Osnovna škola "Josipdol"

Odlučili smo posjetiti jednu divnu baku koja živi u blizini škole, naravno u goste se ne ide praznih ruku. Roditelji od svakog učenika su sudjelovali u daru, što znači da su ih odmah svojim plemenitim primjerom odgojili da u budućnosti od ovih mali bića možemo samo očekivati da će biti i  dobri ljudi baš poput svojih roditelja.

Sa velikim ushitom smo sudjelovali svi. Radosno smo pakirali darove. Pjesma i ples nas je nekoliko dana držala dok smo se dogovarali kako ćemo se ponašati i što ćemo raditi. Kao i svaka majka prije odlaska u goste rekla sam im: "Budite dobri, pristojni.", ali vjerujte mi od ovih učenika mnogi odrasli imaju puno toga za naučiti.

Mi smo zanimljiv razred...trenutno brojimo najviše učenika u cijeloj školi...i najviše osmijeha...simpatija..zagrljaja…ljubavi...svađa..

Posebni smo po mnogo čemu, pokušavamo zajedničkim snagama savladati sve životne prepreke koje nam stoje na putu...zajedno se odgajamo u ljubavi ...o učenju nećemo...mi se vodimo mišlju da osmijeh i lijepa riječ sva vrata otvara...i tako smo mi otvorili vrata bake Milke iz Tounja...

Baka nas je dočekala na pragu svoje kućice sa osmijehom jedne moćne kraljice...stajala je uspravno sa sjajem u očima i poželjela dobrodošlicu...pored nje je stajao njen vjerni prijatelj, mali razigrani pas koji je cijelo vrijeme radosno mahao repićem. Učenici su bili pristojni, mirni i sa zanimanjem slušali svaku bakinu riječ. Vjerujte nam njene riječi i način na koji ih izgovara i njene blage oči kojima gleda svako dijete pojedinačno dok priča, meni su osobno došli kao trenutak u kojem se duša odmara.

Pitali smo baku da ovjekovječimo ovaj trenutak i hoće li pristati na to, njen odgovor je bio može samo ako ću ispasti lijepa! Svi smo se od srca nasmijali, rado smo pozirali i namještali se, smijali. Onaj osjećaj radosti i ponosa progmizao je kroz moje srce.

Ponosa na roditelje što sudjeluju u ovakvim akcijama, ponosna na učenike što znaju da vole i dijele, na asistenta, na sebe, ali iskreno najponosnija sam bila što sam dobila priliku upoznati baku Milku iz Tounja. Baku koja još uvijek govori jezikom ljubavi i jednostavnosti i skromnosti, taj jezik je odavno zaboravljen u današnjem društvu.

Nakon povratka u učionicu još onako ushićeni, malo smo razgovarali o našem malom podhvatu, jedan je učenik ustao i rekao, učiteljice iduće godine trebamo opet učiniti istu stvar, samo ja predlažem da to bude neki stari djed iz Tounja! Svi smo se nasmijali i odlučili nastaviti našu malu misiju dijeljenja ljubavi i osmijeha sa onima koji su stari, bolesni i često puta napušteni od najmilijih ali da sve ovo dobije malo veći smisao odlučili smo pozvati i sve VAS, koji ovo čitate da djelujete, zavrtimo krug dobrote. Vi ste sada na redu! VOLIMO ŠTO SE VOLIMO!!!

Bojana Kotvica

Više slika pogledajte u Fotogaleriji