.jpg)
Radost i tuga, suze i smijeh, ponos i zahvalnost
Autor: PETAR MALNAR, 23. 6. 2010.
Naprezanje odraslih da ne zaplaču slilo se u jedno. Prislanjanje fotića na oči da se ne vidi suza ne nazivamo slabost. Sve je počelo njihovim dolaskom na svijet ne tako dalekih devedesetih i radošću njihovih roditelja. Prošle su godine do škole brzo, a ovih osam u školi još brže. Svi govore da su bili posebni, a ja pišem da jesu.
Neka čudna, ugodna, napetost osjećala se je u hodniku, u razredu u zbornici. Zrakom je strujala misao i pitanje: “Što su nam pripremili osmaši za rastanak? Hoće li biti suza ?“ Nitko se nije naglas usudio postaviti to pitanje. Odugovlačili smo odlazak u razred, htjeli smo da još budu s nama. Znali smo da kad uđemo, svatko će svojim putem, a to nismo htjeli.
Počeli su prekrasnom Power Piont prezentacijom o sebi, o svojim izletima i svojim uspjesima. U zraku se je osjećala tišina koju si mogao sjeći nožem, mnoštvo emocija s teškom mukom suzdržavano je u nama i u njima. Šarao sam pogledom po licima nastavnika i učenika. Od zamućenog pogleda nisam puno vidio ali sam osjetio sav ponos i radost, sreću i zadovoljstvo da smo mogli vrijeme provoditi s njima. Učili su od nas, učili smo od njh. Pozvali su nas da sudjelujemo u kvizu NAJSLABIJA KARIKA, a oni da budu kontrolori i voditelji. Možete si zamisliti vi koji ovo čitate da su svi učitelji hteli nastupiti u kvizu, a mjesta je bilo samo za njih šest. Nismo znali što nam pripremaju i kakva će pitanja biti. Pozvali su nas da primimo na drvenim pločicama njihovu poruku i znak zahvalnosti za sve učinjeno. Nisu zaboravili tetu Ivanku kako su je zvali, Renatu i Zorka koji su bili dio njih. Obratili smo im se pojedinačno svatko s nekoliko riječi. Iskreno, toplo, ljudski, majčinski bez nelagode što su suze u očima. Bili smo pomalo smušeni, bili smo kao oni i to je davalo posebnu veličinu trenutku. Nikada iskreniji nismo bili i nikada bolji nego taj trenutak. Zaslužni za to, da vas ne nabrajam bili ste svi od Karla .......do Doris. Spoznali smo ljepotu našeg poziva u tih nekoliko desetaka minuta opraštajući se s vama. Ma kakvo opraštanje ,što ja pišem.Vi ste samo u prolazu,vi ste lastavice koje će se kako reće načelnik općine Zlatko Mihaljević ponovo vratiti svome jatu. Suze na licima koje su pokazale svu iskrenost vaše duše nosit ću u sebi dok hodam, dok živim, dok me bude. Ne pitam slaže se tko samnom. Znam i ne trebam pitati. Lančić s malenim srcem koji ste stavili na vrat razrednice kojoj ste prva generacija nosit će cijeli život. Torta s napisanim vašim imenima imala je poseban okus. Bila je u obliku knjige, bila je baš onakva kakva treba biti. Pamtit ću rečenicu kolegice Mirjane koja je rekla opraštajuću se s vama: “Ponosna sam što sam vam bila učiteljica“. Dragi roditelji, ako ovo budete čitali znajte da imate predivnu djecu , a vama dragi osmaši
hvala što ste nas učinili boljima
