Gimnazija Beli Manastir

U utorak, 18. studenog, skupina naših učenika s profesorom povijesti Vjekoslavom Sučićem bila je u Vukovaru gdje su odali počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada simbola hrvatske slobode.

Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.
Iako je bitka bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, također, bila pobjeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budući da je široko štovana kao ključni trenutak u tijeku Domovinskog rata, to je pirova pobjeda Jugoslavenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.

Vukovar pred bitku

Vukovar je važan regionalni centar na granici Hrvatske i Srbije, koji se nalazi na desnoj obali Dunava. On je važna luka i centar prije rata etnički izmiješane općine. U općini Vukovar, po popisu stanovništva iz 1991. godine, je živjelo 84.189 stanovnika, od čega su 36.910 (43,8 %) bili Hrvati, 31.445 (37,4 %) Srbi, 6124 (7,3 %) Jugoslaveni, 1375 (1,6%) Mađari i 8335 (9,9%) ostalih[3].
U samom Vukovaru je živjelo oko 45.000 ljudi početkom 1991. Relativna većina (52,98 %) stanovništva grada su bili Hrvati, dok su Srbi činili 36,28% stanovništva. Većina Hrvata je živjela u centru grada, dok su Srbi živjeli u industrijskim predgrađima. Prije 1990., stanovništvo je bilo vrlo integrirano, sa velikim postotkom mješovitih brakova i ljudi koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, a ne kao Hrvati ili Srbi.
 

Pad Vukovara

Dana 12. studenog 1991. godine, počeo je posljednji, četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara. Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić - Henrikovci - Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje snaga iz Nuštra prema Marincima pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka. Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se 105. brigada HV-a nije ni javila, a i pored nje bila je potrebna, najmanje još jedna brigada. Toga dana u Vukovaru su napadani punktovi obrane ceste Vukovar – Borovo Naselje i silos na Dunavu. Nakon cjelodnevnih tenkovsko - pješačkih borbi, cesta još nije pala. Sljedeći dan, 6 tenkova se konačno probilo do Priljeva i tenkovskom paljbom natjeralo hrvatske branitelje sa silosa dolje. Tada je konačno pala komunikacija Vukovar – Borovo Naselje i pad grada je postao izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi prvoj poslije nadvožnjaka. Toga dana dio ljudi, zapovjednika Borovog Naselja, odlazi u proboj prema Vinkovcima. Tada su krenuli i tenkovi i pješadija (uglavnom Četnici|paravojska) s Orlovače na Trpinjsku cestu. Na punkt širine 200 metara krenulo je 18 tenkova T–84 i 22 oklopna transportera. Branitelji, nakon što su uništili 5 tenkova i oklopnih transportera, više nisu imali protuoklopnog oružja pa su se povukli u Ličku ulicu. 14. listopada, JNA je uspjela u potpunosti presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara. Sutradan, Proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu potisnula snage lokalne 131. brigade HV-a, koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pripadnici 131. brigade HV-a srušili su most na rijeci Savi kod Gunje zbog mogućnosti napada iz Bosne i Hercegovine. 16. listopada, pali su Nijemci. Dana 17. listopada 1991. godine, Vukovar su napustili ljudi s na čelu sa Brankom Borkovićem - Mladim Jastrebom. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenog. U Borovom Naselju, 18. studenog 1991. godine, još se branio „Crni put“ koji vodi do alatnice kombinata Borovo. 19. studenog, JNA je bila ispred hangara Borova gdje je izvukla veliki broj ljudi koji su bili smješteni u podrumu, ranjenika koji se zadnjih dana nisu mogli odvoziti u Vukovar jer je komunikacija bila prekinuta, te civila. Grupe branitelja su pokušavale proboj ili su se predale 20. studenog 1991. godine. Tada je prestao svaki organizirani otpor grada Vukovara i Borovog Naselja. Nakon pada grada JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje, obitelji branitelja i općenito ljude koji su im se zamjerili. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin desio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari. Obzirom kako s područja istočne Slavonije, uglavnom iz Vukovara do danas još nije nađeno oko 500 osoba, vrlo je vjerojatno kako u okolici postoje neotkrivene grobnice.
 

