Osnovna škola kralja Tomislava Zagreb

Radovi naših učenika na temu jesen i čežnja...

Jesen

Kada jesen dođe,

želja za igrom vani prođe.

Hladni nam dani dolaze,

a kratke majice odlaze.

Hladno je svima,

i brzo će doći snježna zima.

Sven Filipović, 5.b

                                                                                                        

Jesen

Jesen dolazi nakon ljeta,

U raznim krajevima svijeta.

Kuca na vrata svakoga stana,

I u najljepše doba dana.

 

Jesen je tmurno godišnje doba,

Svakome dok ga ne isproba.

Možeš skakati po lišću šuštavom,

I veseliti se kiši pljuštavoj.

Jer ona nam daje život bez suše,

Bez nje se biljke ruše.

 

Vidite da jesen

Nije tako strašna,

Kao i krivo zavezana mašna!

Lucija Ovčariček, 5.b

 

 

Jesen

Jesen ja ne volim,

Samo za zimu molim.

Edi Ćenaj, 5.b

 

Jesen

Oluja stiže,

jesen je sve bliže.

 

Jesen je stigla u naš kraj,

od njega je napravila pravi raj.

 

Kroz voćnjak jesen hoda,

i nosi košare pune plodova.

Ivan Štefičar, 5.b

 

Jesen

Ljeto prolazi,

jesen dolazi.

 

Sunca je sve manje,

a kiša sve više.

 

Drveće se svlači,

u jesen se oblači.

 

Lišće se šareni,

jesen je u meni.

 

Na krevetu od lišća

spava medvjed Miška.

Jan Reksa, 5.a

 

Jesen

Kad vidimo na granama

crveno i žuto lišće,

to nam je prvi znak

da jesen stiže.

 

Dok vjetar nam pjeva

jesensku pjesmu,

kiša rominja gradom i selom.

 

Jesenski plodovi su

na tržnicu stigli

svih boja i oblika,

da jesen im se divi.

Hana Pour, 5.a

 

Jesen

Jesen je u naš kraj polako stigla

I uz Savu gustu maglu uzdigla.

Svojom zlatnom bojom ukrasila je lice grada,

To su sve znaci našeg listopada.

 

Hladan vjetar puše na sve strane

I zadnje suho lišće otpade s grane.

Sve češće padaju jesenske kiše,

Svoje zadnje kapi oblaci izgubiše.

 

Plodovi jeseni već su tu,

Životinje ih skupljaju za zimnicu.

Grožđe već sve je zrelo,

To je naše drage jeseni djelo.

Dijana Kolezarić, 5.a

 

Jesen

 

Jesen je opet među nama,

Došla je, šušti, k'o suha slama.

 

Jesen je tu u svakom kutu.

Gleda kroz prozor u žutom kaputu.

 

Zna biti kao guja ljuta.

Baca kape i šešire,

Tad bježite joj s puta.

 

Vjetrom grane njiše,

A lišće odnose kiše.

Kesteni s krošanja padaju.

Djeca ih rado skupljaju.

Jeseni, jeseni!

Lijepa si kad se smiješ,

Sunčanim zrakama

Kad nas griješ.

Karlo Huzanić, 5.b

 

Jesen

Volim jesen zato što je zlatna,

boje su joj ljepše od slikovnog platna.

 

Nije mi draga kad kiša lije

jer u kući mi zabavno nije.

 

Volim lišće kad pod nogama šušti,

to su za mene jesenski gušti.

Filip Jakovina, 5.a

 

Jesen

U jeseni, nema

zelene boje,

već su na granama

i na podu

šarene boje.

 

Crvena, žuta, narančasta,

meni su najdraže boje,

ali baš te i ne volim,

zbog kišice tvoje!

 

Ježić već skuplja

plodove svoje,

jabuka i kruška

već za zimnicu stoje.

 

Evo, već vjeverica

skače po grani,

još puno lješnjaka

ima vani.

 

A naš medo,

tužna lica,

mudruje stalno

da ne padne,

još barem malo

ta kiša.

 

Nemoj jeseni,

plakati više,

za mene ti si

najljepše doba.

 

Lijepa si i

puna toplih boja,

o predivna jeseni

moja.

Mihaela Palinkaš, 5.b

 

Jesen pored mene

Stalno vidim jesen,

u parku lišće pada.

Osjetim gdje god da krenem

jesenji sjaj i šum.

