Srednja škola Ivana Trnskoga Hrvatska Kostajnica

Nakon intenzivnog projektnog tjedna u dječjem selu Pestalozzi, mladi  iz Srednje škole Ivana Trnskoga Hrvatska Kostajnica vratili su se svojim kućama puni inspiracije, novih ideja i spremni za akciju. Tijekom svog boravka u Trogenu stekli su mnoga dragocjena iskustva, nova prijateljstva  i uspomene na jedinstveni način učenja u multikulturalnom  okružju.

Dan prije odlaska delegacija razgovarali su o tome što su naučili na radionicama te kako  bi to mogli primijeniti u svojim  školama i zajednicama. Iz tih rasprava razvili su se konkretni akcijski planovi, što bi delegati zapravo učinili po povratku, kao i ideje za projekte koje bi mogli provesti nakon povratka.

U nastavku pročitajte njihove dojmove:

Od 2.3. do 9.3. provela sam najbolji tjedan dana do sada u svome životu.

Kada smo došli u Kinderdorf bili smo smješteni u kuću. Mi smo došli prvi pa smo tako dočekali naše sustanare iz Turske i Ukrajine. To isto poslijepodne imali smo svi zajednički program u kojem smo predstavili zemlju iz koje dolazimo i našu školu. Nakon programa puštali smo glazbu i tada smo se krenuli polako upoznavati. Idućeg dana imali smo priliku odabrati koju radionicu želimo pohađati. U ponudi su bile radionice vezane uz sigurnost, medije, okoliš, toleranciju, upoznavanje sebe i slične stvari. Ja sam odabrala Eurotopiu.

Eurotopia je radionica koja je za zadatak imala stvaranje savršenog svijeta u kojem bi željeli živjeti u budućnosti. Morali smo predstaviti kako bi svijet trebao izgledati. Naši voditelji, Julian i Elena, bili su super i opušteni pa su tako i nama pomogli da se riješimo treme i da nam postane ugodno u grupi. Prva dva dana igrali smo razne igre kako bi se zbližili i zapamtili imena svih članova grupe. U grupi nas je bilo 21 pa nam je to oduzelo malo više vremena. Radili smo razne kreativne stvari i sve nam je bilo dopušteno kao npr. crtati po zidovima i podu.

Jedan od prvih zadataka nam je bio da nacrtamo kartu Europe svi zajedno. To je bilo jako zanimljivo jer smo shvatili da ako surađujemo možemo jako dobro izvršiti zadani zadatak. Zapadnu Europu smo nacrtali bez problema, ali kada smo došli na istok, to nije bilo baš tako lagano…Na kraju smo imali viška mjesta i Ukrajina nam nije imala granicu s Mađarskom jer bi onda bila prevelika, ali zato Latvijci nisu štedjeli na prostoru kada su crtali svoju zemlju koja je inače nije baš tako velika pa smo se tome smijali.

 Idući zadatak nam je bio da pomoću časopisa i svoje kreativnosti stvorimo svijet kakav bi mi željeli.

Također smo morali i svi zajedno na papire napisati one stvari koje mi smatramo da su najveće pogreške koje ljudi danas čine i koje koče svijet. Na osnovu tih tema radili smo Museum of failures.

Kada smo otkrili što sve nije dobro u ovome svijetu, otišli smo u drugu sobu u kojoj smo stvorili naš novi svijet, našu Eurotopiu.

U našem novom svijetu  jedna od tema kojom smo se bavili bila je demokracija i kako bi ona zapravo trebala izgledati.

Zadnji naš zajednički dan proveli smo predstavljajući što je svaka radionica napravila. Mi smo imali malu predstavu u kojoj smo prikazali stanje sada i stanje u budućnosti te smo na kraju svi zajedno otpjevali pjesmu We are the world. Osim što smo bili kreativni i zabavljali se, također smo i debatirali o temama za koje mi mislimo da su jako važne, a to je uglavnom bilo obrazovanje. Iz te debate smo zaključili da je u Ukrajini obrazovanje definitivno najgore te da Hrvatska i nije tako loša u pogledu obrazovanja što me je jako iznenadilo. Ova radionica mi se jako svidjela jer je u njoj vladala jedna prekrasna atmosfera. Kada bismo bili umorni samo smo trebali reći i odigrali bismo nekakvu jednostavnu, ali vrlo zanimljivu igru. Naš zadnji sastanak nakon predstavljanja našeg rada prošao je u suzama. Sjedili smo svi u krugu, a Julian nas je proveo kroz cijeli naš zajednički tjedan. Nakon toga dobili smo priliku da svi napišemo pisma drugima iz grupe te ih stavimo u koverte s njihovim imenom koje će zatim mentori poslati poštom njihovim vlasnicima. U tim pismima mogli smo reći toj osobi što god smo htjeli, dati joj nekakav kompliment i slično, to je potrajalo više od 2 sata…

Što se tiče života u kućama, bilo je zanimljivo. Imali smo raspored dužnosti, tj. osoba koje su taj dan zadužene za postavljanje stola, donošenje hrane, pranje suđa, usisavanje ili metenje. To iskustvo bilo je zanimljivo iako su se dečki malo izvlačili pa ih je trebalo opominjati. Definitivno najbolji dio tog života je bila večer kada smo puštali pjesme i plesali razne plesove, kartali ili pričali. Jako nam je bilo zanimljivo plesati turske plesove pa smo ih tako plesali svaku večer.

Opuštali smo se uz masaže…

Sređivali smo dečke…

Ovo iskustvo je bilo stvarno savršeno i definitivno bih ga ponovila kada bih imala priliku jer upoznati toliko puno različitih ljudi koji savršeno funkcioniraju zajedno i provesti s njima tjedan dana je predivan osjećaj. Tih tjedan dana će mi sigurno ostati u pamćenju do kraja moga života.

Katarina Tufeković, 3.a

Sudjelovati na Europskom forumu mladih u Švicarskoj bilo je jedno sasvim novo iskustvo za mene, ali definitivno jedno od onih koje nikada neću zaboraviti i koje će mi zauvijek ostati u sjećanju. 

Ono što mi se najviše svidjelo je to što je svatko od nas bio tako različit, a opet tako sličan. Skup različitih kultura, jezika i načina života, sve na jednom mjestu. Naučila sam puno toga. Prije  svega, saslušati nove činjenice i raspravljati na temelju istih. Naučila sam da je svačije mišljenje jednako važno i da svakoga treba saslušati, ali da isto tako, najbolje funkcioniramo onda kada smo svi zajedno i kada surađujemo. Naučila sam gledati na svijet drugim očima i zaista vjerovati da mogu nešto promijeniti. Stekla sam neka nova prijateljstva i upoznala se s problemima s kojima se mladi susreću u svojoj državi.

