Osnovna škola Đurmanec

Dana 26.11.2015. posjetio nas je Božidar Prosenjak, hrvatski književnik i novinar. Napisao je mnogo knjiga: Divlji konj, Sijač sreće, Priče za djecu,… Kada je došao svi smo bili uzbuđeni i veseli što ga napokon upoznajemo. Pričao nam je kako mu je bilo u mladim danima. Ispričao nam je jednu poučnu priču u kojoj je govorio kako trebamo poštivati rodbinu bez obzira gdje živjeli. Nakon toga nam je ispričao kako je počeo pisati knjige. Potom smo mu postavljali neka zanimljiva pitanja. Kada je zvonilo svi su otišli van, a osmašice iz medijske grupe ostale su s njim i napravile kratki intervju.             Michelle Krsnik

RAZGOVOR S BOŽIDAROM PROSENJAKOM

Kao mali niste voljeli učiti. Kako ste se odlučili na pisanje romana i raznih priča za najmlađe?

Uvijek je postojala želja da upišem gimnaziju i poslije fakultet. Loše su ocjene u meni budile želju za boljim uspijehom. Bilo me i sram pred prijateljima i roditeljima da donesem lošu ocjenu.

Napisali ste puno djela kršćanskih tema pa nas zanima jeste li se putem njih željeli obratiti mladim čitateljima?

Ono što je meni važno je da sam želio naći put svog vlastitog života s ovim djelima. Možda ćete me najbolje razumijeti ako vam dam primjer. Kada si bolestan uzmeš neki lijek, no nećeš taj lijek samo piti, jer ako ga popiješ u većim količinama može te i ubiti. Tada uz taj lijek dobijemo i recept. Ja sam tako razmišljao, ako je čovjek na taj svijet došao da bi živio, sigurno postoji i uputa kako sretno živjeti. Shvatio sam da u Bibliji postoji uputa kako da čovjek sretno živi, no to je naš vlastiti odabir. To je poput upute za lijek koji možemo prihvatiti ili je pak baciti u smeće. To je pitanje moderne literature oko koje se danas vode razne rasprave. Moderna literatura je način na koji stare stvari isporučimo u nekovom novom ruhu, načinom  kojeg će današnji svijet razumijeti.

Što vas je potaknulo da napišete svoje prvo djelo?

Sigurno je tu bilo potrebe za isticanjem, da ljudi vide da ja to mogu. Moje prve knjige su bile šaljive i zabavne jer sam mislio da se ljudi trebaju smijati čitajući moje knjige, no shvatio sam da postoje zanimanja koja se bave nasmijavanjem ljudi. Shvatio sam da je poanta priče u tome da pomogne čovječanstvu u nekim životnim situacijama. Eto, vi ste sad fizički već odrasli ljudi, ali vi ne znate da ste iznutra još nježni i mekani. To je slično kao kad bi majka uzela malu biljku i pored nje stavila štapić. Zašto?  Zato da cvijet raste ravno i da mu štapić služi kao oslonac. Silno je važno da vi sada imate nešto za što se možete uhvatiti, a to je dobra knjiga, kultura...

Koja vam je najbolja knjiga koju ste napisali?

Ovo je malo nepošteno pitanje, jer je to kao da pitaš majku koje joj je najdraže dijete. Meni su sve te knjige jednako drage jer su nastale iz ljubavi.

Koliko ste do sada primili nagrada za svoje radove?

Puno. Mislim relativno puno. Ne bih sada znao sve nabrojiti jer ih je bilo puno, ali nisu sve one iste težine. U jednom gradu u J.Americi sam primio nagradu na koju je vojska pucala u zrak ratnim brodovima pa je to bilo drugačije nego drugdje. Ima nagrada kao što su Grigor Vitez, Brlić-Mažuranić.... Naravno da i one imaju svoju važnost.

Izdali ste knjigu Sijač sreće, možete li nam reći kako se za vas sije sreća?

Sreća je za svakog čovjeka nešto drugo. Za tebe je možda sreća kad ti se osmjehne jedan dečko, za nekog je sreća nešto drugo. Npr. jedan  moj prijatelj me je nazvao  pred Božić i rekao da je čovjek koji kopa po smetlištu bogatiji od mene zato što on može disati, a on ne može. Bio je u bolnici. Prema tome sreća je nešto sasvim drugo za svakog čovjeka.

Jeste li se ikada nadali ovako velikom uspjehu?

Ne. Ni u snu. Gledajte, ja sam seljačko dijete, išao sam s kravama na pašu. Ni u peti mi nije bilo da će djeca učiti moje ime u školi. Nešto posebno mi se dogodilo u Mađarskoj kada sam išao također na jedan susret s djecom. Djeca su bila preuzbuđena, sve je bilo puno televizije pa sam se i ja uplašio. Upitao sam ih pa tko vam to dolazi?  Rekli su mi: 'Pa vi!' Tada sam shvatio da nisam ja tamo važan već je važno da se govori istina, jer svaka ljudska duša je gladna istine, čovjekova duševna glad radi veći nered od gladi prema hrani.

Može li se djelima, riječima prema Vašem iskustvu opisati ljubav prema nekoj osobi?

Da, mi imamo problem Vas mladih. Dogodit će se to da nećete znati izreći stvari. Imat ćete pred sobom osobu do koje vam je jako stalo, ali joj nećete to znati pokazati. Krivnja je što danas sve više vremena provodite na mobitelima. Govorenje je jedna velika vještina, ako ju  ne naučiš ti ćeš imati osjećaje, ali nećeš ih znati pokazati. Bit ćeš uvjerena da si rekla jedno, a on će shvatiti drugo. Dakle, knjige su važne zato da naučimo nešto reći, razumjeti. Zato je dosta važno da čitate knjige.