Â
NAJBITNIJE JE IZRASTI U ODGOVORNE LJUDE
RAZGOVARALA: Rada Maravić, IV. G
FOTOGRAFIJE: osobni album nastavnika
Ugodnim razgovorom s grupom profesora koji predaju građevinsku grupu predmeta otkrili smo podosta stvari o početku Građevinske škole u Rijeci, a najviše o njima samima te o njihovim uspjesima, a također i uspjesima generacija kojima su prenosili svoje znanje i motivirali ih.
Činjenica kako su gotovo svi intervjuirani nastavnici članovi Aktiva građevinske grupe predmeta već gotovo trideset godina, osvojili su velik broj nagrada i njihov govor o načinu kako se stvara identitet škole potakao nas je na razmišljanje. Bilo je zanimljivo sjediti ispred profesora s pitanjima na papiru i za promjenu malo njih ispitivati, ”fora” je sjediti s druge strane, pitanja nisu bila teška i jako su se dobro snašli, pa krenimo!
R: Kako to da ste se odlučili na rad u školstvu?
Ćupurdija, Juničić: Nakon fakultetskog obrazovanja, došlo je vrijeme da se nađe i posao u struci. Došle smo do informacije da se traže inženjeri građevinarstva, ali sa stažom. Nismo se dvoumile i poslale smo molbu za posao. Imale smo sreće da odaziv nije bio velik pa je nakon nekog vremena molba bila prihvaćena i tako smo dospjele u ovu školu. Radile smo tako na neodređeno godinu dana, a poslije smo ostale, svidjelo nam se i ostale smo.
Kraljić: Kad sam završila fakultet, u prvom mjesecu, isto je bilo pitanje hoću li naći posao u struci i imala sam sreću. Moja majka je vidjela oglas da traže posao u školi na određeno vrijeme, i bilo je vrijeme da se pokrenem i odazovem se na taj oglas, cijenili su moj rad i angažman oko učenika, i eto me, radim u školi, predajem predmete Nacrtnu geometriju i Prometnice.
Veršić: Poslije fakulteta, radila sam u građevinskoj tvrtci. Kada mi je istekao ugovor završila sam na Zavodu za zapošljavanje te mi se pružila prilika da radim u srednjoj školi. Odluka je bila na meni, i pogodite gdje sam izabrala raditi?
Đenka Kraljić, dipl.ing. građ. na državnom natjecanju u Splitu 2010. s učenikom Antonom Babićem
R: Koja su vaša zaduženja kao profesora?
Kraljić: To je jako široko pitanje, ali pod to spadaju svi ispravci, zadaće, programi, uvijek se moramo malo pripremati, izvan nastave i na nastavi.
Juničić: Zapravo, ljudi koji ne rade u prosvjeti imaju pogrešan stav o tome da je naš efektivni rad u školi jako konačan. Mi imamo normu koju moramo ispuniti, a ona se proteže na dvadeset sati tjedno. Međutim, time nisu obuhvaćene pripreme, a pripreme su dosta obimne zbog toga što mi u struci predajemo jako veliki broj predmeta. Ti programi su i opsežni, a negativna strana našeg školstva je što za strukovne škole nema adekvatne literature. Ono što mi moramo učiniti je objediniti cijelo to gradivo koje se nađe u stručnoj literaturi i dovesti ga na razinu srednjoškolskog obrazovanja tako da smo često puta i mi u nedoumici, te smo dovoljno puta išli u širinu i dovoljno u dubinu da bi to gradivo bilo adekvatno i prihvatljivo. Često su to i radovi po noći, pa kad učenici rade programe po noći, mi ih jako dobro shvaćamo.
R: Koja je razlika u današnjem školovanju i onom kad ste vi bili učenici?
Veršić: Razlika je među onima koji završe gimnaziju i strukovnu školu, pa iz toga proizlazi snalaženje u ”novim stvarima” kao što su građevinarstvo i arhitektura. Nije bilo lako, s time da smo u strukovnim školama od literature imali samo jednu knjigu koja je bila za sve strukovne predmete i iz nje ispisivali samo ono najbitnije. Nismo, kao danas, imali najnovije instrumente i nije ih bilo u velikom broju, te smo se snalazili na svakave načine da bismo stigli napraviti programe u određenom roku, ali sve se stiglo i sve se radilo pa čak je bilo i više programa nego što ih učenici danas imaju, a materijali su u ono doba poprilično bili oskudni.
Čuka: Onda nije bilo stava da treba pružati stalne olakšice, nije bilo najave pismenih radova, nije bilo najave niti usmenog ispitivanja. Od nas se tražilo da damo sto posto od sebe i da za svaki dan budemo više nego pripremljeni. Bilo je jako zahtjevno i stresno s obzirom da smo tada imali petnaest, šesnaest godina i tek smo se razvijali u odgovorne osobe.
Trenevska: Razlika je ogromna! Kako sam ja bila učenica ove škole sve smo pisali u školi, diktiralo se brzim tempom, pa koliko si stigao, stigao si. Profesora nisi mogao previše pitati ni tražiti da objasni nešto ponovno. Ono što je bilo puno bolje bila je veća povezanost s praksom. Svaki tjedan smo imali radioničke vježbe gdje smo zidali, žbukali, pilili, tesali, lemili, radili makete, a kad je bilo lijepo vrijeme obilazili smo gradilišta. Nakon svakog razreda do zaključno trećeg, morali smo obaviti praktičnu nastavu u trajanju od mjesec dana isključivo na gradilištu u nekoj građevinskoj tvrtci kojih je tada bilo puno.
Ispitna pitanja, priznanja i veselje na državnom natjecanju u Zagrebu 2012. godine
R: Da možete promijeniti struku i posao, biste li to učinili i što biste odabrali?