Smatram da je Forum mladih u Trogenu  jedan dobar projekt.  Pristup djeci i njihovim  razmišljanjima je  znatno drugačiji i zanimljiviji od onoga na koji smo mi navikli te se zaista može osjetiti povezanost svih zemalja i mladih umova, iako su inače jako daleko.   

Brigita Brandić, 3.a

Isprva je bilo čudno zamisliti da ćeš sedam dana biti u kući s dvadesetak nepoznatih ljudi. Dijelili smo iste kupaone, svi zajedno doručkovali, ručali i večerali. Ne znam ni sama kako je moguće da u sedam dana nije izbio niti jedan sukob u kući gdje se nalazilo toliko ljudi. Čim smo se smjestili u kuću i shvatili da nemamo pristupa internetu, svi smo skupa bili izvan sebe, ali ubrzo smo primijetili da je Internet dostupan na nekim od prozora, te izvan kuće.

Nakon desetak minuta panike zbog interneta, u kuću je došla i druga delegacija, bili su to naši novi prijatelji iz Turske. Bilo je čudno gledati toliko nepoznatih lica koja su umorna poput naših, nismo znali kako započeti kontakt jer ne znamo ništa o njima. Netko je ipak morao „probiti led“. Adrian je tada upitao, sada već našeg dobrog prijatelja iz Turske, Tolgu: „Sorry, do you know where the showers are?“ i time je sve započelo. Možda je teško za vjerovati da se prijateljstvo izgradi za sedam dana, ali kod nas je bilo tako. Svaku smo večer provodili sa delegacijom iz Turske. U svakoj su kući bile smještene tri delegacije, s nama su još bili Ukrajinci. Iako s većinom Ukrajinaca nismo ostvarili poseban kontakt, našlo se nekoliko s kojima smo bili SKORO pa podjednako dobri kao s Turcima. Kao što sam već rekla, u kući nismo znali značenje riječi „konflikt“, toga kod nas nije bilo, svi smo radili kao tim. Svakoga je dana za čistoću kuće brinulo nekoliko osoba, po dvije ili tri osobe iz pojedine delegacije. Svatko je imao svoj zadatak, a djevojke i dečki koji čak toga dana i nisu bili zaduženi za čišćenje, pomagali su zaduženima. Stvarno smo prošli ovo razdoblje kao pravi tim. Srušili smo sve zidove koji su nas razdvajali, radilo se o mentalitetu ili bilo čemu drugome. Delegacije iz Ukrajine i Turske govorile su nam o svojim običajima te nas naučile njihovim tradicionalnim plesovima, što smo naravno i mi učinili. Tužno je bilo vratiti se kući, u Švicarskoj smo iskusili novi način života, posebno zbog toga što smo tjedan proveli sa svojim vršnjacima. A to je ipak nešto drugačije od našeg života u Hrvatskoj.

Obožavam kampove, mrzim upoznavanja i rastanke također. Mislim da je napuštanje sela bio najgori, zapravo najtužniji trenutak proveden u Švicarskoj. Tijekom tjedna nismo bili ni svjesni da se već nakon nekoliko dana vraćamo u stvarnost. U Švicarskoj sam se osjećala kao da cijeli život živim na taj način, nije se to činilo kao tjedan dana. Upoznali smo prekrasne ljude, imali smo divne mentorice, pokazali smo Hrvatsku kroz naš lik, a mislim da su im svima Hrvati ostali u lijepom sjećanju te da smo ostavili dojam odličnog naroda. Bilo je to jako lijepo iskustvo i nadam se da ćemo ga jednog dana ponoviti.

Također, nakon svega je bitno ono zbog čega smo došli. Mi smo mladi, na nama svijet ostaje, a koliko sam vidjela i naučila, uz nas, mlade Europljane, ima nade i za bolju Europu.

Helena Ćatić, 3b

Putovanje u Švicarsku donijelo mi je brojna iskustva: puno novih prijatelja i običaja iz njihovih država, više samopouzdanja i poboljšanje govorenja engleskog jezika.

Radionica na kojoj sam sudjelovala tjedan dana zvala se "The only border is our mind". Tema mi se jako svidjela zato što svatko od nas ima neke granice koje ga sprječavaju da se razvija u boljeg čovjeka, upravo sam zbog toga i ja odabrala ovu radionicu, kako bih proširila svoje granice i stvorila nove. Radionica, odnosno ono što smo radili na njoj  bilo je vrlo zanimljivo jer sam radila toliko novih stvari, npr. svirala sam različite instrumente, pisala poeziju na temu granica, igrala različite igre kojima smo upoznavali jedni druge i sl.

 I na kraju, najbolje uspomene stvarali smo u kući u kojoj smo živjeli tih tjedan dana. Živjeli smo u kući broj 8 koja je nedavno renovirana. Kuća sadrži sve što je potrebno za život, vrlo je uredna i čista. Dakle, ovo putovanje je proširilo moje granice i donijelo mi puno iskustva u mnogočemu, također i puno uspomena kojih ću se uvijek rado prisjećati.

Ornela Ćatić, 3b

Sedam dana života u Švicarskoj, 12 učenika moje škole i ja, započeli smo 2.ožujka 2019.godine. Krenuli smo u večernjim satima, pomalo skeptični jer nismo znali što nas čeka i kako ćemo se snaći među učenicima iz osam drugih zemalja, ali presretni i ponosni jer smo baš mi bili izabrani da iskusimo predivno iskustvo poput ovoga.
U Švicarsku smo došli u popodnevnim satima, tamo su nas dočekali domaćini i odveli nas u naše privremene kuće gdje smo se smjestili. Svaka delegacija je bila podijeljena u dvije skupine, jedna skupina Hrvata je bila u kući s delegacijom iz Mađarske i Rusije, a druga s delegacijom iz Turske i Ukrajine.
Nakon što su sve delegacije došle, u večernjim satima imali smo predstavljanje, a kasnije druženje uz švicarske specijalitete i tradicionalne plesove svih zemalja.
Dan nakon dolaska svaki učenik je odabrao radionicu u kojoj želi razmatrati i tražiti rješenje za probleme, pa smo moja kolegica Mihaela i ja izabrale radionicu „Environment“. U radionici smo razmatrali probleme koji se sve više ističu u prirodi i prijete budućnosti okoliša. Osim što smo razmatrali probleme i tražili njihova rješenja, stekli smo i nova prijateljstva te upoznali divne ljude i njihove kulture.
 Kako bismo jedni druge osvijestili i prikazali jedni drugima probleme koji zahvaćaju svijet, predzadnji dan boravka u Švicarskoj imali smo izlaganje svega što smo naučili i istražili u svojim radionicama, a kasnije smo se sastali sa svojim delegacijama i odlučili što želimo promijeniti u svojoj školi i kojom inovacijom možemo svijet učiniti boljim. Predzadnji dan smo iskoristili i za posljednje pozdrave i druženje sa svojim novim prijateljima. Svu onu sreću i smijeh koja je prethodnih dana prožimala svakog  od nas, zamijenile su suze i tuga jer se približio dan rastanka.
Naš sedmodnevni boravak u Švicarskoj završio je 9.ožujka 2019.u jutarnjim satima.
 

