Hrvatska prošlost je imala značajne trenutke za nastavak budućnosti, ali grad koji je prolio najviše suza i izgubio najviše nevinih osmijeha zaslužuje vječno poštovanje i odanost. Riječ je o Gradu Heroju, riječ je o Vukovaru. Dana 28. veljače išli smo na jednodnevnu terensku nastavu u Vukovar u sklopu projekta „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“. Vodile su nas razrednice Ivana Dimitrovski, Katarina Lenac Legac, Mihaela Marenić i Tamara Taraš Vilušić uz pratnju prof. Marija Damjanovića, ravnateljice Marije Luković i asistenta Josipa Škorića.
Naša avantura počela je u 5.00 sati, a spavanje u busu nije bilo moguće zbog silnog uzbuđenja i srknute kave ujutro. U 9.00 sati smo stigli u Memorijalni centar Domovinskoga rata „Vukovar“ gdje nas je dočekao doručak u restoranu Istra. Punim trbusima smo se uputili dalje i poslušali predavanje o Domovinskom ratu, a kasnije smo razgledali izložbene prostore Memorijalnog centra koji su u nama probudili znatiželju i istraživački duh. Krenuli smo u obilaske Spomen doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, Kukuruznog puta – Puta spasa, koji je jedini ulijevao nadu Vukovarčanima, Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata i Ovčare koja je neke od nas zainteresirala i izmamila nam suze na oči. Vratili smo se u restoran Istra gdje smo ručali kako bismo dobili energiju za nastavak puta. Sljedeća na redu bila je crkva sv. Filipa i Jakova gdje smo poslušali interesantno predavanje franjevca. Poslije toga smo razgledali Gradski muzej „Vukovar“ i Muzej vučedolske kulture, a pri kraju izleta smo odlučili prošetati po centru slikovitog grada punog bolnih i dirljivih uspomena. Prema našim domovima smo krenuli u 18.30, a stigli smo pred školu u 22.30. Neopisiva hrabrost i ponos ovog malog grada razlozi su našeg posjeta, a doživljaji i osjećaji prema Vukovaru će trajno ostati urezani u svima nama.
A.B.
.jpg)
