Graditeljska tehnička škola

Hoda, brz mu korak, u duši osjećaj – smrtno gorak,

U glavi misao, pucanj – ćorak, on će korak ubrzat morat,

Došao je do Savskog mosta, koji ga ugosti ko tamnog gosta,

On zna da onaj čin, života će ga koštat,

Pošao je do sredine, pustog, mračnog i tihog mosta,

Popeo se na ogradu, al tamo ne misli ostat,

Jer mrtva lica onih ljudi, ga progone u snovima,

A ima i osjećaj straha, osjeća da netko lovi ga,

Netko prati ga, nije sam, pogled mu leti, osjeća strah,

Oko mu trepne, nastade mrak, pogleda ulijevo, tamo je vrag,

Nalijevo od njega, na ogradi stoji netko,

Sav u crnom, smije se, on shvati to je demon,

Koji ga konstantno goni, koji se konstantno smije,

Shvati da mora to riješit te teško, al vješto strah skrije,

Blijedo lice, crne oči, crni kaput, on duša je noći,

Đavoljim jednim korakom naprijed on prema njemu kroči,

Gledaju se i šute, čovjeku duša pomalo gori,

Zapuše lagani vjetar, a tada demon progovori,

„Ivane, znaš tko sam, ubio si, patit ćeš znaj,

I to ne jednu dušu već osam, ja tvoj sam kraj“,

Čovjek hladnokrvno stoji, iznenada u sebi snagu stvori,

Vjetar prestade da puše, zatim čovjek progovori,

„Ono učinio sam s razlogom i ne želim ni vidjet rajski vrt,

Ti možda mirišeš na sumpor, al' ja mirišem na smrt,

Misliš da te se bojim, al tu se, đavle, grdno varaš,

Ovo je tvoja posljednja stanica, ovdje ti, đavle, padaš,

U stvari padamo zajedno, jer smo prokleto isti,

Prokleto slični, isti kaput s ramena nam visi“,

I zaista taj prizor, bio je zla i smrti izlog,

Čovjek shvati da nema izbor, sjeti se rijeka je ispod,

Krene na đavla, krene u sukob sa svojom noćnom morom,

Prima ga za kaput, a zatim ga baca zajedno sa sobom,

U posljednjem letu demon strašno i sablasno vrisne,

A čovjek je samo razvukao preko lica smiješak iskren,

Most postade pust i tih, u trenutku pada te noći,

Mladić prestravljen od sna, mokar otvara oči, mrak!

Josip Tomić 4.e

Crtice učenika o nasilju:

                        „NASILNICI SE NE RAĐAJU, NASILNICI SE STVARAJU.“

„Niti jedan čovjek se ne rađa s vrlinama i manama. One se u čovjeku oblikuju tijekom odrastanja po uzoru na naše roditelje i društvo oko nas.

Isto tako nasilje se u čovjeku javlja kao slabost, a ne kao urođeni nagon kao što je samoobrana. Svako zanemarivanje primijećenog nasilja je veći zločin od samog nasilja te treba na vrijeme razgovarati s osobama kod kojih smo nasilje primijetili. Kada bi se s nasiljem rađali, tada se nasilni  ljudi ne bi mogli promijeniti.“

Ivana Malnar, 2.a

„Uvjerena sam u to da se nasilnici ne rađaju. To mora proizaći iz doma i/ili društva. Djeca često trpe nasilje, bilo kod kuće ili u školi. Ako roditelji doma tuku djecu, djeca izlaze van puni frustracija i nervoze i moraju to „ispucati“ na nekome.

Ponekad, ljudi misle da ispadaju više „cool“ ako onesposobe nekoga i pokažu da i oni mogu utjecati na nešto.