Stela Mujčić Kozarić 4.b

Moj je život Švicarska!

2.3., malo iza ponoći, puni očekivanja krenuli smo prema Švicarskoj. Putovali smo cijelu noć, većinu puta prespavali i napokon  stigli na odredište - Kinderdorf Pestalozzi. Smjestili smo se u kuće i odlučili upoznati selo. Navečer smo imali predstavljanje svoje države (odlično smo to odradili) te nakon formalnog dijela imali smo druženje s ostalim delegacijama. Prva noć u kući je bila zanimljiva i puna smijeha. Upoznali smo delegaciju Rusije i Mađarske. Sljedeći dan, kada smo se podijelili u radionice, prolazio me strah. No, ubrzo sam shvatila da je bez razloga. Brzo sam se upoznala sa svima, povezala se i stvorila nova prijateljstva. U ponedjeljak smo već ušli u rutinu. Od jutra smo išli na radionice te kroz zabavu učili i tražili rješenja za probleme današnjice. Vrijeme ručka je bilo uvijek radno, naša delegacija je bila zadužena za suđe poslije ručka. Nakon toga bismo opet išli u radionice i nastavljali raditi na temi koja je bila tog dana na redu. Navečer smo imali slobodno vrijeme koje smo svi zajedno provodili, najčešće uz karte i puno smijeha. U srijedu, nakon ručka, imali smo izlet u Appenzell te u četvrtak u St. Gallen. U St. Gallenu smo imali organizirane obilaske grada, fakulteta, itd. Po povratku u selo smo se opet družili. Petak je bio rezerviran za predstavljanje radionica drugima. Predstavljanje smo odradili u Kantonsschule Trogen. Kada smo se vratili u selo, dobili smo vrijeme za oprostiti se od naših radionica. To je bio najemotivniji dan u tjednu. Znajući da više nikada nećemo dobiti priliku u istom sastavu ponoviti sve to, suze su same klizile. Tjedan je bio ispunjen samo dobrom energijom, smijehom, upoznavanjem i na koncu velikom povezanosti. Toliko različitih ljudi, a toliko povezanosti. Ovo je bilo najljepših sedam dana i najbolje iskustvo u mom životu. Svaki dan sve više mi nedostaje sve što sam tamo radila, te ljudi koje sam upoznala. Mislim da ću te dane pamtiti do kraja života i da nikada više neću imati taj osjećaj bezbrižnosti i odmora.

Jurja Krištofić, 2a

Neopisivih sedam dana u prekrasnim Alpama sa još boljim ljudima. Boravili smo u drvenim kućama sa još dvije delegacije Mađarskom i Rusijom. U nedjelju smo bili podijeljeni u 6 radionica iz svake delegacije po dvoje, ja sam bila u radionici Social media, gdje smo raspravljali o problemima drugih država. U kući smo imali podijeljene kućanske poslove, svaka je delegacija bila zadužena za određeni obrok i pospremanje poslije obroka. Tijekom boravka u dječjem selu išli smo na male izlete u Trogen, Appenzell i Saint Gallen, gdje smo obišli glavna povijesna mjesta. Najviše mi se svidjela prekrasna priroda i zanimljiva arhitektura. Tijekom tog prekrasnog tjedna sam upoznala puno novih ljudi, saznala puno toga o njihovim kulturama, životima i državama. 

Ovakvo iskustvo bih preporučila svakome zbog toga što društvene mreže ne govore istinu o drugim državama i kulturama i tek na ovakav način upoznajemo život kakav stvarno je. Drago mi je što sam upoznala tako velike i dobre ljude koje ću pamtiti do kraja života. I najviše se nadam da ćemo se opet nekada negdje sresti i obnoviti staro vrijeme. 

Anamarija Milas, 2.a 

Švicarska  

Bili smo u dječjem selu Pestalozzi. Bili smo u kući s Mađarima i Rusima. Svaki dan nam je bio uglavnom isti. Ujutro u 8 sati nam je bio doručak. Od 9 do 12 smo u radionicama u koje smo se podijelili u nedjelju. (Radionica u koju smo išle Petra i ja, zove se Freedom and security)
 U 12 nam je bio ručak. U 14 ponovno na radionice, pa sve do 17 sati. Večera je bila u 18 sati. Tri večeri za redom smo išli u dvoranu gdje smo igrali odbojku s ostalim delegacijama koje su htjele doći. U utorak, poslijepodne, išli smo u obilazak grada Trogena. U srijedu smo imali slobodno vrijeme, pa je naša delegacija išla u Appenzell. U četvrtak smo, poslijepodne, išli u St. Gallen gdje smo bili podijeljeni  u grupe s kojima smo obilazili grad, školu i slično. U petak smo u školi u Trogenu predstavljali što smo radili na svojim radionicama, te se nakon ručka vratili u selo. Navečer smo imali završnu zabavu u dvorani od 9 do 11.Ujutro nakon doručka smo krenuli svojim kućama. Dvanaest satnu vožnju smo uljepšali pjesmama i smijanjem!

Meni je bilo odlično! Švicarska nas je definitivno povezala. Upoznala sam mnoge ljude, sklopila lijepa prijateljstva i maksimalno uživala. Najljepše od svega mi je bilo vrijeme provedeno u kući uz smijeh, kartanje i pričanje gluposti. Prekrasno iskustvo koje ću zauvijek pamtiti! Hvala vam! :D

Kristina Ruf, 2a

Sedam dana provedenih u Švicarskoj donijelo mi je nezaboravno iskustvo. Od svih delegacija, mi smo došli prvi, smjestili se u svoje sobe i dočekali ostale.

