Kao asistent profesora Staudingera do 1916. je radio na istraživanju strukture aktivnih komponenata biljke dalmatinskog buhača. Posebno se interesirao za kemiju terpena i istraživanja sinteze mirisa. Kasnije se razilazi s profesorom Staudingerom jer želi raditi na samostalno izabranim projektima. 

Povratak u Zürich 1929. početak je najuspješnijeg dijela njegove karijere. U tom razdoblju odredio je strukture mnogih seskvi i di-terpena.

Godine 1934. Ružička je izazvao veliku pozornost kada je objavio djelomičnu sintezu muškog spolnog hormona androsterona, a već sljedeće godine i testosterona. Radovi na spolnim hormonima i steroidima učvrstili su Ružičkin znanstveni ugled te je 1939. dobio Nobelovu nagradu za kemiju za rad na Polimetilenima i višim terpenima.

Zbog početka II. svjetskog rata nagrada mu je predana u ETH, a predavanje tim povodom pod naslovom Od dalmatinskog buhača do spolnih hormona održao je u Zagrebu 16. ožujka 1940. pred 1000 uzvanika.

Tom prigodom izabran je za počasnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te za počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta. Iste godine postao je počasni građanin Vukovara i tada se na slici potpisao kao "Vukovarac Lavoslav Ružička, 1940."

U mirovinu odlazi 1957., u 70. godini života. Tom je prilikom uz potporu švicarske kemijske industrije ustanovljena Ružičkina nagrada za istaknute mlade švicarske kemičare.

Tri su glavna područja znanstvenog rada Lavoslava Ružičke: veliki prsteni, viši terpeni i spolni hormon. Sa suradnicima je objavio čak 583 znanstvena rada i to većinom u razdoblju između 1930. – 1950.

U to je vrijeme  bio i urednik te član uredništva mnogih znanstvenih časopisa.

Nositelj je brojnih priznanja i dobitnik nagrade Marcel Benoit (najveće znanstveno priznanje Švicarske) te laureat 8 počasnih doktorata, član 18 znanstvenih akademija uključujući i Papinsku akademiju. Dodijeljeno mu je 13 različitih medalja i nagrada.

Iako je primio švicarsko državljanstvo, Hrvatsku je smatrao svojom domovinom  te je pomogao brojnim hrvatskim kemičarima. Neki njegovi suradnici postigli su visoke rezultate, primjerice Vladimir Prelog, također laureat Nobelove nagrade za kemiju.

Lavoslav Ružička umro je 26. rujna 1976. u Mammernu na Bodenskom jezeru, u 89. godini života, a pokopan je u Zürichu.

(http://www.fundacijaruzickinakuca.hr/)

Kao asistent profesora Staudingera do 1916. je radio na istraživanju strukture aktivnih komponenata biljke dalmatinskog buhača. Posebno se interesirao za kemiju terpena i istraživanja sinteze mirisa. Kasnije se razilazi s profesorom Staudingerom jer želi raditi na samostalno izabranim projektima. 

Povratak u Zürich 1929. početak je najuspješnijeg dijela njegove karijere. U tom razdoblju odredio je strukture mnogih seskvi i di-terpena.

Godine 1934. Ružička je izazvao veliku pozornost kada je objavio djelomičnu sintezu muškog spolnog hormona androsterona, a već sljedeće godine i testosterona. Radovi na spolnim hormonima i steroidima učvrstili su Ružičkin znanstveni ugled te je 1939. dobio Nobelovu nagradu za kemiju za rad na Polimetilenima i višim terpenima.

Zbog početka II. svjetskog rata nagrada mu je predana u ETH, a predavanje tim povodom pod naslovom Od dalmatinskog buhača do spolnih hormona održao je u Zagrebu 16. ožujka 1940. pred 1000 uzvanika.

Tom prigodom izabran je za počasnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te za počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta. Iste godine postao je počasni građanin Vukovara i tada se na slici potpisao kao "Vukovarac Lavoslav Ružička, 1940."

U mirovinu odlazi 1957., u 70. godini života. Tom je prilikom uz potporu švicarske kemijske industrije ustanovljena Ružičkina nagrada za istaknute mlade švicarske kemičare.

Tri su glavna područja znanstvenog rada Lavoslava Ružičke: veliki prsteni, viši terpeni i spolni hormon. Sa suradnicima je objavio čak 583 znanstvena rada i to većinom u razdoblju između 1930. – 1950.

U to je vrijeme  bio i urednik te član uredništva mnogih znanstvenih časopisa.

Nositelj je brojnih priznanja i dobitnik nagrade Marcel Benoit (najveće znanstveno priznanje Švicarske) te laureat 8 počasnih doktorata, član 18 znanstvenih akademija uključujući i Papinsku akademiju. Dodijeljeno mu je 13 različitih medalja i nagrada.

Iako je primio švicarsko državljanstvo, Hrvatsku je smatrao svojom domovinom  te je pomogao brojnim hrvatskim kemičarima. Neki njegovi suradnici postigli su visoke rezultate, primjerice Vladimir Prelog, također laureat Nobelove nagrade za kemiju.

Lavoslav Ružička umro je 26. rujna 1976. u Mammernu na Bodenskom jezeru, u 89. godini života, a pokopan je u Zürichu.

(http://www.fundacijaruzickinakuca.hr/)