Srednja škola Ivana Trnskoga Hrvatska Kostajnica

Tin Ujević ostao je zapamćen kao najveći boem hrvatske intelektualne kreme te velikan u hrvatskoj avangardi. Velik dio njegovih pjesama objavljen je posmrtno...

U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus - učenik, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza.

Za života objavljena važnija djela

"Lelek sebra", Beograd, 1920.
"Kolajna", Beograd, 1926.
"Auto na korzu", Nikšić, 1932.
"Ojađeno zvono", Matica hrvatska, Zagreb, 1933.
"Skalpel kaosa", Zagreb, 1938.
"Ljudi za vratima gostionice", Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1938.
"Žedan kamen na studencu", Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1954.

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:

- Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin, "iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

- Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?". - "Bez riječi" - odgovori mu mirno Tin.

- Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji su pitali, zašto se ne ženi. "Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju" - odgovori im Ujević.

-Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: "Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer." Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!". Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.