Idući dan smo se podijelili u radionice (workshops)  gdje smo svakog dana odrađivali nešto vezano za temu , a moja radionica je bila vezana uz utvrđivanje vlastitog identiteta, te smo svaki na svakoj vježbali jogu. Osim što smo odrađivali i rješavali probleme, učili smo i o drugim kulturama. Učili  smo nove riječi na drugim jezicima što je bilo jako zanimljivo i poučno.

 Jako sam sretan što sam bio dio Europskog foruma mladih u  dječjem selu Pestalozzi.

Pero Martić, 3d

Bio je sasvim jedan običan dan, barem mi se tako činilo, dok odjednom na početku od jednih satova u razred nije banula jedna od učenica i rekla kako nas trebaju za volonterski klub i da odemo u knjižnicu. Moja prva pomisao je bila: „Nije valjda da sam odabrana za volontiranje, profesori nisu ništa spominjali, barem koliko se ja sjećam”. Prvim zvonom smo Bruno, Adrian i ja otišli u knjižnicu na sastanak, kad smo stigli tamo, bilo je više učenika ali iz različitih smjerova i razreda i onda su nam počeli objašnjavati kako naša škola sudjeluje u jednom projektu i kako smo mi odabrani za put u Švicarsku. „Ovo uopće nisam očekivala, dan ne može biti bolji.”, pomislih. Podijelili su nam papire za suglasnosti i sa sretnim korakom sam krenula natrag na sat, prilično sam sigurna, matematike. Uletih u razred, poskočih i „Idemooo za Švicarsku”, rekoh svima, ostali su u čudu naravno i imali milijun pitanja na koja od šoka nisam znala ni odgovoriti. I tako je vrijeme prolazilo, svi su čekali taj 1.3. , dan našeg polaska koji je stigao i prije nego sam stigla trepnuti. Odjednom, brzinom munje našli smo se u autobusu, koferi već spremljeni i tako polako i sigurno, krenusmo prema Švicarskoj. Nažalost bila sam bolesna, no to naravno nije smanjilo doživljaj putovanja i činjenice da ni više ni manje, putujemo da, kao da već nisam sto puta spomenula, prema sada voljenoj Švicarskoj.

Program je bio da smo smješteni u istoj kući s Turcima i Ukrajincima. Mi smo naravno stigli prvi, uvijek Hrvati moraju biti prvi, gdje nam je jedna plavokosa, dosadio-mi-je-moj-posao-i-ne-volim-djecu žena objasnila pravila kojih se moramo držati tjedan dana kako ne bi došlo do nikakvih problema. Jedno od pravila je bilo da nema potpisivanja imena na zidove, a mi neandertalci smo baš planirali sve zidove išarat i iscrtat da svi znaju da smo bili tamo jer nemamo ništa pametnije, iako je bila kuća kao pećina, trebalo se na krov popet da uhvatiš wi-fi, ali ajde, barem je bila lijepo uređena, iako kažu da nam je sjekira u med pala i da smo dobili najbolju kuću. Nedugo zatim, stigoše i naši voljeni Turci (arkadaslar seni seviyorum), s kojima je razgovor započeo naš Adrian „Do you know where the showers are?” i jedan od Turaka je odgovorio da zna, i tako smo se mi u biti sprijateljili i svaku večer smo se družili uz muziku, puštajući prvenstveno tursko kolo a zatim i naše pjesme, ipak se i mi moramo malo pokazat. Ukrajinci, većinski dio je nekako se držao na daljini, dok trojica su se ipak trudila družiti s nama i sudjelovati u igranju kola i društvenih igara. Naravno morali su nas malo tlačiti, pa smo morali čistiti, postavljati stol za doručak, ručak i večeru, ali usprkos toj tlaci, međusobno smo si svi pomagali tako da na kraju krajeva i ta tlaka je bila zabavna i opet nam je žao jer je sve to tako brzo prošlo. Imali smo i radionice na kojima smo isto tako upoznali hrpu ljudi s kojima smo se vrlo brzo sprijateljili, ali i naučili nešto više o komunikaciji a i o samome sebi.

I tako su nam dani prolazili, ustaneš u sedam „Ala, ne da mi se.”, svaka od nas bi se složila, zatim siđeš, doručkuješ, u devet odeš na radionice pa sve do dvanaest i onda ručak pa opet radionice i onda večera pa druškanje. I tako došao je taj zadnji dan, imali smo i disko koji je nažalost kratko trajao, ali je bilo dobro jer smo mogli reći svoje zadnje pozdrave.

I tako u trenu, nađosmo se ponovno u autobusu, osjećaj deja vu je prolazio glavom, ne vjerujući da je tako brzo prošlo, sjedoh na svoje mjesto, razmišljajući kako sam sretna da sam dobila takvu priliku kojoj se nikad nisam nadala a kamoli očekivala, i onda pomislih kako je žalosno što vrijeme tako brzo prolazi, ali vrlo sretna znajući da ni jednu jedinu sekundu potrošenog vremena nisam požalila. I shvatih nešto taj dan, a to je da želim da taj osjećaj kad znaš da si u nešto korisno potrošio vrijeme i onako umorna na kraju večeri legneš na krevet, nikad ne prođe.

Petra Pavlović 4.a

Sve je započelo kada je jednog dana u našu učionicu ušla pedagoginja i iz posve neobjašnjenog razloga pozvala Adriana, Petru i mene da sljedeći sat dođemo u knjižnicu. Kad smo došli tamo, unutra je bilo petnaestak drugih učenika od kojih nitko nije znao zašto su tamo. Nakon što smo se svi okupili pedagoginja nam je priopćila sretnu vijest. Idemo u Švicarsku! Naša je škola sudjelovala u projektu, a mi smo bili odabrani za sudjelovanje.

          Kad smo stigli u dječje selo Pestalozzi, bili smo podijeljeni u različite radionice. Ime moje radionice bilo je identity, a glavna tema je bila upoznavanje sebe kroz yogu i meditaciju. Na toj radionici sam imao priliku upoznati velik broj ljudi iz različitih dijelova Europe.

           Odlično vrijeme provedeno u Švicarskoj uz još bolje ljude bilo mi je nezaboravo iskustvo koje bi u svakom slučaju volio ponoviti. Švicarska je predivna država, ali mislim da glavna stvar koja mi je uljepšala ovo putovanje su bili ljudi sa kojima sam dijelio ovo iskustvo.

