ŠKOLSTVO U KONJŠČINI

Izložba "Kako je rasla naša škola" nalazi se u stalnom postavu u holu SŠ Konjščina. Izložbu je pripremila Jasna Crneković, profesorica povijesti.

POVIJEST OSNOVNOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA U KONJŠČINI

         Duga je tradicija školstva u Konjščini. Ono je vezano uz ime biskupa Jurja Haulika čijim je zalaganjem Nadbiskupijsko vlastelinstvo pomoglo župljanima Konjščine, davši besplatno gradilište za učionicu uz crkvu u Donjoj Konjščini. Dalo je sav materijal te izdašnu novčanu pomoć za pokriće troškova pri gradnji. Školska zgrada izgrađena je 1840. godine, a s radom škola je počela 1841/42. školske godine. 18. studenog 1840. godine stvorena je zakladnica prema kojoj je učitelj imao 210 forinti plaće godišnje. Kako to nije bilo dosta, stožernik je za uzdržavanje učitelja doznačio šest rali vlastelinskog zemljišta, deset vedara vina, dvanaest mjera pšenice iliti bijele smjese i trideset forinti gotovine godišnje. Prema podacima iz školske spomenice to je najstarija škola u ovome kraju, a prvi učitelj u Konjščini bio je g. Rendulić N., koji je službovao od 1841. do 1844. Prvi ispitani učitelj Kotara Zlatarskog bio je g. Antun Lepić,  rođen u Zagrebu gdje je završio gimnaziju, a u Konjščini je službovao od 1844 – 1873. godine i bio je vrlo cijenjen i u narodu obljubljen.  Osim rada u školi djecu je podučavao u pčelarenju i cijepljenju voćaka. Od  školske godine 1841/42. do 1875/76. škola je radila kao trorazredna, a od 1875/76. kao četverorazredna. Već 1889/90. uvedena je  opetovnica,  I. i II. godište, a od 1891/92. uveden je redovni peti razred.  1891/92. pored dva do tri tečaja opetovnice postoji i peti razred «svagdanje škole». Tako se radilo sve do 1931/32. školske godine. A tada se do 1947/48. ne spominje ni peti razred ni opetovnica, a niti o tome ima podataka u dokumentaciji škole. U 1947/48. školskoj godini V. i VI. razred imaju nastavu jedanput tjedno, a 1948/49. uveden je VII. razred također, jedanput tjedno.

           Školske godine 1952/53. uveden je redoviti peti razred, 1953/54. šesti razred, 1956/57. sedmi, a 1957/58. osmi razred. Time je škola postala kompletna osmogodišnja škola. U 1958/59. šk. godini osnovne škole u Jertovcu i Prepolnom postaju područna odjeljenja škole u Konjščini. U to vrijeme škola je radila u izrazito teškim prostornim uvjetima sve do otvorenja nove školske zgrade 1961/62. šk. godine u naselju Konjščina u neposrednoj blizini željezničke postaje. Nakon iseljenja staru zgradu preuzima Škola učenika u privredi, a barake u Jertovcu Đački dom te Škole. Te iste godine Osnovna škola Bedenica postaje područno odjeljenje ove Škole. U Bedenici se vršila nastava od prvog do šestog razreda, a učenici sedmog i osmog razreda prevoze se školskim autobusom u Konjščinu. U 1962/63. školskoj godini Osnovna škola iz Gornje Konjščine ulazi u sastav škole u Konjščini. U Gornjoj Konjščini školuju se djeca od prvog do šestog razreda, a učenici  sedmog i osmog razreda prevoze se u Konjščinu. Te školske godine škola je imala 970 učenika.

          Zbog reorganizacije općine 1962. godine u šk. godini 1963/64. škole u Bedenici i Prepolnom pripale su Zelini. 1. travnja 1964. u sastav škole ulazi i dječji vrtić u Konjščini s 25-ero djece. 1970. školi u Konjščini pripojena je četverorazredna škola u Husincu, a u desetom mjesecu iste godine i Osnovna škola Zlatar Bistrica, kao područna osmorazredna škola. Zbog smanjenja djece 1971. godine ukinuta je Područna škola u Husincu, a djeca se prevoze u matičnu školu. S vremenom je ukinuta i područna škola u Gornjoj Konjščini te danas škola djeluje  pod nazivom Osnovna škola Konjščina koja ima područno odjeljenje u Jertovcu. U svojoj 165-godišnjoj povijesti osnovna škola kontinuirano je djelovala, uvijek je imala previše djece, a malo prostora. Jedne godine spominje se i 130 učenika u jednom prvom razredu. Najveći broj učenika škola je imala 1962/63. školske godine – 970, a u posljednjih nekoliko godina škola ima oko 400 učenika. Uza sve poteškoće škola je opismenjavala tisuće mladih ljudi i na taj način im omogućavala bolju budućnost.

            Godine 1980. uz školu je izgrađena športska dvorana koju zajednički koriste osnovna i srednja škola, a u njoj se provode mnogobrojne školske i izvanškolske športske aktivnosti. Osnovna škola danas je vrlo dobro opremljena suvremenim nastavnim pomagalima. Okolinu škole krase lijep park i arboretum te zeleni sportski teren. Škola je uključena u GLOBE program, a također je dobila i naziv EKO škole.