Posljedice u međunarodnim odnosima

Međunarodna reakcija

Za vrijeme opsade, međunarodna zajednica je bezuspješno pokušavala prekinuti borbe. Pregovarači Europske zajednice su neprekidno pokušavali dogovoriti primirja, no njih nijedna strana nije poštivala. Neka su prekinuta unutar par sati. Do rujna 1991. godine, neke su članice EZ-a već pozivale na vojnu intervenciju snaga Zapadnoeuropske unije, ali je to blokirano vetom od strane Ujedinjenog kraljevstva. Umjesto toga mirovna konferencija je sazvana u Haagu, u Nizozemskoj, pod predsjedavanjem lorda Carnigtona.
Istovremeni napori su poduzeti i sa strane Ujedinjenih naroda koji su nametnuli embargo na oružje svim republikama bivše Jugoslavije u rujnu 1991. godine[6]. Međutim, niti napori UN-a niti EZ-a nisu uspjeli postići puno više od davanja praznih izjava u kojima se traže zaustavljanje borbi od učesnika. UN-ov embargo na oružje je prilično naštetio Hrvatskoj (dakle žrtvi napada) jer je usporio njeno naoružavanje, za vrijeme dok ju je napadala jedna od vodećih vojski u Europi. Najbliža izjava kojom se zapravo osuđuje jedna od 2 sukobljene strane je bila ona od strane Europske zajednice, 12. studenog 1991. godine, u kojem se osuđuje povećanje broja napada od strane JNA i srpskih paravojnih snaga na hrvatske gradove.
Što se tiče međunarodnog praćenja bitke, malo je sumnje da su Srbi ispali zlikovci u ovoj bitci. Nije bilo međunarodnih medija u samom gradu (za razliku od opsada Sarajeva ili Dubrovnika) i prilično malo materijala o borbama za Vukovar se emitiralo u inozemstvu. Zapadni mediji su bili usredotočeni sa istovremenom bitkom za Dubrovnik. Britanski novinar Misha Glenny, koji je izvještavao iza obaju linija bojišnica je izjavio da su JNA i posebno srpske četničke paravojske bile izrazito neprijateljske prema stranim medijima, u izrazitoj opreci s otvorenim Hrvatima, koji su iskorištavali svaku priliku da prikažu zbivanja u vidu borbe za slobodu protiv višestruko jačeg neprijatelja.

Hrvatska reakcija

Reakcije na bitku u Hrvatskoj i ostatku bivše Jugoslavije su se znatno razlikovale. Hrvati su vidjeli bitku za Vukovar kao borbu na život i smrt za preživljavanje svoje države i nacije, koju su uspoređivali sa sovjetskom bitkom za Staljingrad. Posljedice bitke su bile obilježene proturječjem oko nedostatka odlučnosti hrvatskih vlasti sa samom bitkom. Dva polu-pokušaja za razbijanja opsade su bila poduzeta u listopadu i studenom 1991. godine, ali nisu uspjela da znatnije pomaknu crte bojišnica. Mile Dedaković i Branko Borković su oba preživjeli bitku i javno govorili protiv vladinih akcija. U očitom pokušaju da ih se ušutka, obojica su bili nakratko pritvoreni od hrvatske policije.
Sa strogo vojne strane, međutim, malo se moglo dobiti hrvatskom protuofenzivom. Bitka za Vukovar je slomila ofenzivu JNA na Hrvatsku. Sam grad je bio strateški potrošan i u svakom slučaju, vjerojatno neobranjiv. Bio je skoro u potpunom okruženju naselja koja su Srbi kontrolirali, te naslonjen na samu Srbiju, otkud je također bio bombardiran i napadan. Iako su hrvatske vlasti nedvojbeno pretrpjela štetu padom Vukovara, sa strateške strane događanja i šteta naneseni JNA su više nego nadoknadili pad grada.

