Književni susret s Bojanom Meandžija
Autor: Ludmila Pauletić, 21. 11. 2021.
19. studenog, u našoj školi realizirali smo književni susret s autoricom knjige „Trči! Ne čekaj me…" koja je na popisu lektire za više razrede. Susret je zapravo bio virtualni susret putem ZOOMA. Ujedno smo se ovim susretom prisjetili žrtava Vukovara.
Mjesec hrvatske knjige u Godini čitanja 2021. obilježili smo, 19. studenog , u našoj školi osim projektom „Naše misli o čitanju“ i književnim susretom s autoricom knjige „Trči! Ne čekaj me… koja je na popisu lektire za više razrede. Susret je zapravo bio virtualni susret putem ZOOMA, obzirom na epidemiološku situaciju, namijenjen učenicima viših razreda naše škole, Osnovne škole Vrsar te Osnovne škole Kaštanjer iz Pule. Ujedno smo se ovim susretom prisjetili žrtava Vukovara. Susret su pratili učenici petog i sedmog razreda učiteljice hrvatskog jezika Katerine Zgrablić.
Učenici su pokazali sposobnost brze prilagodbe virtualnom susretu u novim uvjetima te su prvo mahanjem pozdravile književnicu. Književnica se je virtualnim prisutnima potrudila dočarati sve događaje ispričane u autobiografskoj knjizi koju je napisala kao trinaestogodišnjakinja provodeći četiri ratne godine u atomskom skloništu svoje zgrade u Karlovcu te se potrudila uključiti u razgovor učenike. Susret je učenicima bio zanimljiv i poučan što su izrazili i u svojim napisanim doživljajima:
Susret s književnicom Bojanom Meandžija jako mi se svidio. Pričala nam je kako je prije trideset godina u Karlovcu bio rat. Trebala je spasiti sebe i svoju sestru. Njezino pripovijedanje o tim događajima bilo mi je vrlo zanimljivo. Znala je kako nam to ispričati, a da se mi možemo uživjeti i poistovjetiti s njom kao trinaestogodišnjom djevojčicom kojoj je djetinjstvo naprasno prekinuo početak rata. Priča me potaknula na pomisao da bismo trebali biti dobri jedni prema drugima i da bismo trebali paziti na osobe koje volimo. Na kraju susreta rekla nam je kako su zbog sigurnosti bili u podrumu i kako su ostali bez hrane. Iako su bili gladni, čuvali su neke američke kekse za slučaj da baš ničega ne bude bilo. Tada je jedna gospođa, koja je živjela na devetom katu njezine zgrade, izašla iz podruma, iako je vani bjesnio rat, i za djecu ispekla sva jaja koja je našla u stanu u kajganu. Odnijela ju je svoj djeci koja su se nalazila u podrumu jer nije htjela da gladuju. Sve nas je zamolila da za večeru pojedemo kajganu i mislimo kako je tužno što si je sva djeca ne mogu priuštiti. Planiram pročitati roman ''Trči! Ne čekaj me…'' jer sam uvjerena da je zanimljiv i poučan.
Eva Palman
.png)
.png)
.png)
.png)
 (1).png)
.png)
.png)
