Osnovna škola Frana Krste Frankopana Osijek

Odlična ideja i lijepa gesta

Tenisice za prijatelja

Našom se školom pronio glas  o akciji skupljanja starih tenisica za djecu iz Afrike. Tenisice je darovalo 50-ak učenika brižnih nižih razreda. U dogovoru s organizatorom akcije patike iz čitave naše županije su u paru zavezane i otpremljene na dogovoreno mjesto, otamo će biti poslane u Afriku.

Prema našoj procjeni prikupljeno je oko 200 tenisica, a i nešto druge obuće. Iako smo imali malo vremena, odaziv je bio dobar. Lijepo je bilo vidjeti djecu koja su se s ljubavlju odricala svojih starih tenisica i podarila ih djeci koju uopće ne poznaju i kojima su te tenisice bile potrebne.  Još je ljepše znati da ste omogućili osmijeh.  Zapamtite -  uvijek je ljepše darivati, nego primati.

Maja Getto

Zajednički smo obilježili Dan zaštite životinja i Dan djece

Kad se slože dječja ruka i životinjska šapa

Ove smo godine u listopadu odlučili zajednički obilježiti Dan zaštite životinja i Dan djece. Naši su učitelji, knjižničarka, psihologinja i pedagoginja pripremili radionice kroz koje smo naučili puno o sebi, ljudima oko nas i životinjama.

Iako nam "ekipa" iz Azila za napuštene pse nije strana i često se trudimo pomoći im da se brinu za svoje četveronožne štićenike, ovom smo se prilikom posebno angažirali. Donacije za Azil, ali i Udrugu "Maca", skupljale su se u svim razredima. Krajem akcije našlo se tu  nešto kuna (pohvaljujemo 3.b koji je sam skupio 50 kuna!), nešto hrane, koji povodac i dekica.

Laurin Ralf

Četvrti i šesti razredi su kroz nastavu hrvatskog i stranog jezika obradili temu odnosa prema životinjama. Među pismima kućnom ljubimcu, pjesmicama i sastavima našlo se divnih radova, a jedan bismo posebno voljeli podijeliti s vama. (pogledaj ispod teksta). Njihove smo najbolje uratke poklonili osječkom Azilu.

Tara i Ena

U razrednoj se nastavi razgovaralo o suosjećanju prema drugoj djeci i životinjama, a nakon što su temu dobro raspravili, izradili su povelju - po uzoru na onu o dječjim pravima - o pravima kućnih ljubimaca. Također su napravili novu kasicu za donacije Azilu i Udruzi "Maca", koja će imati svoje trajno mjesto u školi.

Buvara

I nakon što je prošao taj dan našu su školu krasili plakati „Vrijednosti koje životinje unose u naš život“, „Važnost kućnog ljubimca“ i „Empatija“ (usput smo i naučili značenje te velike riječi :)), kao i fotografije natječaja „Moj kućni ljubimac“, koji je organizirala naša knjižničarka. Slike svih kućnih ljubimaca, a baš ih je bilo raznih, i njihovih vlasnika bili su lijep ukras na našim školskim hodnicima. Pobjednici su foto-natječaja: 1. mjesto Laura Koprivnjak i Ralf (i po broju kućnih ljubimaca!), 2. mjesto Ena Primuš i Tara i 3. mjesto Vjeran Špringer i Buvara. Čestitamo, a nagrade vas čekaju u knjižnici!

Veseli smo što smo ponovno uspjeli jedni drugima usaditi osjećaj empatije (eh, sad mogu iskoristiti tu veliku riječ) prema svojim prijateljima i životinjama.

Sara Grbešić

Dragi psiću!

Piše ti jedan Mario. Vidio sam te kako usamljen lutaš gradom u potrazi za hranom i toplim domom. Kad sam te vidio kako se treseš od hladnoće, odlučio sam te pozvati k sebi. Ne volim gledati napuštene životinje jer nitko ne zaslužuje tako živjeti.

Vjerujem da će ti kod mene biti lijepo i da ćemo postati dobri prijatelji. Ja nemam ni brata ni sestru pa će mi dobro doći tvoje društvo. Hranit ću te, čuvati, voditi u šetnju i veterinarima kad budeš bolestan. Možemo uvježbati i neke trikove pa možda jednom nastupimo u Super talentu. Moj će ti tata napraviti kućicu da se više ne smrzavaš. Kad narasteš, pokazat ću ti gdje je moja škola pa ćeš me moći svakog dana otpratiti, a poslije nastave dočekati.

Jedva čekam tvoj dolazak. Dođi što prije! Moja je adresa: Novogradiška, Osijek.

P.S. Voli te Mario

Mario Bruno Bednar, 6. razred

Posjet i donacija Azilu za napuštene pse

Plemeniti osječki gonič tramvaja

Svi posjetitelji naše knjižnice mogli su na knjižničarkinu stolu vidjeti kasicu za dobrovoljne priloge za Azil za napuštene pse u Nemetinu. Kada se kasica napunila našim donacijama, „naoružali“ smo se limenkama hrane za pse, keksićima za pse i, naravno, kasicom punom novca i uputili se u Azil. Tamo smo upoznali razne pse koje smo počastili keksićima. Upoznali smo i jednu volonterku ­– Zrinku te smo joj postavili nekoliko pitanja.