Srpska reakcija

Velik broj žrtava u bitci je uzrokovao ozbiljno javno neslaganje u Srbiji i Crnoj Gori, tako da su deseci tisuća regruta koji su trebali biti mobilizirani krenuli u skrivanje ili otišli iz zemlje. Skoro je izbila pobuna u nekim jedinicama rezervista i masovni prosvjedi protiv rata su bili organizirani u srpskim gradovima Valjevu, Čačku i Kragujevcu. U poznatom incidentu vozač tenka Vladimir Zivković se odvezao od bojišnice u Vukovaru do zgrade federalnog parlamenta u Beogradu. Dosta Srba se jednostavno nije identificiralo sa idealima hrvatskih Srba i nisu bili spremni da za Vukovar žrtvuju svoje živote i živote svoje djece. Iako su većina žrtava koji su sudjelovali u JNA bili Srbi, sama Srbija nikada formalno nije bila u ratu s Hrvatskom.
U znaku javne neomiljenosti borbi, napori JNA da unovači nove trupe za daljnje pohode na Hrvatsku su neslavno propali. Samo 13% sposobnih za vojnu obvezu su se zbilja pojavili na novačenju, a do kraja 1991. godine, 6.000 procesa protiv dezertera je bilo vođeno na samo beogradskim vojnim sudovima. Neuspjeh mobilizacije je značio otkazivanje planirane JNA ofenzive u Hrvatsku radi jednostavnog nedostatka ljudstva. Međutim, unatoč ovom pobačaju, gradske vlasti Novog Sada, u čijem je gradskom vijeću većinu imala Srpska radikalna stranka, odlučile su 2007. godine da preimenuju par ulica imenima ljudi koji su sudjelovali u napadu na Vukovar. Vijećnici oporbe su napustili sjednicu u znak protesta, međutim vijeće je unatoč tomu odlučilo podržati preimenovanja.

Druge reakcije u zemljama bivše Jugoslavije

U Bosni i Hercegovini, odakle je velik broj JNA vojnika bio mobiliziran, predsjednik Alija Izetbegović je apelirao na građane da se odupru mobilizaciji jer "to nije naš rat". Međutim, za to vrijeme JNA je već razorila neka hrvatska sela u Bosni i Hercegovini uz hrvatsku granicu (Ravno, Uništa), te je sa teritorija Bosne i Hercegovine napadala samu Hrvatsku. Iz tih razloga se vodstvu Bosne i Hercegovine (pogotovo bošnjačkim članovima) zamjera nedostatak otvorene potpore Hrvatskoj jer je de facto rat započeo i na bosanskohercegovačkom teritoriju na kojem su gorjela hrvatska sela.
Mobilizirani vojnici JNA iz Republike Makedonije su sudjelovali u bitci, ali očito bez puno entuzijazma. Makedonija je objavila svoju neovisnost od SFRJ tijekom bitke (8. rujna 1991. godine), dok su mnogi rezervisti iz Makedonije bili još uvijek u JNA pod zapovjedništvom oficira, od kojih su većina bili Srbi. Godine 2005., zapovjednik glavnog stožera makedonskih vojnih snaga Miroslav Stojanovski je bio upleten u međunarodni skandal zbog navodnih ratnih zločina počinjenih u Vukovaru.