Trenevska: Htjela sam biti više toga, ali najviše učiteljica. Htjela sam biti postolar jer je u susjedstvu bio takav majstor koji nam je davao da se igramo čavlićima, htjela sam biti i krojačica jer je u susjedstvu bila takva majstorica koja nam je davala krpice, ostatke tkanina za igru. Građevinar baš i nisam htjela biti, no jedan dečko iz moje zgrade već je išao u Građevinsku školu i stalno je pričao o tehničkom crtanju koje sam jako voljela u osnovnoj školi. I tako je pala odluka za koju mi ni dan-danas nije žao. Ne, ne bih ništa mijenjala!
Čuka: Teško je reći, ali zapravo ne bih mijenjao. Našao sam se u ovom poslu i struci, nemam negativno razmišljanje niti malo, ali uvijek je niz okolnosti koje vam utječu na odluku.
R: Koji je vaš osnovni cilj u provođenju nastave?
Kraljić: Ono što želim pokazati učenicima je da logično razmišljaju, smatram da je u procesu učenja najvažnije naučiti logično razmišljati. Isto tako, naučiti ih pristojnom ponašanju i da poštuju profesora.
Trenevska: Cilj je velik! Znati i moći objasniti gradivo na zanimljiv i prihvatljiv način kao da se ispriča nekakva dobra priča ili zanimljiv film, a to je u struci ponekad nemoguće. No, prezentacije u PowerPointu omogućuju osobnu kreativnost u prezentaciji gradiva, pa mislim da to obavljamo prilično uspješno!
R: Svake godine vodite učenike na natjecanja. Kako ste zadovoljni njihovim uspjesima?
Ćupurdija: Jako smo zadovoljni! To traje od 1998. godine, neko vrijeme je bila pauza, pa smo opet bili pozvani da sudjelujemo. Učenike za natjecanje ne odabiremo mi sami, oni se sami prijave. Najprije ide školsko natjecanje na koje se prijavi prihvatljiv broj učenika te onaj najbolji prolazi na državno. Tek tada počinju ozbiljne pripreme, iako one traju od prvog razreda, jer je obuhvaćeno gradivo od prvog pa čak i do pola četvrtog razreda. Ono što je također bitno je da smo par puta i mi profesori sudjelovali u sastavljanju ispita za natjecanja i da smo bili u povjerenstvu na dan održavanja natjecanja.
Zajedničkim radom do uspjeha: nastavnici i učenici nakon zajedničkog nastupa na državnom natjecanju u Splitu 2013.
R: Koje vam je natjecanje posebno ostalo u sjećanju?
Trenevska: Naravno, prvo! Te 1998. godine prvi puta smo sudjelovali na Državnom natjecanju koje se održavalo u Bedekovčini, prijavili smo dva učenika iz dva područja, građevinskih konstrukcija i građevinske mehanike. Ti učenici su odabrani kao najbolji jer tada nije bilo školskog natjecanja. O načinu natjecanja nismo ništa znali i osvojili smo drugo mjesto. Bili smo vrlo ponosni kao mentori, kolegica Ćupurdija, kolega Čuka i ja, a najviše je bio ponosan naš tadašnji ravnatelj prof. Luka Karković.
R: Jesu li učenici zadovoljni vašim radom i angažmanom oko njih?
Čuka: Ne da su samo učenici zadovoljni, nego i profesori s ostalih fakulteta. Često puta nam u školu navrate bivši učenici i govore nam kako profesori s fakulteta poštuju našu školu i jako cijene naš rad i naša postignuća s učenicima, a nama je jako velika čast i ”plus” primiti takve pohvale.
R: Kako usklađujete obitelj i posao?
Ćupurdija: Pa evo ja, za razliku od svojih kolega, uvijek volim doći prije ili ostati poslije nastave da se pripremim za sat, napišem, ispravim pismene provjere, napravim plan i program i koordiniram nastavu za druge dane. Tako, kad izađem poslije nastave, kući nastojim doći s jednom obavezom manje, iako se nekad uz sav obavljen posao u školi uvijek nađe da opet i kući moram nešto napraviti vezano za školu.
Čuka: Ja smatram da je sve samo stvar organizacije i prihvaćanje odgovornosti, i da ne radimo ”kampanjca” od nas, i da sve napravimo kako bi nam zapravo olakšali posao, sa što manje stresa i ”strke”, žurbe.
Kraljić: Neki uz obitelj i posao moraju još uskladiti i putovanje, kao ja na primjer, ali kao što je rekao kolega Čuka sve je samo stvar dobre organizacije.
R: Za kraj, imate li neku poruku za učenike?
Čuka: Evo, kolegice i ja smo se složili da su red i rad glavni aduti za postizanje uspjeha te da bez truda i napora ni mi, a ni učenici ne bismo postigli ono bitno na kraju, izrasli u odgovorne ljude. Najbitnije je organizirati se i dati maksimum od sebe da bi rezultati bili što bolji, a i učenici će sami po sebi onda biti zadovoljniji i motiviraniji za daljni rad.
Trenevska: Učenici trebaju biti ”fajteri”, borci u životu, ništa se ne poklanja, trebaju vjerovati u sebe jer je samo u toj vjeri njihova budućnost. Moje iskustvo u građevinskoj operativi kao i predavanja u obrazovanju odraslih su mi naveliko pomogli da mogu kvalitetno prenijeti znanje mladim generacijama.
U Aktivu građevinara rado kažu kako se u životu ništa ne poklanja: (s lijeva na desno stoje nastavnici) Đenka Kraljić, Marina Ćupurdija, Zvezdana Veršić-Žunić, Nevenka Juničić, Sandra Trenevska-Hreljac (svi dipl.ing.građ.) i Domagoj Čuka (dipl.ing.arh.)