Paola Herc, učenica II. G razreda, hrvatska je reprezentativka u nogometu na poziciji vratara
DOBRO SE NASMIJEM KADA MI KAŽU DA JE NOGOMET SAMO ZA MUŠKARCE
RAZGOVARALE: Rada Maravić i Lucija Stanić (II. G)
SNIMILA: Dora Volarić (II. G)
Dolaskom u I. G razred upoznali smo i jednu zanimljivu osobu, Paolu. Ono što nas je privuklo razgovoru s njom bilo je njezino bavljenje nogometom. Paola igra za hrvatsku reprezentaciju pa smo s njome porazgovarali o tome.
R i L: Kada si počela trenirati?
P: Još davne 2005., s devet godina kada još nisam imala pravo nastupa. Službeno pravo nastupa stječeš s jedanaest. godina. Igrala sam desnog stopera tri godine, a poslije mi je trener predložio da krenem u vratarske vode, tako da već pet godina treniram kao vratarka.
Tko kaže kako nogometna reprezentativka nema vremena za tretmane ljepote?
R i L: Što te privuklo tome sportu?
P: Od malih nogu u mojoj ulici su bili sami dečki a ja jedina cura tako da sam se nekako morala uklopiti u njihovu “ekipu”. Osim toga privukao me timski rad jer moraš surađivati s ostalima da bi uspio, a i volim pogledati dobru utakmicu na televiziji ili bodriti na tribinama najdraži klub “ispod stijena”… Mislim da je najveći užitak osjetiti adrenalin i nervozu prije utakmice a pogotovo prije reprezentativnih utakmica kada od tebe očekuju da daš 150% od sebe ..
Paola rado ističe kako joj je najdraže osjetiti adrenalin i nervozu prije reprezentativnih utakmica
R i L: Kako uspijevaš uskladiti školu i trening?
P: Uspijevam nekako, he,he. Moram priznati da je u osnovnoj školi bilo lakše jer sam imala manje predmeta i bili su manje zahtjevni, a sada u srednjoj trudim se maksimalno kako bih to spojila pogotovo sada kad igram za selekciju U-17 ženske reprezentacije. Imam treninge četiri puta tjedno tako da balansiram- nekad pate treninzi, nekad škola…
R i L: Imaš li vremena za sebe?
P: Uvijek, ha, ha… Onih deset sati spavanja su moje slobodno vrijeme.. Šalim se. Uvijek ostane malo vremena vikendom za druženje izvan škole
R i L: Koliko si truda uložila za ulazak u reprezentaciju?
P: Uvijek me to pitaju, a ja nemam konkretan odgovor… Ja sam samo trenirala i davala sve od sebe na treninzima i utakmicama, a poziv za reprezentaciju je jednog dana samo stigao na adresu kluba.
Paola: “Najdraže mi je osjetiti adrenalin i nervozu prije reprezentativnih utakmica.”
R i L: Koji ti je najdraži klub?
P: Hmm… U Hrvatskoj definitivno Rijeka, a od stranih klubova navijam za Manchester United već godinama.
R i L: Tko ti je uzor u nogometu?
P: Moj veliki uzor je Nizozemac Edwin Van Der Saar koji je godinama igrao za Manchester United i bio kapetan nizozemske reprezentacije, a od “bližih” uzora to mi je definitivno vratar Rijeke Ivan Mance kojeg godinama favoriziram…
Sretna Paola s veselom reprezentacijom nakon osvojenog prvog mjesta na turniru balkanskih zemalja 2012.
R i L: Za koji klub bi u budućnosti voljela igrati?
P: Ha, ha, pa za bilo koji klub izvan Hrvatske… Možda to zvuči okrutno, ali u Hrvatskoj nema profita, pošto su nam ukinute dnevnice od 36 kn koje smo dobivale za vrijeme reprezentativnih kampova i okupljanja. Od našeg nogometa samo trošak, ali trošak koji definitivno vrijedi užitka igranja i treniranja.
R i L: Kako komentiraš izjavu da je nogomet samo za muškarce?
P: Prvo se dobro nasmijem jer postoje neke cure koje igraju bolje od većine muškaraca iako je to “muški” sport… Uvijek će postojati predrasude prema nama i uvijek će se govoriti da je nogomet samo muški sport, a odbojka je samo ženski onda, ne razumijem ?
Paola nakon proglašenja za igračicu reprezentativne utakmice s izbornikom vratara
