Srednja strukovna škola bana Josipa Jelačića Sinj

Dođi i ti!

Netko mi jednom reče:

-Prijavi se, volontiraj i ti.

-Zašto se ne bismo družili svi?

Tako sam popunila prijavu

i sad mi nije teško dati izjavu.

Družeći se s drugima

pomagala sam ljudima.

Zajedno smo kuhali

kako bi beskućnici ručali.

Kad smo po namirnice u trgovinu išli

starije i nemoćne usput smo obišli.

Svoju pomoć smo im nudili,

iako su oni samo za druženjem žudili.

Nismo se puno ni trudili,

a odmah smo mladost u njima probudili.

I tako, pjevajući, plešući, družeći se s njima,

nadam se da smo ugodili svima.

Svoju smo avanturu u kuhinji nastavili

i do kraja dana dobro se zabavili.

Ostalim volonterima večeru smo poslužili

te im se pridružili.

Pričajući o svojim dojmovima avanturu smo odužili.

I sad kažem:

-U pravu su bili svi kad su mi rekli dođi i ti,

jer vidjeti osmijeh na licima dragih ljudi

divne osjećaje u meni budi.

Marija Magdalena Klapež 2.c

SSŠ bana Josipa Jelačića Sinj

Volontiranje mijenja 

Cijeli moj život se svodio samo na moje ja i na stvari koje su meni bile potrebne. Nikada nisam razmišljala što drugi žele i što njima treba, sve dok sam ja imala dovoljno smatrala sam da su svi zadovoljni. Sve je to bilo tako do jednoga dana koji je u meni donio promjenu. 

Tijekom razgovora sa mojim prijateljicama zajedno smo se odlučile  prijaviti za volontiranje u projektu 72 sata bez kompromisa. Cilj ovoga projekta je da darujemo sebe, svoje vrijeme i sve svoje sposobnosti na raspolaganje kako bi bili uspješni u obavljanju akcija. Znala sam da neće biti lako, ali isto tako znala sam da ću jako puno iz ovoga naučiti i nadala sam se da ću sa druge strane nekome i pomoći. Učili su me da ne trebam uvijek dati puno kako bi puno postigla. Nekad je nekome dovoljan samo zagrljaj kako bi ga uistinu razveselila, a s time i pomogla. Možda moj zadatak tamo nije bio zagrljaj, ali definitivno je bio prepun bijele boje. Svaki kut sobe  koji smo obojili bio je prepun ljubavi. Sav onaj strah koji se u meni krio, jer nisam znala hoću li ja to moći, hoću li znati kako raditi polako je nestajao. Kažu da je osmijeh najveći lijek, mogu reći da je uistinu tako. Baš kroz smijeh sa svojom ekipom zaboravila sam na taj strah. Osjećala sam da me je izgrađivala svaka minuta koju sam provela tamo. Lijepo je čuti kako je netko zadovoljan sa tvojim radom, ali ja mogu reći da sam se po prvi put osjećala ispunjeno i da radimo baš ono o čemu sam dugo sanjala.  

Bilo je to jedno predivno iskustvo, puno topline, ljubavi, raznih radničkih lekcija, a i onih ljudskih. Rad u timu je nešto što se meni najviše svidjelo. I tu učimo pomagati jedni drugima, jer ipak svaki čovjek je društveno biće. Osjećaj zahvale, veselja, sreće i prijateljstva je nešto najljepše. Nadam se da ću i dogodine moći sudjelovati u ovakvom projektu, ali isto tako smatram da dobra djela možemo činiti svaki dan.   

Lana Liović 2.a

SSŠ bana Josipa Jelačića 

Dođi i ti!

Netko mi jednom reče:

-Prijavi se, volontiraj i ti.

-Zašto se ne bismo družili svi?

Tako sam popunila prijavu

i sad mi nije teško dati izjavu.

Družeći se s drugima

pomagala sam ljudima.

Zajedno smo kuhali

kako bi beskućnici ručali.

Kad smo po namirnice u trgovinu išli

starije i nemoćne usput smo obišli.

Svoju pomoć smo im nudili,

iako su oni samo za druženjem žudili.

Nismo se puno ni trudili,

a odmah smo mladost u njima probudili.

I tako, pjevajući, plešući, družeći se s njima,

nadam se da smo ugodili svima.

Svoju smo avanturu u kuhinji nastavili

i do kraja dana dobro se zabavili.

Ostalim volonterima večeru smo poslužili

te im se pridružili.

Pričajući o svojim dojmovima avanturu smo odužili.

I sad kažem:

-U pravu su bili svi kad su mi rekli dođi i ti,

jer vidjeti osmijeh na licima dragih ljudi

divne osjećaje u meni budi.

Marija Magdalena Klapež 2.c

SSŠ bana Josipa Jelačića Sinj

Volontiranje mijenja 

Cijeli moj život se svodio samo na moje ja i na stvari koje su meni bile potrebne. Nikada nisam razmišljala što drugi žele i što njima treba, sve dok sam ja imala dovoljno smatrala sam da su svi zadovoljni. Sve je to bilo tako do jednoga dana koji je u meni donio promjenu. 

Tijekom razgovora sa mojim prijateljicama zajedno smo se odlučile  prijaviti za volontiranje u projektu 72 sata bez kompromisa. Cilj ovoga projekta je da darujemo sebe, svoje vrijeme i sve svoje sposobnosti na raspolaganje kako bi bili uspješni u obavljanju akcija. Znala sam da neće biti lako, ali isto tako znala sam da ću jako puno iz ovoga naučiti i nadala sam se da ću sa druge strane nekome i pomoći. Učili su me da ne trebam uvijek dati puno kako bi puno postigla. Nekad je nekome dovoljan samo zagrljaj kako bi ga uistinu razveselila, a s time i pomogla. Možda moj zadatak tamo nije bio zagrljaj, ali definitivno je bio prepun bijele boje. Svaki kut sobe  koji smo obojili bio je prepun ljubavi. Sav onaj strah koji se u meni krio, jer nisam znala hoću li ja to moći, hoću li znati kako raditi polako je nestajao. Kažu da je osmijeh najveći lijek, mogu reći da je uistinu tako. Baš kroz smijeh sa svojom ekipom zaboravila sam na taj strah. Osjećala sam da me je izgrađivala svaka minuta koju sam provela tamo. Lijepo je čuti kako je netko zadovoljan sa tvojim radom, ali ja mogu reći da sam se po prvi put osjećala ispunjeno i da radimo baš ono o čemu sam dugo sanjala.  

Bilo je to jedno predivno iskustvo, puno topline, ljubavi, raznih radničkih lekcija, a i onih ljudskih. Rad u timu je nešto što se meni najviše svidjelo. I tu učimo pomagati jedni drugima, jer ipak svaki čovjek je društveno biće. Osjećaj zahvale, veselja, sreće i prijateljstva je nešto najljepše. Nadam se da ću i dogodine moći sudjelovati u ovakvom projektu, ali isto tako smatram da dobra djela možemo činiti svaki dan.   

Lana Liović 2.a

SSŠ bana Josipa Jelačića