Uz kraće stanke, na odredište smo stigli oko 9 sati. Prvo smo posjetili Opću županijsku bolnicu Vukovar. Tamo se nalazi i Mjesto sjećanja na 1991. godinu. Nakon što smo pogledali dokumentarni film o radu bolnice tijekom devedesetodnevne okupacije grada, u kojemu je svoja iskustva podijelila i dr. Vesna Bosanac, tadašnja ravnateljica, jedan nas je branitelj proveo kroz hodnik u kojem se nalaze keramičke pločice s kronologijom događanja te imenima žrtava koje su iz bolnice odvedene na Ovčaru gdje je nad njima izvršeno masovno ubojstvo. Branitelj nam je mogao sve ispričati iz prve ruke jer je i sam ležao u bolničkom krevetu u tom hodniku dok su na bolnicu padale bombe. U skloništu su napravljene vrlo žive rekonstrukcije ljudi i namještaja. Soba za najteže bolesnike i trudnice jedna je od najpotresnijih. U sobama smo mogli vidjeti kako je puno ljudi spavalo u malom prostoru, djeca se igrala sa svega nekoliko improviziranih igračaka, a liječnici i njihovi timovi radili s premalo materijala i previše pacijenata kojih je svakodnevno stizalo između deset i devedeset. Jedina soba koja je u rekonstrukciji promijenjena jest soba sa zrcalima. Zrcala koja se nalaze na zidovima i stropu svaki naš pokret umnogostručuju. Tako autor dočarava kako je žrtava bilo više nego što možemo zamisliti.

Nastavili smo put do Vojarne 204. brigade gdje nas je dočekao branitelj koji nas je proveo kroz postavu vojarne. Mogli smo vidjeti sve oružje upotrebljavano za vrijeme opsade, članke iz raznih svjetskih novina koji izvještavaju o strahotama rata, karte napada, razne fotografije i predmete koje su branitelji ili njihove obitelji poklonili vojarni. Prošetali smo se preko simulacije bojnog polja na kojem se nalaze oklopna vozila i tenkovi zajedno s metalnim ljudima kako bi nam što zornije prikazali bojište. Imali smo priliku popeti se u prave tenkove, a nakon što smo pogledali primjerak vojnog zrakoplova MIG, mogli smo iskusiti kako je to biti u pilotskoj kabini aviona koji je dovozio pomoć ljudima zarobljenima unutar grada Vukovara. U drugoj zgradi nalazi se rekonstrukcija logora. Nekoliko ležajeva, koje bismo mi danas nazvali krpama, a tada su ljudima bili skoro sve što su imali, šaka slame za svakoga, čak i više no što su doista imali, kako je rekao jedan čovjek koji je doista boravio u logoru, a između toga par tenisica okrenutih prema zidu, u smjeru u kojem su ljudi morali pognuti stajati u čučećem pložaju čekajući da budu udareni. Njihova je muka dočarana tako što u tenisicama nisu stajale lutke-ljudi, već samo njihovi obrisi od žice, a na leđima rijetke fotografije koje svjedoče o tim strahotama. Prizor koji je ostavio snažan dojam na sve. U drugoj prostoriji, još oružja, što ručne, a što industrijske proizvodnje.

Nakon što smo se pozdravili s braniteljem, nastavili smo do Muzeja Vučedolske kulture, jedinog muzeja posvećenog samo jednoj kulturi, koji se nalazi na samom arheološkom lokalitetu kulture stare oko 5000 godina, od kojeg je istraženo tek 10%. Muzej je otvoren tek nedavno, 30. lipnja 2015. godine, te je vrlo moderno uređen. Sav u crnom posebno naglašava vrlo dragocjene eksponate. Stručni vodič ispričao nam je o načinu života starih Vučedolaca, kako su se hranili, kretali, što su radili, kako su izgledale kuće u kojima su živjeli te o odjeći i obući koju su nosili, u što su vjerovali... Najviše su nas se dojmili kosturi i lubanje pravih Vučedolaca. Muzej je vrlo edukativan, jer većina nas je od vučedolske kulture čula tek za Vučedolsku golubicu, za koju smo zapravo saznali da je - jarebica. U planu muzeja jest izgraditi modele kuća Vučedolaca, sojenice za odmor bez interneta, struje ili vode, restoran, kafić i još mnogo toga što bi vrijedilo (opet) posjetiti za nekoliko godina.

Nakon laganog predaha poslije muzeja, vratili smo se temi rata posjetom Spomen domu Ovčara. Tamo nas je dočekao također jedan branitelj koji nam je objasnio simboliku tog mjesta. Na zidovima se nalaze crne ploče s imenima svih ubijenih na Ovčari, kao i onih čija tijela još nisu pronađena, njih 267. Fotografije na tim pločama periodički se mijenjaju što simbolizira da su ti ljudi još uvijek među nama i da nam nikada neće potpuno nestati iz sjećanja. Ispod fotografija, na slami uza zidove nalaze se osobne stvari žrtava pronađene uz njihova tijela ili su ih donirale njihove obitelji kao što su satovi, krunice, diplome, priznanja, iskaznice, fotografije... U betonskom podu nalaze se metci i čahure. U sredini prostorije stoji spiralna jama unutar koje „teku” imena poginulih i nestalih bez prestanka, a u sredini tek jedna svijeća. Na stropu je točno onoliko zvjezdica koliko je bilo žrtava.

Posjetili smo i Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata gdje su pokopani branitelji pronađeni u masovnoj grobnici upravo na tom mjestu, pogubljeni civili, branitelji poginuli nakon 1991. te obitelji i supruge branitelja. Tamo se nalazi i 938 bijelih križeva u spomen na tijela tamo pronađena te centralni spomenik Zračni križ unutar kojega gori vječni plamen.

U centru grada Vukovara posjetili smo križ na ušću rijeke Vuke u Dunav na kojemu su na glagoljici ispisani poznati stihovi Frana Krste Frankopana: „Navik on živi ki zgine pošteno!” Nakon grupne fotografije imali smo jedan sat slobodnog vremena za razgled grada, obrok i odmor. Na putu kući zaustavili smo se na Trpinjskoj cesti poznatijoj pod nazivom „groblje tenkova” gdje su naši brojčano nadjačani branitelji uništili tridesetak neprijateljskih tenkova svojom lukavošću, onesposobivši prvog i zadnjeg kako ostali ne bi imali kuda pobjeći.

U Kutinu smo se vratili oko 20.30 umorni, ali punih srca. Meni je ovo bila prva prilika da posjetim Vukovar - Grad heroj, o kojem sam mnogo toga čula. Sve što sam tamo vidjela i doživjela ne može se opisati riječima. Svaka osoba trebala bi to iskusiti za sebe - tako da sve ovo što imamo danas ne uzimamo zdravo za gotovo. Dok sam slušala priče, uvijek mi se činilo da je to vrlo daleko od mene, vremenski i prostorno. Zapravo, otada je prošlo tek 25 godina, znači nekoliko godina prije no što sam ja rođena, samo dvjestotinjak kilometara dalje. Potrebno je educirati mlade generacije o tome što se dogodilo - „Da se ne zaboravi!”

Daniela Ivanković, 4.c