« Kolovoz 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 |
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
Boje djetinstva boje su topline, ljubavi i zajedništva
Čvrsto prigrli svoje snove uza se i duboko u srcu očuvaj jedno tiho i skrovito mjesto gdje se mogu zavući i tako zaštićeni rasti i cvjetati – poručila je mlada karlovačka književnica Bojana Meandžija učenicima 7. i 8. razreda Osnovne škole Kostrena na književnom susretu 19. studenoga 2015.
Kako, zapravo, zamišljate književnike? Žive li u velebnim dvorima te dame u krinolinama i bradati starci s kojima se više ili manje mučimo čitajući i pišući lektire? Rušeći stereotip o književnicima kao nekim čudnim ljudima koji se, eto, bave ćoravim poslom, Bojana Meandžija posjetila je našu školu donoseći žubor grada s četiriju rijeka, topao osmijeh i reminiscencije na djetinjstvo.
Autorica romana „Trči! Ne čekaj me…“ (Alfa, Zagreb, 2015.) predstavila je roman vodeći nas kroz ulomke djetinjstva okruženog prije svega ljubavlju, a zatim i ratnim strahotama koje je kao trinaestogodišnja djevojčica proživljavala u Karlovcu tijekom Domovinskog rata. Autobiografski roman nastajao je tijekom godina odrastanja i pisala ga je ne današnja autorica zrelih i jasnih pogleda na životne vrijednosti, već djevojčica prisiljena na trenutno odrastanje, zapletena u nerazumijevanje rata koji otima bezbrižnost djetinjstva. Upravo je to i razlog zašto je tinejdžerima roman pisan jasnim i razumljivim riječima, bliskim rječnikom i pogledima na život.
Sadržajno baziran na doživljaju rata trinaestogodišnje pripovjedačice, u centru su romana osobne impresije i snažno, bolno nerazumijevanje ideje rata. Dok se prostor djetinjstva stubokom mijenja i od topline sigurnog utočišta nastaje zgarište bezbrižnosti, željezni kreveti sivog skloništa ipak ne mogu ohladiti ono najvažnije – postojanost obiteljske ljubavi, topline i zaštite. Iščitavajući roman jasno se ocrtavaju likovi bake, roditelja i seke o kojoj se brine odgovorna sedam godina starija sestra – obitelj je, pokazalo se, snažnija od metaka i razornih granata. Obitelj je sveti gral djetinjstva, utočište u trenutku kada se sve raspada, vrelo iz kojeg će se nastaviti život u boljim vremenima. Doista, rat ipak nije mogao uništiti obitelj.
Nepretenciozno pisan roman o Domovinskom ratu, pisan očima djeteta, posebno je vrijedan zbog nedostatka mržnje. Nema u romanu „Trči“ Ne čekaj me…“ prozivanja, nema lažnog morala niti licemjernog domoljublja. Poruka djeteta i danas licemjernom svijetu odraslih iskrena je i jednostavna: zašto ste nam djetinjstvo bojili sivilom razaranja? Bez upiranja prstom i osuđivanja, prikazani su očaj, tuga i panika, a prije svega nesigurnost i nerazumijevanje pripovjedačice koja je prisiljena doslovce u jednome danu napustiti sigurno okrilje djetinjstva.
Govoreći o svome romanu, a zapravo o svome odrastanju, Bojana Meandžija duhovito i iskreno vodi druženje s učenicima, suptilno ih potičući na kritičko promišljanje današnjih vrijednosti. Učenici ocjenjuju susret s književnicom izrazito pozitivno, što je vidljivo ih njihovih evaluacija:
Ivan Tonković, 8. a
Nikla Magyar, 8. b
Vanna Viškanić, 8.b
Djellza Hohha, 8. b
Karlo Turina, 8. a
Lea Vidaković, 8. a
Dvadeset godina vremenskoga odmaka ne znači mnogo u okvirima bezvremenskih vrijednosti, stoga su se učenici s lakoćom poistovjetili s Bojanom iz romana i Bojanom – književnicom. Vrlo emotivan susret obojen smijehom i lakoćom, zaiskrio je suzama ganuća i sućuti. Svojom je toplinom i energijom ljubavi Bojana Meandžija prožela razred, školu i učenike naše škole. Čini se da je Bojana i nama širom otvorila vrata svoje obitelji i postali smo dobrodošli u svijet u kojem su dobrota, praštanje, pažnja, toplina srca, obitelj i ljubav one najviše životne vrijednosti. Ostvarili smo veze u stvaranju mozaika jednog boljeg svijeta i naš će susret s književnicom Bojanom Meandžija i njenim romanom „Trči! Ne čekaj me…“ ostati trajna veza i sinergija topline i zajedništva.
Ina Randić Đorđević, prof.