Vrijeme nas je „poslužilo“. Nakon što je danima lijevala kiša i stvarala brojne probleme na prometnicama, osvanulo je suho i prohladno jutro. Priznajemo, svi smo budno pratili vremensku prognozu na raznim internetskim stranicama jer mnogi su „gajili“ nadu da će uživati na rapskim plažama. 

Proveli smo ugodan dan. Prvo smo posjetili i razgledali stari grad Labina, a potom Narodni muzej Labin, smješten u starogradskoj jezgri grada, unutar barokne palače Battiala – Lazzarini koja datira još od davne 1630. godine. Stalni postav muzeja proteže se uzduž tri kata palače. Za većinu, pa tako i za nas, posebna atrakcija muzeja bio je stalni postav rudarstva koji reflektira gotovo četiri stoljeća labinske rudarske povijesti. Realiziran je u prizemnome i podrumskom dijelu muzejske zgrade uz izravnu pomoć inženjera Istarskih ugljenokopa Raša. U vjernu prikazu rudarskog hodnika dugog 150 m i uz izvorne njegove zvukove, saznali smo mnogo o ovom zahtjevnom  i opasnom poslu.

Svake godine obilježavamo Svjetski dan pješačenja (15. listopada). Ove smo ga godine obilježili tako što smo pješačili Sentoninom stazom dugom 3,7 km. Staza započinje u starom dijelu Labina i vodi do prekrasne morske obale u Rapcu, a trebalo nam je 1,5 – 2 sata da ju prijeđemo. Za mnoge staza je bila zahtjevna jer je teren bio mokar i klizav, a potočići i brzaci nabujali nakon obilnih jesenskih kiša. No, miris je lovora bio tako čaroban…

Slobodno vrijeme u Rapcu proveli smo po izboru. Većina nas potražila je okrjepu nakon pješačenja, dobru klopu, sladoled, a hrabri su se doslovno „bacili“ u more.

Na povratku smo posjetili Aleju glagoljaša. Aleju smo prošli uz stručno vodstvo nastavnice hrvatskoga jezika Danijele Peršić. Aleja je važan i osobit spomenik glagoljici podignut 1977. g. uz cestu od Roča do Huma. Čini ju jedanaest spomen-obilježja. Započinje podno Roča – Stupom Čakavskog sabora, a završava na Vratima Huma, najmanjeg grada na svijetu. Nažalost, zbog nedostatka vremena, nismo uspjeli prošetati Humom.

Čabarski su osmaši bili jako zadovoljni organizacijom izleta i druženjem s našim srednjoškolcima. Pri skretanju s magistrale na vijugavu cestu koja vodi u grad Čabar čulo se: „Ne kući! Ja bih tako mogla još godinama.“