Da bismo mogli uživati u ljepotama nepoznatih krajeva, najprije moramo upoznati svoj zavičaj, voljeti ga i cijeniti.
Živim u malom mjestu Rakovcu koji se smjestio u sjeveroistočnom dijelu Zagrebačke županije, u prigorskom zavičaju. Najljepši su moji bregovi u snena jutra obavijeni maglicom kada se samo naziru u svojoj ljepoti. Brijeg do brijega čini moj zavičaj nemirnim, zagonetnim i neponovljivim.
U istraživanje našeg kraja krenuli smo 20. svibnja 2022. godine biciklima. Pedesetak učenika naše male škole, u pratnji trojice učitelja, bilo je spremno uživati u nečemu što nas okružuje, a što često uopće ne primjećujemo. Bilo je rano jutro i sunce je već ponosno stajalo nad našim brežuljcima i pozivalo nas.
Okupili smo se ispred naše škole i crkve, u centru Rakovca koji se kao znamenita gospoštija spominje u ispravama još u 12. stoljeću. Crkva sv. Jurja Mučenika smjestila se na najvišem brežuljku tako da se može vidjeti sa svih strana i uvijek biti središnja točka. Žamor i uzbuđenje bili su na vrhuncu kada smo dobivali posljednje upute. Jedva smo dočekali da naša biciklistička zmija krene. Spuštanje niz brijeg prema prvom selu u nizu, Golom Vrhu, bilo je eksplozivno. Krećemo u istraživanje.
Goli Vrh u potpunoj je suprotnosti sa svojim nazivom. Bili smo okruženi zelenim livadama i oranicama, a uz cestu su bile poredane kuće sa šarenim cvijećem na prozorima i lijepo uređenim dvorištima. Ljudi su nam mahali, pozdravljali nas i nudili piće. Osjećali smo se ugodno, iako je nekima već bilo teško pedalirati i vjerojatno su pomislili da bi bilo puno lakše da živimo u nizinskom kraju. Polako, ali sigurno napredovali smo prema sljedećem selu, a to je bio Vrhovec. Tamo je bilo manje kuća i puno više zelenila, šuma. Nije bilo automobila pa je vožnja biciklima bila mirna i ugodna praćena pjevom ptica. Sad je već svima trebao odmor pa smo zastali kraj male i mirne rijeke Lonje koja ovdje izgleda poput potočića. Voda je čista i budući da znamo da su tu viđani dabrovi pokušali smo pronaći njihovu nastambu. Nažalost nismo uspjeli, a zbog naše galame nismo mogli računati niti na to da ugledamo njih — najveće glodavce s velikim zubima i spljoštenim repom. Osvježili smo se i nastavili dalje prema krajnjem odredištu — Negovcu. Idilu vožnje kroz predivnu prirodu prekinuo je nadvožnjak preko autoceste. Brujanje automobila, sivilo asfalta i drugačiji zrak kao da su nas natjerali da požurimo dalje i zato smo vrlo brzo prošli tu dionicu i stigli do mirnog mjesta Negovca.
Znate li zašto smo za krajnji cilj imali ovo mjesto? Tu je rođena prva hrvatska profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Da, Marija Jurić Zagorka. Puno smo toga o njoj naučili u školi pa smo željeli posjetiti njezino rodno mjesto i vidjeti gdje se to rodila autorica brojnih romana u kojima je vješto ispreplitala povijesnu i ljubavnu tematiku i tako stvarala čitateljsku publiku. Mene se više dojmila kao novinarka i borac za ženska prava jer prije više od 100 godina zalagati se za jednaka prava muškaraca i žena bila je prava borba s vjetrenjačama kojom nam poručuje da se uvijek trebamo boriti za promjene na bolje i ne odustajati.
Sunce je već bilo visoko kada smo se pozdravili s njezinim kipom i mirno krenuli s brijega na brijeg prema svojim kućama.
