Kako je predblagdansko razdoblje vrijeme u kojem je milosrđe dar koji se dijeli i prima puninom srca, Andrijana je učenicima pripremila priču švedske književnice Selme Lagerlof – Legende o Kristu. Iz zbirke priča učenici su slušali realističnu pripovijetku Sveta noć. Odmah na početku priče ova se fantastična glumica i pripovjedačica bajki lako transformira u autoričinu baku koja je jednakom vještinom u davna vremena pripovijedala bajke svojim unucima. Fascinantno je Selmino priznanje kako se puno bolje sjeća svih bakinih priča nego li samog lika svoje bake. To s jedne strane stvara osjećaj tuge, a s druge strane vješto potvrđuje tezu kako pravi pripovjedač ostavlja duboki trag u srcu i mislima malog djeteta. Andrijana na samom početku vrlo vješto interaktivnom igrom „Gluhog telefona“ prikazuje djeci prijenos bajke s koljena na koljeno gdje se stvarni sadržaj prepričavanjem djelomično mijenja. Zanimljivo je kako se u ovom prepričavanju često pripovjedačica prelazi u ulogu pripovjedača unutar same priče. Sveta noć pisan je kao vješti pleter stvarnosti, legende, bajke i nadrealnog. Dobrota, empatija i otvoreno srce vješto se isprepleću tijekom pripovijedanja. Pripovjedačica cijelo vrijeme priča na potpuno praznoj pozornici. Izostanak scenografije daje na snazi sposobnosti pripovjedačice da bojom i snagom svoga glasa potpuno zaokuplja dječju pažnju pa djeca vlastitom maštom grade scenski prostor prikladan tijeku događanja. Jedini rekvizit je velika fotelja koja asocira na moć držanja knjige u ruci i putovanje na staze mašte i kreativnosti. Povremeni izlazak grupica učenika koji po naputcima glumice odigravaju pojedine likove ili scene iz same priče vješto drži dječju pažnju na vrlo visokom nivou gotovo puni sat vremena. Red pripovijedanja, pa red interakcije, a onda opet istim tijekom izmjene i ova priča je polako došla kraju. No mali devetogodišnjaci željni lijepih događaja vođeni vještim glumičinim poticajem spretno stvaraju dramski predložak vrijedan novog viđenja davno napisane bajke. Osmijesi su odjednom ispunili dotada praznu scenu solinskog Teatrina. I svi su željeli još pričati, maštati, stvarati i putovati u najljepši svijet bajki. Svijet na čijem kraju tunela gotovo uvijek čeka svjetlo. Svijet pravde, istine, poštenja i dobrote.

Milosrđe i toplina ispunili su male učenike koji su uz čarobne osmijehe i pregršt dječjih želja okitili Teatrin najljepšim božićnim nakitom, čistim i iskrenim srcima. Zahvalni Andrijani na prekrasnom iskustvu vratili su se svakodnevnim školskim obavezama s nadom kako će se ova lijepa priča još dugo uspješno pripovijedati ostalim mladim naraštajima našeg grada. Sigurno je ovaj susret probudio nekog novog pripovjedača koji će s vremenom razviti vještine i sposobnosti pripovijedanja te tako omogućiti da prava vrijednost bajki nikada ne izgubi svoje značenje.

                                                                                        Ivana Sedlar, učiteljica

fotografije