POVIJEST SREDNJOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA U KONJŠČINI

Mjesto Konjščina dobiva sve veće gospodarsko značenje krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a poseban značaj dobiva gradnjom željezničke pruge 1886. godine. Željeznička pruga uvjetovala je gospodarski razvoj, a posebno je pridonijela otvaranju ugnjenokopa. Prvotna eksploatacija ugljena krajem 19. stoljeća temeljila se na iscrpljujućem fizičkom radu koji je davao slabe rezultate, a rudarske nesreće bile su česte. Kada su vlasnici rudnika postala braća Swaickert, 1923. godine pozvali su u Konjščinu rudarskog inženjera Jeana van Loona, porijeklom Belgijanca, da u konjščinske ugljenokope uvede mehanizaciju i poduzme mjere zaštite pri radu. Došavši u Konjščinu, mjesto pitome ljepote, kako je sam napisao,  prvo je počeo s obrazovanjem mladića u rukovanju minsko-eksplozivnim sredstvima koja su se počela upotrebljavati u eksploataciji ugljena. Upravo  obrazovanje za upotrebu eksploziva u rudnicima početak je strukovnog obrazovanja u Konjščini. To obrazovanje stalno se proširivalo a naročito kada su konjščinski ugljenokopi postali sastavni dio kompanije URITAD (Udruženi rudnici i talionice, akcionarsko društvo) koja je u svom sastavu imala rudarsku školu te je 30-tih godina u Konjščini počelo djelovati odjeljenje rudarske škole. Od 1946. godine škola je radila pod nazivom Rudarsko industrijska škola Konjščina, a u njezinu sastavu bio je i đački dom. Škola je bila smještena u barakama kraj dvorca Peščeno. 1953. godine Rudarska škola skupa s đačkim domom preseljena je u Poznanovec.

1947. godine, uz već postojeću Rudarsko industrijsku školu započela je s radom Škola učenika u privredi mješovite struke pri Direkciji konjščinskih ugljenokopa, a te godine pohađala su je 24 učenika. Pod tim nazivom škola je djelovala do 1954. godine. Naime, 16.02.1954. odjel za prosvjetu Kotara Zlatar donosi odluku o preimenovanju u Školu učenika u privredi metalske i elektrotehničke struke. Škola je djelovala u barakama u Peščenom, u prostorima neprimjerenim za rad i učenje. U školskoj spomenici je zapisano da učionica sama po sebi više djeluje kao zatvorska nego školska prostorija. Prvi ravnatelj bio je Pavao Šimunić, a nakon njega upraviteljem je bio imenovan Marko Guberina koji je školu pokušao opremiti suvremenim nastavnim sredstvima. Nastavna sredstva najčešće su izrađivali učenici tijekom praktične nastave. Nakon iseljenja osnovne škole, školske godine 1961/62. iz školske zgrade u D. Konjščini, koja je bila sagrađena donacijom biskupa Haulika,  u  prostorije useljava Škola učenika u privredi napuštajući trošne i zapuštene prostore u Peščenom. Upravitelj škole te godine bio je Ivan Novak koji je u školskoj spomenici zapisao da sada u primjerenijim prostornim uvjetima školu polaze 452 učenika, ali  da školu treba kadrovski ekipirati. Do 1958/59. školske godine škola je imala mali broj učenika jer je osnovno obrazovanje prolazilo transformaciju od četverogodišnjeg obrazovanja u obavezno osmogodišnje obrazovanje. Krajem pedesetih godina 20. st. završena je transformacija osnovnog obrazovanja te se velik broj učenika koji je završio osmi razred upisuje  u srednju školu.  Škola dobiva novi prostor u bivšoj zgradi osnovne škole koja se preseljava 1961/62. u novoizgrađenu školsku zgradu u naselju Konjščina. Stara zgrada osnovne škole bila je pretijesna za obrazovanje 452 učenika, koliko ih je bilo upisano te godine. U vrlo tijesnim prostornim uvjetima škola djeluje do 1967. godine kada prosvjetna inspekcija utvrđuje da prostorni uvjeti ne zadovoljavaju. Da bi škola nastavila raditi, mještani Konjščine i tadašnji zaposlenici škole podižu u dvorištu drvene barake u kojima je od šk. godine 1967/68. izvođena nastava u donekle primjerenijim prostornim uvjetima. Najveće zasluge za nastavak rada škole i podizanje baraka imao je tadašnji direktor g. Božo Ivek.

Krajem šezdesetih godina pristupilo se gradnji nove školske zgrade za potrebe srednjoškolskog obrazovanja u Konjščini. Lokacija je određena uz osnovnu školu, u blizini željezničke postaje, jer se pretpostavljalo da će veliki broj učenika u školu putovati vlakom. Zgrada je završena i useljena 1975/76. školske godine. Od tada broj učenika, odjeljenja i zaposlenih stalno raste jer škola djeluje u funkcionalnim prostornim uvjetima i suvremeno je opremljena. Šk. god. 1979/80. u školu su bila upisana 773 učenika u Konjščini te 179 učenika u područnim odjeljenjima u Zlataru, ukupno 952 učenika. Treba reći da je formiranje područnih odjeljenja u Zlataru bio rezultat tadašnjeg ustrojstva srednjeg školstva prema kojem se upis u pripremni stupanj  vršio na teritorijalnom principu.  1996. od područnih odjeljenja u Zlataru formirana je samostalna Srednja škola Zlatar, a u Konjščini se u posljednjih desetak godina obrazuje oko 500 učenika za elekrotehnička, strojarska i trgovačko-komercijalna  zanimanja. 

Osim odgojno-obrazovnog rada u školi se provode mnogobrojne izvannastavne aktivnosti, posebno športske, jer je 1980. godine izgrađena športska dvorana koja povezuje osnovnu i srednju školu u jedinstvenu cjelinu. Čitav školski kompleks veoma je lijep i funkcionalan. Osim odgoja i obrazovanja koje se odvija tijekom godine, školski prostori su mjesto kulturnog, umjetničkog i sportskog djelovanja.

                              Dragutin Petanjek