Osnovna škola Krunoslava Kutena

             Riječi su note nostalgične harmonije, tužna balada, osjećaj prvog snijega i toplina užarenog pijeska. One su mi, a mi smo riječi. Sve ono čemu težimo, nadamo se ili što priželjkujemo, naše su riječi. Bez njih, mi smo prazni.

             Riječi su svježa izvorska voda i krv što kola u našim žilama. Riječi su život. Samo naš, neponovljiv i tužan, i bolan, i sretan, i nezaboravan, samo naš napeti roman. Čovjek bez riječi ili svog materinjeg jezika sam je i ostavljen, isprazan. Ne mislim na onog čije usne šute, jer one i nisu toliko važne. Sam je onaj koji ne priča očima, srcem ili samim svojim bićem. Njegov život tada i nije život. Što će ti knjiga bijelih, čistih listova?

             Važan je razmak, točka, slovo, rečenica, važno je svako pojedino razdoblje našeg života. Ljudi danas zaboravljaju pričati onako, ludo i djetinje, zaigrano i s puno emocija, zaborave pustiti srcu da priča. A onda odu i za sobom ostave netaknutu bijelu, čistu knjigu koju nitko ne pročita. Prožive ovaj život ne ostavljajući za sobom ni jednu pjesmu, roman ili bar anegdotu. A to je izgubljen život.

             Ja znam da tako neću učiniti sa svojim životom. Želim umrijeti s boli u ruci od pisanja, s tintom umrljanim prstima, želim živjeti i umrijeti s riječima na usnama. S njima želim živjeti, misliti, gledati, voljeti – sve riječima. Makar malim, priprostim, s tek po tri slova. Jer ja riječi ne želim samo čuti ili pričati, želim ih živjeti.

              Želim živjeti riječi – to je rečenica koja obuhvaća cijeli svijet.

             Riječi su note nostalgične harmonije, tužna balada, osjećaj prvog snijega i toplina užarenog pijeska. One su mi, a mi smo riječi. Sve ono čemu težimo, nadamo se ili što priželjkujemo, naše su riječi. Bez njih, mi smo prazni.

             Riječi su svježa izvorska voda i krv što kola u našim žilama. Riječi su život. Samo naš, neponovljiv i tužan, i bolan, i sretan, i nezaboravan, samo naš napeti roman. Čovjek bez riječi ili svog materinjeg jezika sam je i ostavljen, isprazan. Ne mislim na onog čije usne šute, jer one i nisu toliko važne. Sam je onaj koji ne priča očima, srcem ili samim svojim bićem. Njegov život tada i nije život. Što će ti knjiga bijelih, čistih listova?

             Važan je razmak, točka, slovo, rečenica, važno je svako pojedino razdoblje našeg života. Ljudi danas zaboravljaju pričati onako, ludo i djetinje, zaigrano i s puno emocija, zaborave pustiti srcu da priča. A onda odu i za sobom ostave netaknutu bijelu, čistu knjigu koju nitko ne pročita. Prožive ovaj život ne ostavljajući za sobom ni jednu pjesmu, roman ili bar anegdotu. A to je izgubljen život.

             Ja znam da tako neću učiniti sa svojim životom. Želim umrijeti s boli u ruci od pisanja, s tintom umrljanim prstima, želim živjeti i umrijeti s riječima na usnama. S njima želim živjeti, misliti, gledati, voljeti – sve riječima. Makar malim, priprostim, s tek po tri slova. Jer ja riječi ne želim samo čuti ili pričati, želim ih živjeti.

              Želim živjeti riječi – to je rečenica koja obuhvaća cijeli svijet.