Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina
Školska godina 2024./2025.
9.9.2024. početak nastavne godine
niži razredi ujutro, viši razredi popodne
Raspored zvona,
individualne informacije
za roditelje te polasci
autobusa u školskoj godini
2024./2025.
Školska godina 2024./2025.
|
Niži razredi |
|||
| 1.a | 2.a | 3.a | 4.a |
| 1.b | 2.b | 3.b | 4.b |
| 1.P | 2.P | 3.P | 4.P |
| 1.N | 2.N | 3.N | 4.N |
|
POOS |
|||
|
Viši razredi |
|||
| 5.a | 6.a | 7.a | 8.a |
| 5.b | 6.b | 7.b | 8.b |
| - | - | - | 8.c |
| 5.N | 6.N | 7.N | 8.N |
| « Listopad 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
Učenici PŠ Nespeš zapalili su svijeće u znak sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Tom prigodom izrekli su stihove domoljubnih pjesama Ljerke Car Matutinović, Tu je nekad bio grad i Daniela Načinovića, Domovina iz srca raste te nekoliko svojih literarnih radova domoljubne tematike.
Ljerka Car Matutinović
Tu je nekad bio grad
(Nepokorenom gradu Vukovaru)
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
Prelijep, u cvatu
Vitki zvonici izrasli iz ravnice
Pjesma široka i radosna
ko dječje oči obasjane igrom
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
Kao aveti niču sada crni zidovi
zgarišta
Izrešetani i poniženi do nadljudske
patnje
Ne zaboravi, sine moj
TU JE NEKAD BIO GRAD
Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima
ispod ruševina
Branitelji u rovovima prkose
Čudesni arkanđeli plamenog mača
Sve suze ovoga grada sav teški vapaj
u vatrene strijele pretvaraju
Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
i bit će zauvijek
20. X. 1991.
Daniel Načinović
Domovina iz srca raste
Jedna je pčela na cvijetak sjela,
na crveni obod šešira.
More je krilo srebrnu harfu:
− Tko mi koralje dira?
Bijeli, visoko, bijele se snijezi
nad poljem vrh kršnih gora.
„Đihaaa!” galopom dolijeće sunce
u grad do kićenih dvora.
Jedan je potok viknuo nebu:
− Kako si beskrajno, plavo!
Neki je putnik pod jablan sjeo:
− Kako si mirisna, travo!
Plahi je lahor šapnuo šumi:
− Divna je kosa tvoja...
Grom je na dugi vidio riječi:
− To je domovina moja!
Na krovove nove, nad ognjišta stara
danas se vraćaju laste...
To je domovina moja!
Ona iz srca raste.
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