Bruno Ban

Nakon intenzivnog projektnog tjedna u dječjem selu Pestalozzi, mladi  iz Srednje škole Ivana Trnskoga Hrvatska Kostajnica vratili su se svojim kućama puni inspiracije, novih ideja i spremni za akciju. Tijekom svog boravka u Trogenu stekli su mnoga dragocjena iskustva, nova prijateljstva  i uspomene na jedinstveni način učenja u multikulturalnom  okružju.

Dan prije odlaska delegacija razgovarali su o tome što su naučili na radionicama te kako  bi to mogli primijeniti u svojim  školama i zajednicama. Iz tih rasprava razvili su se konkretni akcijski planovi, što bi delegati zapravo učinili po povratku, kao i ideje za projekte koje bi mogli provesti nakon povratka.

U nastavku pročitajte njihove dojmove:

Od 2.3. do 9.3. provela sam najbolji tjedan dana do sada u svome životu.

Kada smo došli u Kinderdorf bili smo smješteni u kuću. Mi smo došli prvi pa smo tako dočekali naše sustanare iz Turske i Ukrajine. To isto poslijepodne imali smo svi zajednički program u kojem smo predstavili zemlju iz koje dolazimo i našu školu. Nakon programa puštali smo glazbu i tada smo se krenuli polako upoznavati. Idućeg dana imali smo priliku odabrati koju radionicu želimo pohađati. U ponudi su bile radionice vezane uz sigurnost, medije, okoliš, toleranciju, upoznavanje sebe i slične stvari. Ja sam odabrala Eurotopiu.

Eurotopia je radionica koja je za zadatak imala stvaranje savršenog svijeta u kojem bi željeli živjeti u budućnosti. Morali smo predstaviti kako bi svijet trebao izgledati. Naši voditelji, Julian i Elena, bili su super i opušteni pa su tako i nama pomogli da se riješimo treme i da nam postane ugodno u grupi. Prva dva dana igrali smo razne igre kako bi se zbližili i zapamtili imena svih članova grupe. U grupi nas je bilo 21 pa nam je to oduzelo malo više vremena. Radili smo razne kreativne stvari i sve nam je bilo dopušteno kao npr. crtati po zidovima i podu.

Jedan od prvih zadataka nam je bio da nacrtamo kartu Europe svi zajedno. To je bilo jako zanimljivo jer smo shvatili da ako surađujemo možemo jako dobro izvršiti zadani zadatak. Zapadnu Europu smo nacrtali bez problema, ali kada smo došli na istok, to nije bilo baš tako lagano…Na kraju smo imali viška mjesta i Ukrajina nam nije imala granicu s Mađarskom jer bi onda bila prevelika, ali zato Latvijci nisu štedjeli na prostoru kada su crtali svoju zemlju koja je inače nije baš tako velika pa smo se tome smijali.

 Idući zadatak nam je bio da pomoću časopisa i svoje kreativnosti stvorimo svijet kakav bi mi željeli.

Također smo morali i svi zajedno na papire napisati one stvari koje mi smatramo da su najveće pogreške koje ljudi danas čine i koje koče svijet. Na osnovu tih tema radili smo Museum of failures.

Kada smo otkrili što sve nije dobro u ovome svijetu, otišli smo u drugu sobu u kojoj smo stvorili naš novi svijet, našu Eurotopiu.

U našem novom svijetu  jedna od tema kojom smo se bavili bila je demokracija i kako bi ona zapravo trebala izgledati.

Zadnji naš zajednički dan proveli smo predstavljajući što je svaka radionica napravila. Mi smo imali malu predstavu u kojoj smo prikazali stanje sada i stanje u budućnosti te smo na kraju svi zajedno otpjevali pjesmu We are the world. Osim što smo bili kreativni i zabavljali se, također smo i debatirali o temama za koje mi mislimo da su jako važne, a to je uglavnom bilo obrazovanje. Iz te debate smo zaključili da je u Ukrajini obrazovanje definitivno najgore te da Hrvatska i nije tako loša u pogledu obrazovanja što me je jako iznenadilo. Ova radionica mi se jako svidjela jer je u njoj vladala jedna prekrasna atmosfera. Kada bismo bili umorni samo smo trebali reći i odigrali bismo nekakvu jednostavnu, ali vrlo zanimljivu igru. Naš zadnji sastanak nakon predstavljanja našeg rada prošao je u suzama. Sjedili smo svi u krugu, a Julian nas je proveo kroz cijeli naš zajednički tjedan. Nakon toga dobili smo priliku da svi napišemo pisma drugima iz grupe te ih stavimo u koverte s njihovim imenom koje će zatim mentori poslati poštom njihovim vlasnicima. U tim pismima mogli smo reći toj osobi što god smo htjeli, dati joj nekakav kompliment i slično, to je potrajalo više od 2 sata…

Što se tiče života u kućama, bilo je zanimljivo. Imali smo raspored dužnosti, tj. osoba koje su taj dan zadužene za postavljanje stola, donošenje hrane, pranje suđa, usisavanje ili metenje. To iskustvo bilo je zanimljivo iako su se dečki malo izvlačili pa ih je trebalo opominjati. Definitivno najbolji dio tog života je bila večer kada smo puštali pjesme i plesali razne plesove, kartali ili pričali. Jako nam je bilo zanimljivo plesati turske plesove pa smo ih tako plesali svaku večer.

Opuštali smo se uz masaže…

Sređivali smo dečke…

Ovo iskustvo je bilo stvarno savršeno i definitivno bih ga ponovila kada bih imala priliku jer upoznati toliko puno različitih ljudi koji savršeno funkcioniraju zajedno i provesti s njima tjedan dana je predivan osjećaj. Tih tjedan dana će mi sigurno ostati u pamćenju do kraja moga života.

Katarina Tufeković, 3.a

Sudjelovati na Europskom forumu mladih u Švicarskoj bilo je jedno sasvim novo iskustvo za mene, ali definitivno jedno od onih koje nikada neću zaboraviti i koje će mi zauvijek ostati u sjećanju. 

Ono što mi se najviše svidjelo je to što je svatko od nas bio tako različit, a opet tako sličan. Skup različitih kultura, jezika i načina života, sve na jednom mjestu. Naučila sam puno toga. Prije  svega, saslušati nove činjenice i raspravljati na temelju istih. Naučila sam da je svačije mišljenje jednako važno i da svakoga treba saslušati, ali da isto tako, najbolje funkcioniramo onda kada smo svi zajedno i kada surađujemo. Naučila sam gledati na svijet drugim očima i zaista vjerovati da mogu nešto promijeniti. Stekla sam neka nova prijateljstva i upoznala se s problemima s kojima se mladi susreću u svojoj državi.