Zašto ste se odlučili volontirati u Azilu?

Prije dvije godine došla sam ovdje samo iz znatiželje. Vidjela sam kako psi tužno žive i odlučila sam se ovdje vraćati i pomagati psima.

Imate li neki drugi posao uz volontiranje?

Trenutno sam nezaposlena, ali po zanimanju sam profesorica hrvatskoga jezika i povijesti.

Koliko vremena tjedno provedete u Azilu?

Ne dolazim u baš svaki dan, ali tu sam svakako svaki drugi dan. Obično radim par sati na dan, ali kada organiziramo neku radnu akciju ovdje sam od 6 ujutro pa sve do mraka.

Koliko je pasa u Azilu?

U azilu je trenutno oko 250 pasa. Azil je pun pasa pa nismo u mogućnosti primiti još pasa, osim nekih iznimaka (bolesnih pasa, štenaca itd).

Ima li u Azilu više ženki ili mužjaka?

Nažalost, ima više ženki. Većina ljudi uzima mužjake zato što ne žele štence. Zato mi steriliziramo ženke tako da one ne mogu rađati štence , a mužjake kastriramo.

Koliko se pasa udomi na mjesec?

U prosjeku se udomi oko 20 pasa.

Kako se financirate?

Financiramo se tako što prodajemo rabljenu odjeću, organiziramo zabave na kojima nam gostuju osječki DJ-i i sviraju osječki bendovi, organiziramo prodajne izložbe i štandove,… Imamo još puno načina za pribavljanje sredstava.

Imate li dovoljno sredstava za vođenje Azila?

Imamo ono osnovno. Svaki pas ima svoju kućicu, nisu gladni i imaju veterinarsku pomoć.

Što najviše treba Azilu?

Azilu najviše treba volontera. Onih ljudi koji su spremni posvetiti svoje vrijeme, energiju i ljubav ovim tužnim psima.

Koliko hrane trebate dnevno?

Trebamo oko 25 kilograma hrane dnevno.

Jesu li psi u Azilu cijepljeni?

Svi psi u azilu su cijepljeni i mikročipirani.

Koji su najčešći problemi s kojima se susrećete u Azilu?

Najčešće je to nedostatak novčanih sredstava kojima bismo psima poboljšali život.

Koja vam je najdraža vrsta pasa?

Takozvani Plemeniti osječki gonič tramvaja – pasmina koju smo u šali izmislili kako bi označili sve moguće pse mješance, kojih najviše i imamo.

Koji vam je pas u Azilu najdraži?

Teško pitanje. Iz svakog dvorišta imam po jednog najdražeg psa. :)

Jeste li udomili psa iz Azila?

Udomila sam jednog psa. On je mješanac. Mislim da će mu biti dobro kod mene.

Ima li rasnih pasa u Azilu?

Ima rasnih pasa , a najčešće  nam dolaze dalmatineri i njemački ovčari jer im treba mnogo prostora i bar 5 kilometara dnevno kako bi se istrčali.

Kako psi najčešće dospiju u Azil?

Najčešće ih ostave neodgovorni ljudi koji se više ne mogu i ne žele brinuti o njima Jako je velika odluka imati psa. Jedan pas u prosjeku živi 10 do 15 godina, tako da je imati psa odgovornost koja traje 15 godina.

U Azilu nam se jako svidjelo i voljeli bismo ovdje češće dolaziti. Nakon posjeta Azilu dugo smo razgovarali i razmišljali  o tim lijepim životinjama.  Svima bismo htjeli poručiti da, umjesto da nagovaraju roditelje da im kupe psa, bolje udome psa.

Mali novinari

Promocije dobrih djela

Ne prihvaćaj nevolju koju možeš promijeniti

I kroz ovu nas je školsku godinu u školskoj knjižnici pratila "kasica" za donacije. U njoj smo vrijedno skupljali sve naše zakasnine, a glavni nam je cilj  bio prikupiti novac za osječki Azil i Udrugu „Maca“.

Prilika nam se ukazala u prosincu ove godine kada smo prikupljeni novac donirali na promocijama njihovih kalendara u Knjižari „Nova“. Naime, prikupljeni će novac pomoći  u liječenju napuštenih pasa i mačaka, a ostatak će se novca iskoristiti za hranu i gradnju kućica. Lijepo je znati da je naša eko-škola sudjelovala u toj predivnoj akciji spašavanja života malih bića, koja nisu nimalo kriva za svoju zlu sudbinu. Pomoći u  spašavanju nečijeg života je zaista divan osjećaj, veoma smo ponosni na to, a zahvaljuju nam i „lica s naslovnice“ – psi i mačke koje će zbog vaše donacije imati bolju priliku za život. Fotografije u kalendarima snimljene su na raznim lokacijama grada Osijeka, a uz fotografiju stoji i priča o junaku mjeseca. Neobično je kako ljudi priželjkuju razne materijalne stvari, a nisu ni svjesni da bi taj novac mogli potrošiti na drugačiji način i donirati u ovakve svrhe, uz to usrećiti i sebe i životinje. Danas našu knjižnicu i nekoliko učionica krase kalendari koji će možda potaknuti učenike da udome svojeg novog, vjernog, najboljeg prijatelja!

Ena Primuš