Osnovna škola "Josipdol"

PRVO STUDIJSKO PUTOVANJE

                                 Točno u pet krećemo busom prema Slavonskom Brodu.Prelazimo granicu i nakon podužeg čekanja evo nas u Republici Srpskoj.Gledamo kroz prozore busa i shvaćamo da je rat zaustavio vrijeme .Ozbiljna lica prolaznika pričaju priču koja nije za ovaj članak.Prvi susret sa Sarajevom,sivilo i dosta zgrada bez prozora pokazuju nam posljedice jedne lude politike zbog koje se narod toliko napatio.Smještamo se u hotel Holiwood na Iliđi i nakon pola sata krećemo u obilazak Sarajeva s našim vodičem Zoranom.Vodi nas do nacionalne biblioteke i govori kako su ljudi ulazili u goruću zgradu da bi spašavali pisano blago Bosne i Hercegovine ne pitajući za vjeru i nacionalnost.Skele oko zgrade pokazuju da se ista obnavlja ali po riječima Zorana jako sporo.Sve se događa sporo i s malo volje, objašnjava Zoki.Stojimo na mjestu gdje je Gavrilo Princip izvršio atentat na Ferdinanda,a posljedica bio Prvi svjetski rat.Zoki-tako smo ga nazvali ,daje nam sat vremena da obiđemo Bar Čaršiju i probamo čevape kod Ferhatovića ili u Mrkvi.Nismo se ni snašli ,a moramo već dalje.Treba vidjeti Ali Pašinu džamiju,Gazihusretbegovu džamiju,Bezistansku gradsku vjećnicu,stari dio Sarajeva i još mnogo toga.Obilazak  sa Zoranom završava u ulici kraj gradske tržnice gdje Zoki priča.

Priča jednog Zorana

                                    Imao sam samo petnaest godina.Na ovom mjestu stajao sam s prijateljem koji je ranio svoju majku očevim pištoljem u nogu.Ljudi su čekali u redu za kruh.Uvukli smo prestrašeni majku mog prijatelja u zgradu da joj previjemo nogu.Samo nekoliko sekundi poslije pala je na ovo mjesto na kojem stojimo.Dvedeset i šest mrtvih i nekoliko desetaka ranjenih u samo jednoj sekundi.Čekali su u redu za kruh ,a dočekali su smrt.Nismo govorili o mrtvima i ranjenima,govorili smo o tome hoćemo li imati sreće da preživimo.Priča o mrkvi i jednoj djevojčici kojoj je mrkva spasila vid,priča o neljudskim uvjetima u kojima su živjeli i više od tisuću dana opkoljenog Sarajeva priča je o herojima bez imena,vjere i nacionalnosti.Priča je o raji koja je ostala u Sarajevu.Grč na našim licima i ovlažene oči bile su znak Zoranu da smo dobro razumjeli njegovu priču.Završit ću dio njegove priče s riječima : “Nedavno sam se dobio.Trebale su mi godine da vratim nazad svojih dvadeset kilograma“.Sada ih ima oko sedamdesetak,a kolko ih je onda imao- prostrujilo mi je kroz glavu.Sjetih se da je dio tog pakla proživjela i naša kolegica Bojana.Nikada nam o njemu nije pričala.

                            Umorni se  vraćamo  u hotel.Kratki odmor u hotelu.Jedni odlaze na večeru u tradicionalni restoran,a drugi u noćni obilazak Sarajeva.Za svakoga ponešto.Jutro završava obilaskom izvora rijeke Bosne.Prekrasan krajolik,drvored patana,mostići,jezerca.Labudovi i patke veselo se brčkaju u vodi.Punimo boce vodom na izvoru Bosne  i put Mostara.Vožnja uskim gudurama,zavojima   ne kvare nam raspoloženje u busu.Pratiteljica sipa viceve kao iz rukava.Dolazak u Mostar i odmah obilazak.Susret sa starim gradom,Mehmedpašinom džamijom,turskom kućom i obnovljenim  mostarskim mostom ostavlja nas bez riječi.Ovo je

ljepše od Sarajeva –čuju se komentari u grupi.Fotografski aparati samo zuje.Ravnateljica za čas skuplja sitne eure za skakača s mosta i još jedno zadovoljstvo.Tijelo skakača  obučeno u ronilačko odijelo baca se u zrak i juri u susret Neretvi s visine od trideset metara.Odlazimo u hotel i već nakon sat vremena ponovo u obilazak starog dijela Mostara.Umor u nogama kao da je odnesla Neretva  svojim valovima.Susret sa starom istočnjačkom arhitekturom,s poviješću starom nekoliko stoljeća daje smisao studijskom putovanju.I mostar je ranjen u ovom ludom ratu ali mi se čini da uspješnije vida svoje rane. Večera,spavanje ,dizanje i cvjetna je nedjelja.Ranoranioci iz naše grupe odlaze na misu i donose nam blagoslovljene maslinove grančice.Krećemo prema Metkoviću.Ostavljamo Hercegovinu iz nas ,prolazimo kroz Metković i dolazimo u Vid.Ulazimo u predvorje arheološkg  muzeja Narona.Vodić nam objašnjava do kuda se protezalo rimsko carstvo i što je sve ostavilo iza sebe.Prvo iznenađenje.Penjemo se metalnim stepenicama i dolazimo na sredinu rimskog hrama.Stojimo ispred poda obloženog rimskim  mozaikom koji je star “samo 2021 “godinu.Ispred nas na zidu postavljene biste rimskih careva koje su bile zakopane na dubini od 1,5 metara i stajale preko dvije tisuće godina.Izvanredno sačuvani kipovi bez glava ostavljaju nas bez riječi.Samo kip cara Tiberija ima glavu.Ostali su  kipovi bez glava.Kako su te toge i oklopi isklesani u mramoru  pred dvije tisuće godina da čovjek ne povjeruje.Šećemo muzejem po željeznoj konstrukciji i nogama ne dodirujemo rimsku povijest.Izvanredno tehničko i arhitektonsko rješenje.Odozgo kroz metalne rešetke promatramo ostatke hrama i rimske careve.Mnoštvo predmeta koje su koristili,tanki stakleni ćupovi,šivače igle i cijeli niz drugog pribora zbunjuje.Željezna pinceta potpuno je iste konstrukcije kao i današnja ,a kopče za remenje bile bi danas modni hit.Okrećem se oko sebe i pomislim kako bi naši učitelji povijesti ovdje sada uživali.
                Ukrcavamo se u  Neretvanske lađe i vozimo kroz rukavce delte Neretve.Ori se pjesma.Gitara i harmonika u rukama dva mlada Metkovčana razgaljuju dušu.Prelaze iz lađe u lađu.Pjesma za pjesmom i vožnji je kraj.Iskrcavamo se i odlazimo na ručak.Ni ručak ne može bez pjesme i plesa.Ispračaju nas uz glazbu,a mi nikako da se ukrcamo u autobus.Ostali bi kad bi bilo moguće.Ne preostaje nam ništa drugo nego da ih pozdravimo mahanjem ruku iz autobusa.
                 Gledam kroz prozor ,a mislima mi prolazi pjesma Jure Kaštelana
                                              Lijepa si zemljo moja           
                                              meni najdraža,
                                              Nigdje toliko algi
                                              kao u uvali moga djetinjstva 

                                                                                                                      Petar Malnar

POGLEDAJTE VIŠE FOTOGRAFIJA