 

Sve postaje šarena bajka

u kojoj samo jesen postoji.

U životu učimo o svemu,

a tako i o jesenjoj ljepoti.

 

U jesen imamo finu hranu,

kao što su gljive i kesteni.

Jesen je drukčija od svih,

u njoj ne znaš kakvo će vrijeme biti.

Žan Šunjerga, 5.b

 

Jesen

Spustila se tiho jesen u naš grad. Iz kovčega je uzela kistove i boje te obojila lišće u crveno, žuto, smeđe i bilo je sve puno predivnih boja.

Kada je dovršila sliku, izdahnula je i nastala je magla.

Zatim se prošetala šumom i okitila drveće kestenjem.

Kada joj je nakit s drveća počeo padati, rasplakala se i počela je kiša.

Počelo je padati i njezino predivno obojano lišće. Zatim se sve više plakala, a na kraju njezine suze postale su male pahuljice snijega.

                                                                                  Filip Tojčić, 5.a

Jesen

Stigla je jesen u naš mali grad. Kiše i vjetrovi i otpalo lišće svuda su oko nas.

Kada pogledaš u nebo, ugledaš ptice koje lete na jug. Šuštavo lišće ti pod

nogama šušti, dok hodajući slušaš kišu kako pljušti.

Kada se sunce iza oblaka probije, sva djeca trče van na igru.

Sjednu na bicikle, odlaze u park i zajedno se druže. Poglede im odvlače mirisi iz kuća. mame im kuhaju zimnice i posljednje kukuruze. Onda padne kiša

i oni moraju opet u svoje polumračne kuće i stanove.

Kada ujutro kreću u školu, na travi ugledaju prvi mraz.

Jesen je već odavno stigla u naš mali grad.

                                   Lana Karapandža, 5.b

Moja čežnja

Svake noći događa se

isto, moja čežnja i tuga

zajedno plaču i umiru,

a ti, sunce, ti mene

ne gledaš, samo te

nema, nema i nema te,

a ja čekam da te ponovno

vidim i da se radost

svima ponovno vrati.

Maxim Vnučec, 8.b

 

Moja čežnja

Kada nisam s tobom,

osjećam se prazno, nepotpuno,

kao da sam sama na svijetu.

Sama protiv svih. Svaki čas,

svaki dan, samo te želim grliti,

želim biti u tvojim

rukama koje me čuvaju od

sveg zla. Želim osjetiti tvoj dah

na ramenu dok me čvrsto

stišćeš u zagrljaju.

 

Želim  te kraj sebe svaku

sekundu, svaki dan. Ali teško

je to, čak nemoguće ostvariti.

Ali ja čekam, i čekam da mi

dođeš i poljubiš rumenim usnama

kasno u noć. Dok lagano,

lagano, hladni bijeli snijeg po

nama pada.

Kaya Martinčević, 8.b

 

Moj osjećaj čežnje

 

Svaki čovjek nosi u srcu čežnju za nečim.

Ponekad su to uspomene, daljine koje zovu na put ili draga osoba.

 

Čežnja i sjeta za mene su drugo ime za jesen. I evo, stigla je jesen, njene boje te zovu u prirodu. Iziđeš raspoložen, vedar i ne znaš kada će te tamo odvesti misli i najčešće se vratiš doma sjetan, tužan i čeznutljiv...

Evo, baš to mi se dogodilo, iako bi se kladio tog jutra da sam skroz u drugom filmu i baš u ovom, svakodnevnom vremenu...

Kapi kiše i jedan cvijet, skriven ispod lišća, odveli su me u djetinjstvo na prozor stare bakine kuće. Tu sam znao satima sjediti još od treće godine, očaran kapima kiše koja udara o prozorska stakla.

Obrišem suzu, kiša je kriva.

Moje misli su nesređene poput kapi koje ne znaju kamo će pasti. Čeznem za tim prostorom, djedom kojeg više nema. Nedostaje mi tišina i mirisi bakinih jela. Tako bi rado pobjegao od svega u tu zaštitu i mir. U dubini duše znam da tuga u srcu i suze u oku nisu dugo tu. Samo dođu ničim izazvane.

Kiša i dalje pada, osjećam prazninu u srcu koju je moja mama pročitala čim me vidjela. Zagrlila me i donijela stare foto albume. Uskoro, u našem stanu čuo se samo smijeh.

Domagoj Liović, 8.b