Osnovna škola Beletinec

Janja je djeci pričala o svojih dogodovštinama na putu za Tanzaniju, 16 satnom putovanju do samog sirotišta smještenog u unutrašnjosti, djeci i njihovim životima, hrani, obavezama, svakodnevici. Ta djeca uistinu imaju veoma malo toga, ali ne skidaju osmijeh sa lica i vesele ih male stvari. Nastavnike i naše učenike dirnule su teške sudbine te djece te smo izrazili spremnost da sudjelujemo u nekoj humanitarnoj akciji kako bi i mi dali svoje doprinos sretnijem djetinjstvu i obrazovanju te djece. Oni unatoč svim  neprilikama u životu i veoma strogoj disciplini u školi( prema njihovim zakonima djeca se u školi mogu tući sa štapom po dlanovima) vole ići u školi jer u njoj imaju osiguran jedan obrok i razumiju da ih samo obrazovanje može izvući iz tog kruga siromaštva te pomoći im da imaju dobar život. Janja nam je također ispričala kako je preboljela dva puta malariju (koja je kod njih nešto poput naše gripe) i lijek se može kupit za svega 10 kn, ali unatoč tome mnoga djeca umiru od malarije jer roditelji nemaju novac za lijek. Zanimljivo nam je jako bilo kada nas je poučila nekim riječima na svahiliju ( jeziku crnačkog stanovništva istočne Afrike) .

Kada je našoj djeci rekla da ta djeca izvan sirotišta imaju samo jedan obrok dnevno te da je  to  najčešće samo kuhano brašno na vodi ostali smo svi u šoku. Naime brašno pomiješano s vodom stvara osjećaj sitosti pa se često mogu vidjeti jako mršava djeca samo sa nabreklim trbusima koji nastaju kao posljedica takve prehrane. Oni ne znaju što je to bacanje hrane i kakva je to hrana koja ne valja, njima je svaki obrok dragocjen.  Napomenula je kako je unatoč svim teškim stvarima tako naučila mnogo i kako je to iskustvo obogatilo njezin život i nepovratno je povezalo s tom djecom te ih je ponovno obećala posjetiti.

Kako ona kaže volontiranjem se zarazila još u srednjoj školi kada je animirala djecu u bolnicama, bila jedna od teta pričalica te kasnije kada je volontirala u popravnom domu u Zadru. Kako je ona i profesorica geografije pokazala je i djeci i onu divlju stranu Afrike- fotografije sa fotosafarija, posjet jezeru Malawi, plažama Indijskog oceana, plantažama vanilije, klinčića i cimeta. Kaže da joj nikad nije žao odvojiti novac i vrijeme za tu djecu jer vidi s kako se tim malim ljudima pruža šansa da uspiju u životu. Nastavnice su se i informirale kako se može postati kum jednom učeniku tj. biti osoba koja bi plaćala jednom djetetu njegovo jednogodišnje školovanje. Kaže kako cijena iznosi godišnje oko 130 eura te nam je poslala link na koji se zainteresirani dalje mogu informirati i kontaktirati udrugu.  Naši učenici su ostali u čudu i imali su mnogo pitanja na koje je Janja kasnije odgovarala. Shvatili su koliko su sretni što žive u boljim uvjetima i kako moraju biti zadovoljni sa malim stvarima i najviše od svega kako se hrana ne baca ni pod koji uvjetima i da se sve mora pojesti. Za kraj Janja nam je pustila filmić u kojem je tu malu djecu iz Tanzanije naučila jednu hrvatsku pjesmicu i to    „Ja sam Varaždinec“. Ako je želite čuti kliknite na sljedeći link: https://www.youtube.com/watch?v=gFget52v-9o ili neku drugu našu  dječju pjesmicu https://www.youtube.com/watch?v=lvECoDjk03E

Neki od projekata u koje se može uključiti: 

PROJEKT KUMSTVO: http://www.kolajna-ljubavi.hr/details.php?sifra=1

PROJEKT AFRIČKI TRBUŠČIĆI: http://www.kolajna-ljubavi.hr/AfrickiTrbusciciNova.pdf

Sanja Prešnjak