VRT U BOCI

10.04.2017. godine učenici koji pohađaju izvannastavnu aktivnost  Mali znanstvenici (Antonia Kasalo, Laura Periša, Domagoj Draženović, Tomislav Brkljačić i Matej Stričak) zasadili su uz pomoć profesorica iz biologije i kemije (Melite Androlić) i fizike (Jelene Skupnjak) Vrt u boci.

Riječ je o projektu koji bi trebao kroz više godina stvoriti svoj vlastiti mini ekosustav u boci.

Zasađeno je nekoliko biljaka i sjemenki kaktusa, zaliveno vodom i zatvoreno čepom.

U tlu koje je stavljeno u bocu trebale bi se nalaziti mineralne tvari te bakterije i gljivice koje vrše ulogu razlagača. Biljke iz tla uzimaju vodu i mineralne tvari, iz zraka kroz lišće ugljikov dioksid i uz pomoć sunčeve svjetlosti koja prodire izvana, kroz staklo boce, stvaraju šećer glukozu i kisik. Taj se proces zove fotosinteza. Biljke tijekom dana stvaraju dovoljno kisika da mogu disati tijekom dana (kada istovremeno vrše fotosintezu) i tijekom noći kada se fotosinteza ne može odvijati zbog nedostatka sunčeve svjetlosti. Kroz fotosintezu, biljka dobiva energiju potrebnu za rast. Dišući, biljka u svojim stanicama procesom biološke oksidacije stvara ugljikov dioksid (kojeg opet koristi u procesu fotosinteze) i vodu. Ta vlaga se nakuplja na stijenkama boce i zatim „kiši“ dolje na biljku. Lišće i ostaci uginulih biljaka koji padnu na dno boce trunu i proizvode dodatne količine ugljikova dioksida koji se isto koriste u procesu fotosinteze.

Na taj način bi se ovi procesi trebali moći odvijati sve dok biljke ne prerastu prostor u kom žive. Iako bi i to trebalo biti donekle ograničeno potrebnom količinom tvari koje biljke trebaju za rast.

Ovime je ponovljen pokus kojeg je napravio David Latimer kada je posadio sjeme u staklenoj boci na Uskrs 1960. godine iz čiste znatiželje, a nije imao pojma da će se pretvoriti u gusto zelenilo koje će bujati narednih nekoliko desetljeća. Sada, više od pola stoljeća kasnije, „vrt“ u ovoj zatvorenoj boci uspijeva bolje no ikad, ispunjajući je bogatim biljnim životom i to unatoč činjenici da ga Latimer nije zalijevao od 1972. godine. Nakon što je stavio nešto gnojiva u bocu, Latimer je pomoću žice zasadio sjeme puzavca i dodao malo vode. Bocu je zatvorio, stavio je na sunce i otada fotosinteza čini svoje. Od 1972. godine kad ju je Latimer posljednji put zalio, biljka ne dobiva svjež zrak i vodu, no ipak je uspjela stvoriti vlastiti samoodrživi ekosustav. (informacije o Latimerovom pokusu preuzete sa: geek.hr/znanost)

Mi se nadamo da će i naš eksperiment trajati i biljke u boci rasti i bujati mnogo godina.

Stoga vas sve molimo da kada prolazite pored našeg „Vrta u boci“ pazite na njega i slobodno biljčicama prišapnite koju lijepu riječ jer kažu da i biljke osjećaju i da bolje rastu kada im se divite i obraćate im se lijepim riječima. A možete im i nešto lijepoga zapjevati.