Smatram da je Forum mladih u Trogenu  jedan dobar projekt.  Pristup djeci i njihovim  razmišljanjima je  znatno drugačiji i zanimljiviji od onoga na koji smo mi navikli te se zaista može osjetiti povezanost svih zemalja i mladih umova, iako su inače jako daleko.   

Brigita Brandić, 3.a

Isprva je bilo čudno zamisliti da ćeš sedam dana biti u kući s dvadesetak nepoznatih ljudi. Dijelili smo iste kupaone, svi zajedno doručkovali, ručali i večerali. Ne znam ni sama kako je moguće da u sedam dana nije izbio niti jedan sukob u kući gdje se nalazilo toliko ljudi. Čim smo se smjestili u kuću i shvatili da nemamo pristupa internetu, svi smo skupa bili izvan sebe, ali ubrzo smo primijetili da je Internet dostupan na nekim od prozora, te izvan kuće.

Nakon desetak minuta panike zbog interneta, u kuću je došla i druga delegacija, bili su to naši novi prijatelji iz Turske. Bilo je čudno gledati toliko nepoznatih lica koja su umorna poput naših, nismo znali kako započeti kontakt jer ne znamo ništa o njima. Netko je ipak morao „probiti led“. Adrian je tada upitao, sada već našeg dobrog prijatelja iz Turske, Tolgu: „Sorry, do you know where the showers are?“ i time je sve započelo. Možda je teško za vjerovati da se prijateljstvo izgradi za sedam dana, ali kod nas je bilo tako. Svaku smo večer provodili sa delegacijom iz Turske. U svakoj su kući bile smještene tri delegacije, s nama su još bili Ukrajinci. Iako s većinom Ukrajinaca nismo ostvarili poseban kontakt, našlo se nekoliko s kojima smo bili SKORO pa podjednako dobri kao s Turcima. Kao što sam već rekla, u kući nismo znali značenje riječi „konflikt“, toga kod nas nije bilo, svi smo radili kao tim. Svakoga je dana za čistoću kuće brinulo nekoliko osoba, po dvije ili tri osobe iz pojedine delegacije. Svatko je imao svoj zadatak, a djevojke i dečki koji čak toga dana i nisu bili zaduženi za čišćenje, pomagali su zaduženima. Stvarno smo prošli ovo razdoblje kao pravi tim. Srušili smo sve zidove koji su nas razdvajali, radilo se o mentalitetu ili bilo čemu drugome. Delegacije iz Ukrajine i Turske govorile su nam o svojim običajima te nas naučile njihovim tradicionalnim plesovima, što smo naravno i mi učinili. Tužno je bilo vratiti se kući, u Švicarskoj smo iskusili novi način života, posebno zbog toga što smo tjedan proveli sa svojim vršnjacima. A to je ipak nešto drugačije od našeg života u Hrvatskoj.

Obožavam kampove, mrzim upoznavanja i rastanke također. Mislim da je napuštanje sela bio najgori, zapravo najtužniji trenutak proveden u Švicarskoj. Tijekom tjedna nismo bili ni svjesni da se već nakon nekoliko dana vraćamo u stvarnost. U Švicarskoj sam se osjećala kao da cijeli život živim na taj način, nije se to činilo kao tjedan dana. Upoznali smo prekrasne ljude, imali smo divne mentorice, pokazali smo Hrvatsku kroz naš lik, a mislim da su im svima Hrvati ostali u lijepom sjećanju te da smo ostavili dojam odličnog naroda. Bilo je to jako lijepo iskustvo i nadam se da ćemo ga jednog dana ponoviti.

Također, nakon svega je bitno ono zbog čega smo došli. Mi smo mladi, na nama svijet ostaje, a koliko sam vidjela i naučila, uz nas, mlade Europljane, ima nade i za bolju Europu.

Helena Ćatić, 3b

Putovanje u Švicarsku donijelo mi je brojna iskustva: puno novih prijatelja i običaja iz njihovih država, više samopouzdanja i poboljšanje govorenja engleskog jezika.

Radionica na kojoj sam sudjelovala tjedan dana zvala se "The only border is our mind". Tema mi se jako svidjela zato što svatko od nas ima neke granice koje ga sprječavaju da se razvija u boljeg čovjeka, upravo sam zbog toga i ja odabrala ovu radionicu, kako bih proširila svoje granice i stvorila nove. Radionica, odnosno ono što smo radili na njoj  bilo je vrlo zanimljivo jer sam radila toliko novih stvari, npr. svirala sam različite instrumente, pisala poeziju na temu granica, igrala različite igre kojima smo upoznavali jedni druge i sl.

 I na kraju, najbolje uspomene stvarali smo u kući u kojoj smo živjeli tih tjedan dana. Živjeli smo u kući broj 8 koja je nedavno renovirana. Kuća sadrži sve što je potrebno za život, vrlo je uredna i čista. Dakle, ovo putovanje je proširilo moje granice i donijelo mi puno iskustva u mnogočemu, također i puno uspomena kojih ću se uvijek rado prisjećati.

Ornela Ćatić, 3b

Sedam dana života u Švicarskoj, 12 učenika moje škole i ja, započeli smo 2.ožujka 2019.godine. Krenuli smo u večernjim satima, pomalo skeptični jer nismo znali što nas čeka i kako ćemo se snaći među učenicima iz osam drugih zemalja, ali presretni i ponosni jer smo baš mi bili izabrani da iskusimo predivno iskustvo poput ovoga.
U Švicarsku smo došli u popodnevnim satima, tamo su nas dočekali domaćini i odveli nas u naše privremene kuće gdje smo se smjestili. Svaka delegacija je bila podijeljena u dvije skupine, jedna skupina Hrvata je bila u kući s delegacijom iz Mađarske i Rusije, a druga s delegacijom iz Turske i Ukrajine.
Nakon što su sve delegacije došle, u večernjim satima imali smo predstavljanje, a kasnije druženje uz švicarske specijalitete i tradicionalne plesove svih zemalja.
Dan nakon dolaska svaki učenik je odabrao radionicu u kojoj želi razmatrati i tražiti rješenje za probleme, pa smo moja kolegica Mihaela i ja izabrale radionicu „Environment“. U radionici smo razmatrali probleme koji se sve više ističu u prirodi i prijete budućnosti okoliša. Osim što smo razmatrali probleme i tražili njihova rješenja, stekli smo i nova prijateljstva te upoznali divne ljude i njihove kulture.
 Kako bismo jedni druge osvijestili i prikazali jedni drugima probleme koji zahvaćaju svijet, predzadnji dan boravka u Švicarskoj imali smo izlaganje svega što smo naučili i istražili u svojim radionicama, a kasnije smo se sastali sa svojim delegacijama i odlučili što želimo promijeniti u svojoj školi i kojom inovacijom možemo svijet učiniti boljim. Predzadnji dan smo iskoristili i za posljednje pozdrave i druženje sa svojim novim prijateljima. Svu onu sreću i smijeh koja je prethodnih dana prožimala svakog  od nas, zamijenile su suze i tuga jer se približio dan rastanka.
Naš sedmodnevni boravak u Švicarskoj završio je 9.ožujka 2019.u jutarnjim satima.
 

