Osvanuo je prekrasan dan, taj četvrtak, 20. rujna, 2018. Mehatroničari, treći razred, njih 9, spremno za izlet u jedan od najljepših kutaka naše Hrvatske. Jedan je izosatao, povreda ligamenta, ali bit će prilike popraviti to jedanput i vidjeti tu ljepotu. Isplati se.

            Učenici u pratnji dvoje nastavnika: razrednica Željka i njihov nastavnik iz senzorike - Danijel. Generacijski odmak popriličan – skoro dvije generacije. Kako će se pratnja nositi u pješačenju s tom mladošću?

            Početak hodanja kreće od Vilja, parkirališta udaljenog sat hoda od planinarskog doma. Vozač Rade spretno i sretno nas je dovezao na mjesto i čekat će nas kod uprave Nacionalnog parka u Crnom Lugu. Upitali smo ga želi li ići s nama. Samo se nasmiješio i zaželio nam sretan put.

            I tako krenusmo prema vrhu Risnjaka. 15 minuta strogog uspona do račvišta puteva zvanim Medvjeđa vrata, a onda laganim usponom još 45 minuta do doma. Rastrčana i rashodana mladost juri i žuri, a nas dvoje profa, lagano, kao stare parnjače. Ali mladost je korektna, te svako malo pogleda na nas, zastane, pričeka nas, pa opet ubrzaju.

            I tako stigosmo do Schlosserovog doma u podnožju vrha. Domaćica doma srdačno nas je dočekala, ponudila kavom, čajem, tko je što htio. Moja supruga je ispekla štrudlu od jabuke koje je dostajalo za sve, te smo nakon okrjepe krenuli prema vrhu Risnjaka.

            Put strm, ali svakim korakom vidik se sve više otvara i pokazuje ljepotu nacionalnog parka. Vidi se Snježnik, slovenski Snežnik, Velebit, more, otoci. Još da je malo bure pa da vidik bude ljepši bilo bi savršeno. No i ovako je savršeno.

            Učenici su već na vrhu i malo sumnjičavo gledaju kako njihove profe savladavaju bijele stijene, strmi uspon i uporabu sajle. Daju čak i koji savjet, no mi smo stari planinski vuci koji se ne damo, te sa smiješkom dolazimo do vrha gdje već dosta dugo padaju selfiji i razgledavanje dalekozorom koji je Antonio ponio.

            I tako uz priču, slikanje, zafrkanciju, prođe brzo nekih pola ure vremena. Treba krenuti nizbrdo. Još samo da Željka upiše svoje impresije u bilježnicu spremljenu u metalnom tobolcu na vrhu, te još da ispečatiramo svoje razglednice ili papire kao dokaz da smo osvojili vrh te idemo lagano dolje.

            Siđosmo do doma, te nakon kratkog odmora, krenusmo na trosatno spuštanje Horvatovom stazom prema Crnom Lugu. Konstantna nizbrdica nije jednostavna za hodanje, mišići na nogama trpe, možda još više nego pri usponu, ali ide se polako.

            Mladost je opet utekla naprijed: čuje je smijeh, razgovor i glazba s nekog „plavozubog“ zvučnika .

            Stigosmo dolje do Uprave nacionalnog parka. Već je pet poslijepodne. Profesorica Željka i ja nakon duže pauze od planinarenja čestitamo si međusobno na uspješnom hodanju, a učenici baš ne izgledaju preumorni. Ali gladni i žedni jesu. Loš proračun za sendviče i piće. Ali nema veze, Lidl u Delnicama je prva stanica.

            Sveukupno pet i po sati taj dan probazasmo uzbrdo i nizbrdo. Bilo nam je lijepo. Samo da tjelesni u petak 1. sat ne bude prezahtjevan….. 

Schlosserov dom

Pogled s vrha Risnjaka

Detalj s uspona na sam vr Risnjaka

Staza kroz Nacionalni park

Schlosserov dom izbliza

Pogled s vrha Risnjaka na dom