Osnovna škola Antuna Gustava Matoša Čačinci

Legenda o Rajinom Polju

Gledajući kroz prozor svoje sobe u obližnju šumu, zapitala sam se otkuda ime mome selu. Moje selo je malo, tek dvadesetak kuća. Sjetila sam se djeda i zamolila ga da mi nešto o
tome ispriča.
Djedova priča otprilike glasi ovako: Davno, prije nastanka sela, između i oko rijeka bila je gusta šuma. Oko rijeka su rasle vrbe i johe, a između njih uglavnom hrastovi, grab i jasenje. Šuma je bila puna raznovrsne divljači i bila je stoljećima netaknuta. Slučajno je tu zastao Raja i njegovih sedam sinova koji su bježali i skrivali se od Turaka. Raja je bio hrabar i jak, kao i njegovi sinovi, ali Turaka je bilo više i morali su bježati. Otkrili su da se šuma nalazi između dviju rijeka i da bi se tu mogli nastaniti. Raja je odlučio da ostaju tu. Dio šume su iskrčili, a drvo su iskoristili za pravljenje nastambi. Livade i pašnjake koristili su za uzgajanje stoke, a dio pretvorili u obradiva polja. Za njima su se doseljavali i njihovi rođaci i prijatelji. Život oko rijeka postao je ugodan i više nije bilo ni opasnosti od Turaka. S vremenom je nastalo selo kojemu je trebalo ime. Odlučili su nazvati ga po prvom doseljeniku
Raji i od tada se selo zove Rajino Polje.  Tako je nastalo ovo moje malo selo. Danas ono ima dvadesetak stanovnika, a jedini smo školarci brat i ja.

Sara Čolić, 8.r

Tehnoskeptik

Koliko nam uistinu pomaže suvremena tehnologija?

Tehnologija se toliko uvukla u naše živote da je zapravo počela upravljati njima. Čini mi se kako kod nas mladih tehnologija počinje stvarati velike probleme. Zbog sati provedenih pred
računalom gubimo prijateljstva, zaboravljamo kako je izaći iz kuće i družiti se s nekim izvan virtualne stvarnosti. Zbog toga gubimo samopouzdanje, zanemarujemo sve oko sebe, uključujući i najbliže, zapostavljamo školu. Zaboravljamo da vrijeme koje smo proveli za računalom, mobitelom ili nekim drugim
uređajem ne možemo vratiti. Mislim da je to često izgubljeno vrijeme koje smo mogli korisnije provesti. Umjesto igranja igrica, koje mogu kod nas izazvati agresivnost, ljutnju ili bijes, možemo izaći van i s društvom provesti vrijeme pričajući ili zaigrati košarku, nogomet, ili samo prošetati do susjedne ulice. Počinjem sumnjati da tehnologija loše utječe i na naše znanje. Svaku zadaću, sastavak, lektiru za nekoliko trenutaka možemo pronaći na internetu. Iako nam to „olakšava“ rješavanje školskih obaveza, vjerojatno loše utječe na našu volju, želju i trud prilikom učenja. Kao da nas uči da se sve u životu, svaki problem, svaka zapreka,
može riješiti na najlakši mogući način, bez imalo volje, želje i truda. A na vlastitom primjeru uvjerio sam se da je u stvarnosti riješiti neki problem puno teže od pritiska tipke na tipkovnici.
Uvjerio sam se da je mojim prijateljima draže prepisati nešto s interneta nego napraviti nešto samostalno. Primijetio sam da im je draže sjedenje pred računalom od našeg zajedničkog druženja. I moram priznati da mi sve to nije drago. Ne smatram da tehnologiju moramo potpuno izbaciti iz upotrebe, puno nam je korisnoga donijela, kao i pozitivnog napretka, ali moramo znati i postaviti granicu u korištenju računala, tableta, mobitela… Mislim da djeca, a i poneki roditelji, još nisu svjesni da tehnologija može donijeti i niz loših pojava.

Svaka ovisnost može uništiti ljudski život pa tako i ovisnost o tehnologiji. Zato vas pozivam da počnemo kontrolirati sami sebe i počnemo manje vremena provoditi u virtualnom svijetu, a više u ovom stvarnom svijetu oko nas. Pitanje je samo želimo li to, imamo li volje i snage sami upravljati svojim životom. Nadam se da će moji prijatelji, a i poneki roditelj, razumjeti i prihvatiti barem nešto što predlažem.

Roko Čavić, 8.r