Subota, 24. travnja 2010.

Voditelji: Njari Sanja, prof

               Robert Haim, prof.

               Dubravka Božić, prof.

Osvrt na izlet na Papuk, 24.4.2010.

Bilo je otprilike sedam sati i trideset minuta kada smo svi nahrupili u autobus i krenuli put našeg odredišta, Papuka, točnije park-šume Jankovac. Bilo nas je iz nekoliko razreda;  1.c, 1.g, 2.c, 3.g i 4.c. I, naravno, da ne zaboravimo naše profesore koji su nas pratili; Sanju Njari, našu organizatoricu, Roberta Haima, našeg profesora „vicmahera“ i Dubravku Božić, naš dobri duh putovanja. Oboružani smijehom, zabavom i kartama krenuli smo autocestom do Slavonije. Naš ne predug put do izletišta prekinut je tek pauzom za WC i kavu na benzinskoj postaji.

Još od ukrcavanja, atmosfera u autobusu je bila prilično vesela,  tako su se neki zabavljali kartanjem, neki slušanjem glazbe, a neki jednostavno pričanjem ili razvijanjem novih prijateljstava. Nakon izlaska s autoceste, jedan od prvih prizora koji smo ugledali a da nam je bio i stvarno zanimljiv bio je u Požegi.  Pokraj nas se jasno mogla vidjeti  velika crvena zgrada sa velikim tablama koje su reklamirale Mikado čokoladu. Onda smo tek shvatili da je ovaj izlet bio pun pogodak, pa došli smo do tvornice Zvečevo. Zavladao je kaos,  svi smo počeli navaljivati da autobus stane i da krenemo  u čokoladni šoping.  Ali odluke naših voditelja su ipak bile jasne, pred nama je bio zacrtan cilj – doći do Papuka, a ne zaustavljati se svako malo tijekom puta.  Tješeći se razgovorom zbog gubitka šanse za utapljanjem u anbormalnim količinama  čokolade ipak nam je u sjećanju ostala pomisao na to da čemo sad konačno znati gdje je točno Zvečevo ukoliko nas to profesor iz geografije pita, ali i gdje ćemo drugi put po čokoladu.

I dok smo tako slinili za čokoladom bili smo sve bliže našem odredištu. Ali uslijedio je najgori dio puta, vožnja brdskim putevima punim oštrih zavoja. Pa ipak, naš autobus od nekoliko metara uspješno je klizio uskim zemljanim cestama Papuka i zahvaljujući našem vozaču konačno smo stigli do park-šume.

 Iskrcavši se u kotlini okruženoj gorjem krenuli smo u istraživanje. No, kao i obično nama je prioritet bilo slikanje i naslikavnje pred svakim mogućim potočićem i mostom . Nakon tog uspješno obavljenog posla i već napola ispražnjenih baterija, konačno smo dočekali  i našeg super vodiča, Časlava.  Prvo smo se svi okupili oko njega a potom nas je počeo uvoditi u povijest i prirodu  Jankovca. Nakon završenog prve priče, za njim smo krenutli stazom. Prošli smo pokraj jezera  čija ljepota  obara s nogu, pa su neki i skoro završili u jezeru. Ali, samo jezero nije bilo ono što nam je douzelo dah, bilo je tu i mnogo veličanstvenih slapova, koje čovjek jednostavno ne veže za ove krajeve, pa ipak ima ih i u Slavoniji. Nakon još malo Časlavove priče, pune špilje šišmiša, mnogih teških uspona drvenim stepenicama, silazaka niz strme obronke prepunih skliskoga lišća, fotografiranja i  zadivljujuće flore i faune polako smo došli tamo otkuda smo i krenuli, pred restoran.

Svi zadihani, konačno smo odahnuli  na klupama, i na livadi gdje smo napravili pravi piknik. Bilo je to pravo vrijeme za objed. Malo sendviča, malo čevapa, malo domaćih kobasica, sladoleda i tekućine i već smo bili spremni za nastavak naših aktivnosti. Tako su se neki počeli igrati loptom, neki baviti badmintonom, a neki jednostavno zabavljati razmjenom životnih iskustava, pričom. Bilo je tu i smijeha na bacanje, ponajprije zbog svih onih naizgled ludih stvari koje smo napravili (kao što je bilo koturanje niz mali nasip jezera).

No ubrzo je uslijedilo i vrijeme za povratak kući. Bili nam je svima žao zbog odlaska jer smo se prilično dobro zabavljali, a sada je bilo vrijeme za oproštaj s Papukom. Neki bi pomislili da smo nakon svega svi bili umorni i da smou autobusu spavali, no oni bi se prevarili. Na putu kući nas je pratila pjesma  i veselje. Naša energija nikad ne jenjava.Bio je ovo izlet koji je poboljšao naše međuljudske odnose i bar nas na trenutak ujedinio s prirodom te će zasigurno svima ostati u sjećanju.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                      Tomislav Miklenić, 4.c

Ima i ponešto fotkica...