovo svilene novčanice od 100 apoena bile su ugodne na dodir.
- Idemo, slijedi kupovina magnetske RATB Activ karte... Jedna žena ispred nas na blagajni kioska.
- To nam je za sve tipove bukureštanskog gradskog prijevoza (autobus, metro, tramvaj)?
- Aha.
- Gotovo, kupila! Sad ti. Pazi da ti izda račun. Idem tamo.
- Di ćete biti?
- Pet metara iza tebe. Kod pepeljare za pušače. Prvi od jutros! Čekam te.
Nismo sanjati mogli da će nas, bolje reći da će Ivana, ona svilena novčanica od 100 leua uvaliti u nevolju.
Vraća se kao pokisao.
- Šta je?
- Nemaju sitnoga.
- I?
- Ništa.
- Kako ništa?
- Ne mogu dalje putovati.
- Molim?
- Ne misliš li da bi trebalo pokušati razmijeniti novčanicu negdje drugdje?
- Mislim, ali...
- A ne, ne... Ideš sam, a ja te čekam ovdje. Ostavi kufer. Čekamo te tvoj kufer i ja!
Nevoljko i s noge na nogu on krene.
- Pruži korak... Življe malo... Gledaaaam teeee... Ovo ti je faza čeličenja!
Bezuspješno je obilazio obližnje trgovine u potrazi za kovanicama. Već sasvim iznerviran bezuspješnom potragom vraća se on, a ja viknem:
- Billa na vidiku! Tamo nisi bio... Znam, nisi!
Kupit ćemo nešto za jelo pa ćemo..., smišljali smo taktiku.
- Ma moraju oni već naći neku mogućnosti da vrate... Ovo je strašno. Pa kod nas svatko u džepu ima najmanje toliko novčanica u sitnim apoenima, a oni ...
Billa - Jedva su na kasi skupili sitniš iz tri pokušaja! A mi smo imali sendviče, neke kobasičice, pomesfrites, majonezu i štufi izraz na licu. Prisilno smo se stali hraniti na klupi između aerodromskog i autobusnom terminala.
Pred nas su iznenada banula ovakva dvojica sa slike.
Nismo ni trepnuli, nismo se pomaknuli.
Jednako štufo nastavili smo žvakati nimalo primamljive namirnice, svjesni da se nešto događa, ali potpuno otupjeli od Billa ''hrane'' – nije nas bilo briga.
Onako usput i preko zalogaja kratko smo prokomentirali u par sporih:
- Nije ih lipo viditi...
- Šta je, je...
- Samo nam još oni fale...
- Ajmo, kriminalci, na svjetlo bukureštanskog dana...
- Oće, sa' će...
- Brzo, izlazite...
