Mrljo,

u redu. Opet se srećemo. Samo ti i ja. Da… Izgledaš nekako bljeđe u zadnje vrijeme – ako smijem primijetiti. Neću okolišati, već znaš proces. Ja se jadam, ti me trpiš.

Stvari ne idu najbolje. Već dugo stagniraju i ne znam što da radim. Grozan je to osjećaj kad vidiš da se u ovom svijetu dinamike konstantno nešto mijenja, a jedina primjena koju vidim na sebi je položaj  u kojem razmišljam o svemu ovome. Kad sam već kod toga, ovaj parket na kojem sjedim je zbilja neudoban, ali što mogu, iz ovog te kuta vidim najbolje.

Ponekad mi sličiš na portret žene okrenute leđima prema meni, s poludugom ravnom kosom koja malčice prelazi preko ramena. Tada volim zamisliti da me zaista čuješ i da lagano kimaš glavom na moje besmislice. Nikad ne okreneš lice prema meni jer, zaista, nema ni potrebe. Ali ja skrećem s teme.

Gdje sam ono stala?! Zapela sam negdje između sažaljenja i klišeja. Opet. Ne šalim se, najozbiljnije ti kažem da ne znam što mi je apsurdnije, to što komuniciram s tobom, mrljom na zidu, to što ti se vraćam svaki dan već tjedan dana ili to što me muče glupe sitnice. Upravo sitnice najviše grizu, uvuku ti se pod kožu, grickaju te sve dok ne se ne zapitaš: „Čekaj, to je sve? Ja se živciram zbog ovog?“ Ali, naš je život prvenstveno satkan od sitnica. Doista velike i važne životne događaje možemo nabrojiti na prste ruku, one koji će uspjeti preživjeti u sjećanju. Ostatak su samo kotrljajući trenutci. Uviđaš li sada moju frustraciju?

Sve se mijenja. I to tako brzo. I sitnice se mijenjaju. Postaju veće i ozbiljnije (i jače grizu). I moje misli se mijenjaju, turobnije su i apstraktnije i vrte se u krug. I ovaj zid na kojem se odmaraš je drugačiji.

Sjećam se kad smo ga tek bili obojili, mirisao je oštro i ispunjavao sobu mirisom. A boja je bila tako jarka. Već je izgubio sjaj, boja se ljušti na uglovima i zaprljan je…

Priznajem da nisam spremna za promjene. Sve je ovo jednostavno previše za mene. Moram se naučiti prilagođavati. Što ti misliš? Vidiš, pred tobom je lako izreći neke stvari. S kime ću podijeliti svoju egzistencijalnu krizu ako ne s plodom svoje mašte, zar ne? Da…

Još ću ti nešto reći, a to je da me nećeš morati više trpjeti. Tijekom ovih sedam-osam dana imala si priliku čuti roj u mojoj glavi i biti mi svojevrsni psihoterapeut. Cijenim to. No, osim što sam pretenciozni filozof, ujedno sam i veliki perfekcionist. Ovo u mojim rukama su krpica i deterdžent. Ništa osobno. Došlo je vrijeme našeg rastanka. Pokušat ću sama posložiti neke stvari, ne trebam više tvoju pomoć.

Do sljedeće krize, kad „slučajno“ prospem čaja po zidu,

                                                                                                                                              Neurotičarka

(Antonija Jurišić, 3. a)