Osnovna škola Kostrena

Boje djetinstva boje su topline, ljubavi i zajedništva

Čvrsto prigrli svoje snove uza se i duboko u srcu očuvaj jedno tiho i skrovito mjesto gdje se mogu zavući i tako zaštićeni rasti i cvjetati – poručila je mlada karlovačka književnica Bojana Meandžija učenicima  7. i 8. razreda Osnovne škole Kostrena  na književnom susretu 19. studenoga 2015.

Kako, zapravo, zamišljate književnike? Žive li u velebnim dvorima te dame u krinolinama i bradati starci s kojima se više ili manje mučimo čitajući i pišući lektire? Rušeći stereotip o književnicima kao nekim čudnim ljudima koji se, eto, bave ćoravim poslom, Bojana Meandžija posjetila je našu školu donoseći žubor grada s četiriju rijeka, topao osmijeh i reminiscencije na djetinjstvo.

Autorica romana „Trči! Ne čekaj me…“ (Alfa, Zagreb, 2015.) predstavila je roman vodeći nas kroz ulomke djetinjstva okruženog prije svega ljubavlju, a zatim i ratnim strahotama koje je kao trinaestogodišnja djevojčica proživljavala u Karlovcu tijekom Domovinskog rata. Autobiografski roman nastajao je tijekom godina odrastanja i pisala ga je ne današnja autorica zrelih i jasnih pogleda na životne vrijednosti, već djevojčica prisiljena na trenutno odrastanje, zapletena u nerazumijevanje rata koji otima bezbrižnost djetinjstva. Upravo je to i razlog zašto je tinejdžerima roman pisan jasnim i razumljivim riječima, bliskim rječnikom i pogledima na život.

Sadržajno baziran na doživljaju rata trinaestogodišnje pripovjedačice, u centru su romana osobne impresije i snažno, bolno nerazumijevanje ideje rata. Dok se prostor djetinjstva stubokom mijenja i od topline sigurnog utočišta nastaje zgarište bezbrižnosti, željezni kreveti sivog skloništa ipak ne mogu ohladiti ono najvažnije – postojanost obiteljske ljubavi, topline i zaštite. Iščitavajući roman jasno se ocrtavaju likovi bake, roditelja i seke o kojoj se brine odgovorna sedam godina starija sestra – obitelj je, pokazalo se, snažnija od metaka i razornih granata. Obitelj je sveti gral djetinjstva, utočište u trenutku kada se sve raspada, vrelo iz kojeg će se nastaviti život u boljim vremenima. Doista, rat ipak nije mogao uništiti obitelj. 

Nepretenciozno pisan roman o Domovinskom ratu, pisan očima djeteta, posebno je vrijedan zbog nedostatka mržnje. Nema u romanu „Trči“ Ne čekaj me…“ prozivanja, nema lažnog morala niti licemjernog domoljublja. Poruka djeteta i danas licemjernom svijetu odraslih iskrena je i jednostavna: zašto ste nam djetinjstvo bojili sivilom razaranja? Bez upiranja prstom i osuđivanja, prikazani su očaj, tuga i panika, a prije svega nesigurnost i nerazumijevanje pripovjedačice koja je prisiljena doslovce u jednome danu napustiti sigurno okrilje djetinjstva.

Govoreći o svome romanu, a zapravo o svome odrastanju, Bojana Meandžija duhovito i iskreno vodi druženje s učenicima, suptilno ih potičući na kritičko promišljanje današnjih vrijednosti. Učenici ocjenjuju susret s književnicom izrazito pozitivno, što je vidljivo ih njihovih evaluacija:

Prvi dojam bio je vrlo pozitivan jer sam ispred sebe imao mladu spisateljicu te je na taj način i sam susret bio otvoreniji i lakši. Kroz razgovor sam osjetio kako je autorica s puno emocija pisala o svom neizvjesnom i potresnom odrastanju. Osmijeh na kraju druženja  oslikao ju je kao osobu koja je okrenula novu stranicu u životu te se raduje svakom novom danu.

Ivan Tonković, 8. a

Bilo je vrlo zanimljivo kada nam je književnica rekla kako je zapravo počela pisati, kako jednostavno nije mogla stati.

Nikla Magyar, 8. b

Na književnom susretu bilo mi je odlično, autorica  je simpatična osoba koja nas je na zanimljiv način provela kroz svoje djelo. Voljela bih da je više takvih susreta.

Vanna Viškanić, 8.b

Bilo mi je jako poučno jer sam shvatila da ne treba samo tražiti, nego i davati.

Djellza Hohha, 8. b

Odličan susret! Oduševila me priča o trinaestom rođendanu koji je završio uzbunom i granatiranjem.

Karlo Turina, 8. a

Na književnom susretu osjećala sam se vrlo ugodno, čim je autorica počela govoriti, svidjela mi se, kao da je zračila nekakvom toplinom. Posebno me se dojmilo kako je na svoj rođendan donijela bombone, takav smo običaj i mi imali. Voljela bih još jednom vidjeti književnicu te popričati s njom o romanu koji svakako namjeravam pročitati.

Lea Vidaković, 8. a

Dvadeset godina vremenskoga odmaka ne znači mnogo u okvirima bezvremenskih vrijednosti, stoga su se učenici s lakoćom poistovjetili s Bojanom iz romana i Bojanom – književnicom. Vrlo emotivan susret obojen smijehom i lakoćom, zaiskrio je suzama ganuća i sućuti. Svojom je toplinom i energijom ljubavi Bojana Meandžija prožela razred, školu i učenike naše škole. Čini se da je Bojana i nama širom otvorila vrata svoje obitelji i postali smo dobrodošli u svijet u kojem su dobrota, praštanje, pažnja, toplina srca, obitelj i ljubav one najviše životne vrijednosti. Ostvarili smo veze u stvaranju mozaika jednog boljeg svijeta i naš će susret s književnicom Bojanom Meandžija i njenim romanom „Trči! Ne čekaj me…“ ostati trajna veza i sinergija topline i zajedništva.

Ina Randić Đorđević, prof.