Poznajem prijatelja kojemu je njegov rođak uzor i idol. Taj lik je agresivan i potiče mog prijatelja na takvo ponašanje. Problem je što ga on obožava i pokušava mu udovoljiti i pokazati da je faca.“

Paula Stegić, 2.a

„Nasilnici se ne rađaju, to je moje mišljenje, jer nasilnici se ne mogu rađati, to je ponašanje koje preuzimamo. Zato što netko u obitelji ima nasilnika koji to prenosi na drugoga. Nasilnici se stvaraju, uz to stojim i mislim da je istina. Netko tko je nasilnik taj model prenosi na drugoga  i automatski stvara nasilnika.“

Jakov Mandić, 2.a

                        „ZA MALOLJETNIČKO NASILJE TREBA KAŽNJAVATI I RODITELJE.“

„Ne slažem se s ovom tvrdnjom. Istina je da sve dolazi od roditelja, ali i od društva i ostalih zajednica; TV, Facebook, medijski utjecaji…

Svi bismo trebali znati da će svaka naša odluka u životu donijeti nam neku posljedicu, bilo dobru ili lošu. Mladi su još djeca, oni su još  uvijek pod zaštitom roditelja i ne znaju što život za njih sprema. Baš zato mislim kako bi bilo dobro da dijete odmah na početku shvati  tu odgovornost, jer nije lako kasnije kada odjedanput roditelji nisu ti koji će sve podnositi za tebe. Tada se sve okreće i nije lako naučiti naglo ostati sam. Pri tome ne mislim da će roditelji tebe jednostavno napustiti, oni će zauvijek biti tu za nas, ali neće nas u životu moći uvijek zaštititi koliko god oni to željeli ili koliko god nama to bilo potrebno.“

Kristina Krpez, 2.a

                             Ivo Kozarčanin

Uskrs

Miriše jutro svježinom i suncem,

vesela zvona zvone,

svileni behar procvale trešnje

na plavi zumbul rone.

Kroz polja vjetar proljetni ide,

jutro na kuće sjeda,

iz svakog cvijeta i svake travke

mirisno proljeće gleda.

U malu crkvu na vrhu brda

djevojke đurđice nose,

pred crkvom Uskrs okićen čeka,

oči mu pune rose.

Učenik Tin Pugelnik Stipeč (4.b) prestavit će nas na državnoj razini Smotre literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva, Lidrano 2013., svojom pjesmom Miris tišine.

Pročitajte njegove stihove...

Miris tišine

Kada uđeš u parfumeriju i osjetiš sve te mirise

Onda ti priđe gospođa

i želi ti prodati nešto

Uspije, 700 kuna, opa!

I onda izađeš, valjda sretan iz tog dućana

sjedneš u svoj auto

i odvezeš se kući

sjedneš na svoju minimalističku terasu bez ograde

i lagano pijuckaš čaj od mente

Tu i tamo odlučiš ući u kuću i pogledati koliko je sati

Tu i tamo pomirišeš taj parfem

Opet se vratiš na terasu

Staneš na rub

gledaš u daljinu grada koji je ispred tebe

Sjedneš na rub

...

s nogu ti ispadne cipela, ali ti se ne obazireš

Nosiš kratke hlače kaki boje

bijelu košulju s plavim prugama

Košulja je ugurana u hlače

a remen sve to drži na mjestu

Frizura je postojana

ali ti nisi

Jednostavno nešto fali

jedan dio tebe

I taj perfekcionistički rub terase, taj bijeli rub

podsjeća te na to

da je tamo uvijek nešto da te sreže

nema veze

ustaneš, prošećeš nazad u kuću

hodaš po bijelom mramoru

odjednom sa stropa počne kapati krv

odlučiš da je vrijeme da odeš

uzmeš iz ormara torbu s ručkama

unutra staviš cijeli svoj život

i jednostavno išećeš van

na neko drugo mjesto

s nekim drugim balkonom,

terasom-

parfemom-

mramorom-

ali sve je ostalo isto,

i još ćeš puno godina kao udaren čovjek lutati svijetom...