Stela Mujčić Kozarić 4.b

Moj je život Švicarska!

2.3., malo iza ponoći, puni očekivanja krenuli smo prema Švicarskoj. Putovali smo cijelu noć, većinu puta prespavali i napokon  stigli na odredište - Kinderdorf Pestalozzi. Smjestili smo se u kuće i odlučili upoznati selo. Navečer smo imali predstavljanje svoje države (odlično smo to odradili) te nakon formalnog dijela imali smo druženje s ostalim delegacijama. Prva noć u kući je bila zanimljiva i puna smijeha. Upoznali smo delegaciju Rusije i Mađarske. Sljedeći dan, kada smo se podijelili u radionice, prolazio me strah. No, ubrzo sam shvatila da je bez razloga. Brzo sam se upoznala sa svima, povezala se i stvorila nova prijateljstva. U ponedjeljak smo već ušli u rutinu. Od jutra smo išli na radionice te kroz zabavu učili i tražili rješenja za probleme današnjice. Vrijeme ručka je bilo uvijek radno, naša delegacija je bila zadužena za suđe poslije ručka. Nakon toga bismo opet išli u radionice i nastavljali raditi na temi koja je bila tog dana na redu. Navečer smo imali slobodno vrijeme koje smo svi zajedno provodili, najčešće uz karte i puno smijeha. U srijedu, nakon ručka, imali smo izlet u Appenzell te u četvrtak u St. Gallen. U St. Gallenu smo imali organizirane obilaske grada, fakulteta, itd. Po povratku u selo smo se opet družili. Petak je bio rezerviran za predstavljanje radionica drugima. Predstavljanje smo odradili u Kantonsschule Trogen. Kada smo se vratili u selo, dobili smo vrijeme za oprostiti se od naših radionica. To je bio najemotivniji dan u tjednu. Znajući da više nikada nećemo dobiti priliku u istom sastavu ponoviti sve to, suze su same klizile. Tjedan je bio ispunjen samo dobrom energijom, smijehom, upoznavanjem i na koncu velikom povezanosti. Toliko različitih ljudi, a toliko povezanosti. Ovo je bilo najljepših sedam dana i najbolje iskustvo u mom životu. Svaki dan sve više mi nedostaje sve što sam tamo radila, te ljudi koje sam upoznala. Mislim da ću te dane pamtiti do kraja života i da nikada više neću imati taj osjećaj bezbrižnosti i odmora.

Jurja Krištofić, 2a

Neopisivih sedam dana u prekrasnim Alpama sa još boljim ljudima. Boravili smo u drvenim kućama sa još dvije delegacije Mađarskom i Rusijom. U nedjelju smo bili podijeljeni u 6 radionica iz svake delegacije po dvoje, ja sam bila u radionici Social media, gdje smo raspravljali o problemima drugih država. U kući smo imali podijeljene kućanske poslove, svaka je delegacija bila zadužena za određeni obrok i pospremanje poslije obroka. Tijekom boravka u dječjem selu išli smo na male izlete u Trogen, Appenzell i Saint Gallen, gdje smo obišli glavna povijesna mjesta. Najviše mi se svidjela prekrasna priroda i zanimljiva arhitektura. Tijekom tog prekrasnog tjedna sam upoznala puno novih ljudi, saznala puno toga o njihovim kulturama, životima i državama. 

Ovakvo iskustvo bih preporučila svakome zbog toga što društvene mreže ne govore istinu o drugim državama i kulturama i tek na ovakav način upoznajemo život kakav stvarno je. Drago mi je što sam upoznala tako velike i dobre ljude koje ću pamtiti do kraja života. I najviše se nadam da ćemo se opet nekada negdje sresti i obnoviti staro vrijeme. 

Anamarija Milas, 2.a 

Švicarska  

Bili smo u dječjem selu Pestalozzi. Bili smo u kući s Mađarima i Rusima. Svaki dan nam je bio uglavnom isti. Ujutro u 8 sati nam je bio doručak. Od 9 do 12 smo u radionicama u koje smo se podijelili u nedjelju. (Radionica u koju smo išle Petra i ja, zove se Freedom and security)
 U 12 nam je bio ručak. U 14 ponovno na radionice, pa sve do 17 sati. Večera je bila u 18 sati. Tri večeri za redom smo išli u dvoranu gdje smo igrali odbojku s ostalim delegacijama koje su htjele doći. U utorak, poslijepodne, išli smo u obilazak grada Trogena. U srijedu smo imali slobodno vrijeme, pa je naša delegacija išla u Appenzell. U četvrtak smo, poslijepodne, išli u St. Gallen gdje smo bili podijeljeni  u grupe s kojima smo obilazili grad, školu i slično. U petak smo u školi u Trogenu predstavljali što smo radili na svojim radionicama, te se nakon ručka vratili u selo. Navečer smo imali završnu zabavu u dvorani od 9 do 11.Ujutro nakon doručka smo krenuli svojim kućama. Dvanaest satnu vožnju smo uljepšali pjesmama i smijanjem!

Meni je bilo odlično! Švicarska nas je definitivno povezala. Upoznala sam mnoge ljude, sklopila lijepa prijateljstva i maksimalno uživala. Najljepše od svega mi je bilo vrijeme provedeno u kući uz smijeh, kartanje i pričanje gluposti. Prekrasno iskustvo koje ću zauvijek pamtiti! Hvala vam! :D

Kristina Ruf, 2a

Sedam dana provedenih u Švicarskoj donijelo mi je nezaboravno iskustvo. Od svih delegacija, mi smo došli prvi, smjestili se u svoje sobe i dočekali ostale.

