U hladno jesenje jutro oko 7 sati dva autobusa učenika i nastavnika krenula su iz Ivanić- Grada prema Slavoniji, točnije Velikoj, gradiću pored Požege. Cilj putovanja nije bio novoizgrađeni nogometni stadion u Velikoj, jedina znamenitost koju bi velika većina naših đaka povezala uz taj grad, nego HEP-ov nastavno obrazovni centar. Centar koji se bavi obukom i davanjem certifikata osobama ili tvrtkama obučenima za rad na elektroenergetskim postrojenjima i pod naponom. Učenicima koji pohađaju spomenuto usmjerenje ovakve ekskurzije su jako korisne, čak nužne, posebice zato što učenici nemaju prilike vidjeti električne elemente u pogonu. 

  Putovanje prema Velikoj je prošlo ugodno uz glas vodiča puta, simpatične Zdravkice. Kava na benzinskoj stanici razbudila je i nas nastavnike i učenike, te je nakon nekoliko ispričanih viceva bilo lakše nastaviti putovanje. Oko 10 sati stižemo u Veliku i bez većih problema nalazimo HEP-ov nastavno obrazovni centar. U međuvremenu sunce je izašlo visoko na nebo te je bilo lakše podnositi prohladni dan. 

  Ljudi iz NOC-a nas velikodušno primaju, dijele u grupe i vode u obilazak. Nastavno obrazovni centar je jedno rijetkih mjesta gdje učenici imaju pristup elektroenergetskim elementima, pod i bez napona, laboratoriju za ispitivanje zaštitne opreme pod naponom i to do 100 000V, vozilu koje ima sposobnost razdvajanja naboja te pristupa naponu(fazi) i vršenju popravaka i izmjena na toj fazi. Učenici su imali prilike vidjeti ispitivanje izolacijskih motki i izolacijskih rukavica za rad na srednjenaponskoj razini. Elemente za zaštitu i sigurnost na radu, mjerne i signalizacijske elemente. Možda je najzanimljiviji dio bio obilazak poligona prijenosnog dijela elektroenergetskog sustava uz stručno objašnjavanje kolege iz HEP-a. Na poligonu su učenici mogli vidjeti prijenosnu mrežu, stupove prijenosne mreže, izolatorsku i spojnu opremu, transformatorske stanice 35/10kV i 10/0,4kv. Učenici su upoznati s dijelovima rasklopnih(električnih) postrojenja. Kolege koje su nas primili su iznimno stručno i detaljno pristupili našim đacima. Imali su želju i strpljenje odgovoriti na mnoga pitanja, poneko i nevezano za struku.
  Nakon otprilike tri sata hodanja po prostorijama NOC-a i poligonu, koji je bio jako uredno pokošen (tek da spomenem), shvaćamo da smo sve vidjeli i da moramo dalje. Zdravkica (vodič puta) nas požuruje i postavlja u autobuse. Nakon što smo se pozdravili s domaćinima iz HEP-a i obećali da ćemo opet doći, negdje oko trinaest sati krećemo prema Rastušju, rodnom mjestu našeg velikog pjesnika Dragutina Tadijanovića.  

  Rastušje – tiho i mirno slavonsko selo. Crkva sv. Vida i ulica uz nju vode do kuće doajena hrvatskog pjesništva Dragutina Tadijanovića - Tadije. Kuća Tadijanovićevih iz koje je Tadija otišao u Zagreb u potragu za novim spoznajama i obzorima i kojoj se uvijek vraćao. Današnja je kuća sagrađena na temeljima stare kuće srušene u potresu 1964. godine. Njezini prozori i dalje rasiplju dvorištem toplinu i svjetlost dok Tadijina majka bijelo platno tka…
  Stojimo pred ulazom u dvorište ne znajući smijemo li ući. To je zapravo privatno vlasništvo. Dočekuje nas čovjek toplog osmijeha. Na prvi pogled pomislismo: pa to je Tadija! U ugodnom razgovoru s domaćinom saznajemo da je on Tadijin nećak. Dragutin Tadijanović je njegov ujak. Toplinu ljudskog osmijeha i širinu ljudskog zagrljaja može ponuditi samo slavonska duša. Ista ona duša koju je imao i naš pjesnik. Kročimo dvorištem. Pogled obuhvaća oranice iza kuće. Iste one oranice koje je nekoć, kao i sad, obasjavalo sunce.One iste oranice za koje je Tadija unaprijed znao da ih nikad neće plužiti. Prilazimo ambaru, mjestu velike pjesnikove inspiracije. Ulaskom u ambar kao da nas sve povezuje dječak Dragutin sa svojim dječjim nestašnim igrama skrivača, pa mladić koji za ljetnih praznika pomaže roditeljima u ljetnim poljskim poslovima. U predahu uzima papir i u trenu naviru stihovi: Rastušje u pjesniku i pjesnik u njegovu okrilju.

  Odlazeći iz Rastušja uz pozdrave našeg domaćina, razmišljamo i o Tadijinu odlasku. Tamo gdje su visoka žuta žita i svire srebrne svirale, tamo sa svojom Jelom , kao i prvog dana poznanstva, jede naranče…
  Pjesma kaže: Dođi u Vinkovce! Doista, poslušasmo i evo nas! Predivno barokno gradsko središte. Grad Kozaraca, Josipa i Ivana, grad Relkovića. Prolazimo gradom, osjete nam mame mirisi slavonskih delicija. Doživljaj nekog grada možete doživjeti samo ako sva osjetila uživaju. Ulazimo u Gradski muzej Vinkovaca. Kompozicijski je vezan uz arheološke i etnografske sadržaje. Naše je učenike najviše oduševio arheološki prikaz. Bio je to povijesno- kulturnoumjetničko-gastronomski doživljaj, koji nas je, tako ispunjene, poveo put našeg Ivanić-Grada.

  Mirjana Banković Malečić, Rozario Ivačić

Galerija slika...