Kraj bitke

Tromjesečna opsada je vezala uz grad neke od najboljih jedinica koje je JNA imala, uključujući i 2 tenkovske i 6 mehaniziranih brigada u širem području, značajan dio armijine tenkovske napadačke snage, što je sklonilo pritisak s ostalih bojišta u Hrvatskoj. Ova tromjesečna pauza, tijekom koje je JNA bila usredotočena na poražavanje samo jedne hrvatske pješačke brigade, je omogućila Hrvatskoj da završi mobilizaciju započetu u listopadu. Kao rezultat, kad je bitka za Vukovar počela, Hrvatska vojska je imala manje od 20 brigada, što je skočilo na 60 kada je bitka završila.
Zapovjednik JNA na vukovarskom bojištu, general Života Panić, je bio odlučan da izvede dugo odgađani nastavak JNA invazije Hrvatske nakon pada Vukovara. Nakon završetka bitke, premjestio je trupe prema Osijeku, sljedećem strateškom cilju JNA. Sam Vukovar je bio prepušten četnicima i srpskim paravojnim jedinicama. Međutim, Osijek je bio mnogo teža meta od Vukovara. Mnogo veći grad, 3 puta veći od Vukovara, bolje branjen, s boljim linijama komunikacije sa ostatkom Hrvatske od Vukovara, a sama JNA je oskudijevala vojnicima kao jednom od posljedica bitke za Vukovar. Nadalje, hrvatske snage su bile dosada bolje opremljene nego na početku ofenzive, zahvaljujući preuzimanju JNA naoružanja u bitkama za vojarne.
Veliko granatiranje Osijeka je bilo priređeno kao priprema za planirani napad, međutim u tom je trenutku intervenirao srpski predsjednik Slobodan Milošević. JNA je dosada zauzela većinu teritorija na kojima je bila prisutna srpska manjina te je Milošević imao premalo interesa u zauzimanju velikog grada s hrvatskom većinom, da se ni ne govori o Panićevim ciljevima svrgavanja legalno izabrane vlasti u Zagrebu i postavljanja Hrvatske pod vojnu okupaciju. Nadalje, rat je stvorio izvjesne političke teškoće u samoj Srbiji. Nakon što je Milošević prisilio vrh JNA da naredi Paniću prekid svih njegovih operacija, započeli su pregovori o primirju na terenu između predstavnika Hrvatske i Srbije pod pokroviteljstvom izaslanika UN-a Cyrusa Vancea. U siječnju 1992. godine, dogovoreno je primirje, privremeno prekidajući borbe u Hrvatskoj.

Posljedice bitke

Posljedice bitke se mogu podijelit na dvije najvažnije stvari: utjecajem pada grada na tekuću invaziju JNA na Hrvatsku i sudbinom preostalih nesrba u Vukovaru u trenutku pada grada.

Zarobljenici i ratni zločini

Sudbina zarobljenih u Vukovaru, i civila i vojnika, bila je nadasve strašna. Mnoge su masakrirali srpski četnici i paravojska, novinari koji su posjetili grad odmah nakon pada su prisustvovali ulicama pretrpanim truplima civila.

Vukovarske žrtve

Do kraja 1991. godine, po službenim podaci izdanim u Hrvatskoj 3.210 Hrvata je ubijeno, a 17.393 ih je ozlijeđeno tijekom sukoba. Većina ozljeda je posljedica opsade Vukovara. Točan broj vukovarskih žrtava je još uvijek nepoznat. Prema hrvatskim izvorima, objavljenim od Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija 2006. godine, Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 770 ranjeno u samom gradu Vukovaru.
Prema hrvatskom generalu Antonu Tusu, oko 1.100 vukovarskih branitelja je ubijeno, 2.600 branitelja i civila označeno kao nestalo, a drugih 1.000 hrvatskih vojnika ubijeno na prilazima Vinkovcima i Osijeku. Također je istaknuo da se intenzitet borbi može prosuditi po činjenici da su gubici u istočnoj Slavoniji između rujna i studenog 1991. jednaki polovici cjelokupnih gubitaka u Domovinskom ratu cijele 1991. godine.
U svojoj knjizi "Hrvatska povijest", izdanoj 2004. godine, hrvatski povijesničar Ivo Goldstein je procijenio gubitke hrvatskih vojnih snaga u bitci za Vukovar na 2.500 mrtvih (uključujući i snage koje su pomagale obranu u okolici grada).
CIA je procijenila hrvatske žrtve na cca 4.000-5.000 mrtvih po istočnoj Slavoniji u tom razdoblju.
Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu "Domovinski rat On Line", ukupan broj stradalih vojnika HV-a procjenjuje se na oko 2.500, od čega je oko 900 poginulo tijekom samih borbi u Vukovaru, oko njih 600 ubijeno je nakon pada grada, a ostalih 1.000 je stradalo u borbama na širem području Vukovara. Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.

Bratislava Bosić, prof

vrh