Idući dan smo se podijelili u radionice (workshops)  gdje smo svakog dana odrađivali nešto vezano za temu , a moja radionica je bila vezana uz utvrđivanje vlastitog identiteta, te smo svaki na svakoj vježbali jogu. Osim što smo odrađivali i rješavali probleme, učili smo i o drugim kulturama. Učili  smo nove riječi na drugim jezicima što je bilo jako zanimljivo i poučno.

 Jako sam sretan što sam bio dio Europskog foruma mladih u  dječjem selu Pestalozzi.

Pero Martić, 3d

Bio je sasvim jedan običan dan, barem mi se tako činilo, dok odjednom na početku od jednih satova u razred nije banula jedna od učenica i rekla kako nas trebaju za volonterski klub i da odemo u knjižnicu. Moja prva pomisao je bila: „Nije valjda da sam odabrana za volontiranje, profesori nisu ništa spominjali, barem koliko se ja sjećam”. Prvim zvonom smo Bruno, Adrian i ja otišli u knjižnicu na sastanak, kad smo stigli tamo, bilo je više učenika ali iz različitih smjerova i razreda i onda su nam počeli objašnjavati kako naša škola sudjeluje u jednom projektu i kako smo mi odabrani za put u Švicarsku. „Ovo uopće nisam očekivala, dan ne može biti bolji.”, pomislih. Podijelili su nam papire za suglasnosti i sa sretnim korakom sam krenula natrag na sat, prilično sam sigurna, matematike. Uletih u razred, poskočih i „Idemooo za Švicarsku”, rekoh svima, ostali su u čudu naravno i imali milijun pitanja na koja od šoka nisam znala ni odgovoriti. I tako je vrijeme prolazilo, svi su čekali taj 1.3. , dan našeg polaska koji je stigao i prije nego sam stigla trepnuti. Odjednom, brzinom munje našli smo se u autobusu, koferi već spremljeni i tako polako i sigurno, krenusmo prema Švicarskoj. Nažalost bila sam bolesna, no to naravno nije smanjilo doživljaj putovanja i činjenice da ni više ni manje, putujemo da, kao da već nisam sto puta spomenula, prema sada voljenoj Švicarskoj.

Program je bio da smo smješteni u istoj kući s Turcima i Ukrajincima. Mi smo naravno stigli prvi, uvijek Hrvati moraju biti prvi, gdje nam je jedna plavokosa, dosadio-mi-je-moj-posao-i-ne-volim-djecu žena objasnila pravila kojih se moramo držati tjedan dana kako ne bi došlo do nikakvih problema. Jedno od pravila je bilo da nema potpisivanja imena na zidove, a mi neandertalci smo baš planirali sve zidove išarat i iscrtat da svi znaju da smo bili tamo jer nemamo ništa pametnije, iako je bila kuća kao pećina, trebalo se na krov popet da uhvatiš wi-fi, ali ajde, barem je bila lijepo uređena, iako kažu da nam je sjekira u med pala i da smo dobili najbolju kuću. Nedugo zatim, stigoše i naši voljeni Turci (arkadaslar seni seviyorum), s kojima je razgovor započeo naš Adrian „Do you know where the showers are?” i jedan od Turaka je odgovorio da zna, i tako smo se mi u biti sprijateljili i svaku večer smo se družili uz muziku, puštajući prvenstveno tursko kolo a zatim i naše pjesme, ipak se i mi moramo malo pokazat. Ukrajinci, većinski dio je nekako se držao na daljini, dok trojica su se ipak trudila družiti s nama i sudjelovati u igranju kola i društvenih igara. Naravno morali su nas malo tlačiti, pa smo morali čistiti, postavljati stol za doručak, ručak i večeru, ali usprkos toj tlaci, međusobno smo si svi pomagali tako da na kraju krajeva i ta tlaka je bila zabavna i opet nam je žao jer je sve to tako brzo prošlo. Imali smo i radionice na kojima smo isto tako upoznali hrpu ljudi s kojima smo se vrlo brzo sprijateljili, ali i naučili nešto više o komunikaciji a i o samome sebi.

I tako su nam dani prolazili, ustaneš u sedam „Ala, ne da mi se.”, svaka od nas bi se složila, zatim siđeš, doručkuješ, u devet odeš na radionice pa sve do dvanaest i onda ručak pa opet radionice i onda večera pa druškanje. I tako došao je taj zadnji dan, imali smo i disko koji je nažalost kratko trajao, ali je bilo dobro jer smo mogli reći svoje zadnje pozdrave.

I tako u trenu, nađosmo se ponovno u autobusu, osjećaj deja vu je prolazio glavom, ne vjerujući da je tako brzo prošlo, sjedoh na svoje mjesto, razmišljajući kako sam sretna da sam dobila takvu priliku kojoj se nikad nisam nadala a kamoli očekivala, i onda pomislih kako je žalosno što vrijeme tako brzo prolazi, ali vrlo sretna znajući da ni jednu jedinu sekundu potrošenog vremena nisam požalila. I shvatih nešto taj dan, a to je da želim da taj osjećaj kad znaš da si u nešto korisno potrošio vrijeme i onako umorna na kraju večeri legneš na krevet, nikad ne prođe.

Petra Pavlović 4.a

Sve je započelo kada je jednog dana u našu učionicu ušla pedagoginja i iz posve neobjašnjenog razloga pozvala Adriana, Petru i mene da sljedeći sat dođemo u knjižnicu. Kad smo došli tamo, unutra je bilo petnaestak drugih učenika od kojih nitko nije znao zašto su tamo. Nakon što smo se svi okupili pedagoginja nam je priopćila sretnu vijest. Idemo u Švicarsku! Naša je škola sudjelovala u projektu, a mi smo bili odabrani za sudjelovanje.

          Kad smo stigli u dječje selo Pestalozzi, bili smo podijeljeni u različite radionice. Ime moje radionice bilo je identity, a glavna tema je bila upoznavanje sebe kroz yogu i meditaciju. Na toj radionici sam imao priliku upoznati velik broj ljudi iz različitih dijelova Europe.

           Odlično vrijeme provedeno u Švicarskoj uz još bolje ljude bilo mi je nezaboravo iskustvo koje bi u svakom slučaju volio ponoviti. Švicarska je predivna država, ali mislim da glavna stvar koja mi je uljepšala ovo putovanje su bili ljudi sa kojima sam dijelio ovo iskustvo.

Bruno Ban