Osnovna škola Antuna Gustava Matoša Čačinci

Pad

Bilo je to davno,
ali svježe je sjećanje.

Vika, drhtanje, strah,
posvuda se traži spas.

Spas.
Gdje, gdje će pronaći spas?
Gdje li se skriva? U srcu? U duši?
Ili ga nigdje nema,
možda strah čuva spas skriven pod svojim pokrivačem?

Strah.
Sve preuzima strah,
negdje na livadi, vojnik uzima posljednji dah i vid mu preuzima mrak.
Svi se svega boje,
upita se majka: "Gdje je dijete moje?"
No nada ju popunjava,
toplinom ispunjava.

Nada.
Dan kroz dan i teške noći sve vodi nada,
otvara im sva vrata,
ljubav svoju pruža,
poklanja ju poput posljednjeg poljupca.

Poljubac.
Poljubac ljubavi, smrti ili nade?
Možda je i poljubac velike tajne?

Kraj.
Iščekuje se kraj,
dolazi li skoro pad u neprijateljske ruke?

Pad.
Kapljica kiše se priprema za pad u Dunav,
kapne u njega kao suza.
No, on ju ne makne.
Pad, pad, pad…
U narodu vlada veliki jad.

Priče.
Priče o tome bude stare rane,
ožiljke trajne,
podsjećaju na te dane davne.

Zaborav.
Zaboraviti nije lako,
to razdoblje tamno,
jer ipak nekima nije bilo tako davno.
I patnja je to bila prava,
nakon pada grada.

Snaga.
Snaga nam je u venama
i kada dođu teška sjećanja,
ostajemo hrabri,
puni ljubavi.

Ivana Hat, 8.r.

--------------------------------------------------------------------------------

Majka vukovarskog branitelja

 Ovaj sastavak posvećujem čačinačkom branitelju Vukovara, Željku Majoru, i njegovoj majci Marici.

            Mnogo sam puta prošla pokraj biste tog hrvatskog branitelja ne razmišljajući tko je on i zašto je tu postavljena njegova bista. Još od ranog djetinjstva tu smo, na dan pada Vukovara, palili svijeće. Tada nisam ništa razumjela, ali u mom sjećanju ostalo je nešto što me potaklo na razmišljanje o tom branitelju. Sada idem u 8. razred i puno sam naučila o Domovinskom ratu i padu Vukovara.

            Željko Major odrastao je u mjestu u kojem su odrasli i moji roditelji, u mjestu u kojem i ja odrastam. Išao je u istu školu u koju idem i ja, igrao se na igralištu i ulicama na kojima se i mi sada igramo. Bio je jedan od nas. Kada je 1991. godine moju domovinu zahvatio ratni vihor, Željko, kao i mnogi drugi, postaje dragovoljac i daje velik doprinos na ugroženim dijelovima domovine. Ratni vihor ga je odnio u Vukovar. Njegova majka nije znala da on odlazi u Vukovar.  Kroz Čačince, na putu za Vukovar, prolazilo je nekoliko autobusa. Autobus u kojem je bio Željko nakratko je stao u Čačincima i Željko joj je ostavio poruku. U besanim noćima izlazila je na cestu, osluškivala hoće li čuti korake, dočekati povratak svoga sina. Mnogo puta, ukočena od straha, u zebnji i zloj slutnji čekala je njegov povratak. Uzalud! Željko se nikada nije vratio. I kada je Vukovar „pao“, i dalje se nadala, čekala, patila i tražila ga. Deset godina kasnije pronađeni su njegovi posmrtni ostaci. Njezinoj tuzi nije bilo kraja. Danas leži u bolesničkoj postelji. Od prevelike tuge i boli zaboravila je tko je ona, gdje su joj djeca i unuke. Više ne hoda, ne plače, ne traži, ali sigurno ga čeka. Čeka i on nju, njihov susret, ali u nekom drugom svijetu.

            Željko je jedan od tisuće i tisuće izgubljenih mladih života koje ne smijemo zaboraviti. Vrijeme prolazi, a sjećanje na naše ratnike ostaje. Željko i svi oni branitelji kojih danas više nema, najzaslužniji su za slobodu u kojoj živimo i zato čuvajmo uspomenu na njih.

Ema Som, 8.r.

Učiteljica Kristina Krolo