Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina

U sklopu školskog obilježavanja Svjetskog dana tolerancije (16. studenog), Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje (18. studenog) te kao dio Mjeseca hrvatske knjige (15. 10. – 15. 11.) profesorice hrvatskoga jezika i knjižničarka organizirale su književni susret sa spisateljicom Bojanom Meandžija za učenike osmih razreda. Susret se održao u ponedjeljak 13. studenoga, a uz okupljene osmaše, učitelje, stručne suradnice i ravnatelja susret su posjetile i ravnateljica OŠ Dragutina Domjanića Martina Potočki te knjižničarka Maja Hunjadi.

Osmaši su se za ovaj susret pripremali od početka školske godine te je većina njih pročitala kao lektiru knjigu naše gošće Bojane Meandžija Trči, ne čekaj me, jedini autobiografski roman koji s dječjega gledišta govori o Domovinskom ratu. A kako je u tom ratnom vihoru, u Karlovcu i okolici, živjela djevojčica Bojana i njezina obitelj učenici su saznali najprije u njezinoj knjizi, a potom i tijekom susreta uživo. O romanu su izrađivali plakate te ih prezentirali na satima lektire, a ovom prigodom napravili su malu izložbu plakata o knjizi i autorici. Za kraj susreta učenici su dobili autoričine autograme, a fotografije možete pogledati ovdje.

Kao uspomenu na današnji susret autorici smo darovali likovni rad učenice Larise Prugovečki, 6.n, koja je nakon čitanja knjige svoje doživljaje izrazila slikom.

Kakve je dojmove ovaj susret ostavio na naše učenike, što im je izazvalo trnce i pokoju suzu u oku, pročitajte u njihovim osvrtima u nastavku.

Osvrti na književni susret

Tea Grugan, 8. n: „Čim sam ušla u prostoriju i ugledala spisateljicu, odmah mi se svidjela i znala sam da će biti zanimljivo. Predstavila nam se iako je svi već znamo. Bila je vrlo ljubazna. Osjećaje koje ona nosi u sebi mi ne možemo osjećati jer nismo prošli kroz takvu situaciju. No baš zato nam je nekoliko puta rekla neka zatvorimo oči i pričala nam o događajima koje nitko nikada neće zaboraviti (npr. potres, korona) i na taj način htjela nam je približiti taj osjećaj straha i zabrinutosti. No to nije ni približno onome što je ona proživjela. Za vrijeme njezinog govora u pozadini se vrtjela prezentacija koja je sadržavala fotografije koje su prikazivale tadašnji izgled grada, ljudi i slično. Grad je bio porušen, auti su bili razbijeni, a lica ljudi na kojima se vidi osjećaj straha i zabrinutosti u meni su izazvala osjećaj boli i tuge. Čitala nam je neke odlomke iz knjige te nam ih dodatno pojasnila. Iznenadilo me kad nam je rekla da ima osobnu snimku na kojoj se čuje sirena koja je proglasila kraj rata. Na kraju susreta čak nam je i pustila taj zvučni zapis koji smo poslušali i bili oduševljeni.
Ovaj susret mi se jako svidio te je bio doista poučan i zanimljiv. Preporučila bih i drugima da pročitaju njezinu knjigu jer je stvarno jako zanimljiva. A nadam se da u budućnosti nećemo trebati proživljavati sličnu situaciju koju je gospođa Bojana preživjela.“

Laura Fanjek, 8. n: „U ponedjeljak je u našu školu na književni susret došla spisateljica Bojana Meandžija kako bi nam predstavila svoj autobiografski roman Trči, ne čekaj me. Na samom početku se predstavila i počela pričati kako nam je svima zadnji dan škole najbolji dan u godini. I njoj je isto tako bilo. Sve do jednoga dana kada je sve počelo biti čudno. Završila je škola i ona je sa svojom sestrom došla k baki i svi su se čudno ponašali. Jedne noći u bakinom dvorištu vidjela je naoružanog muškarca kako stoji. Ona se jako uplašila i bojala se ići po baku pa se vratila natrag u krevet i pokrila se dekom po glavi i čekala da svane. Rekla je kako se godinama krivila što je rat počeo i da ga je ona možda mogla spriječiti na način da je to sve odmah rekla baki. Ja mislim da ne bi trebala kriviti sebe jer dijete od 13 godina u tom trenutku ne može ništa poduzeti.
Čitala nam je ulomke iz knjige i nekoliko nam puta rekla da zatvorimo oči kako bismo mogli bolje zamisliti te događaje. I kako bi nam još više približila strah koji je osjećala, rekla je da se prisjetimo 2020. godine i razdoblja kad je vladao koronavirus.
Pričala nam je i kako ih je pucnjava zadesila i u školi i morali su bježati, ali sve je bilo bolje kada je ugledala i dotrčala do svoje majke. Opisivala nam je kako je izgledalo provoditi vrijeme u skloništu. Nisu imali ništa za jesti i jedna susjeda je ustala i rekla da ide do svog stana po hranu. Nakon dvadeset minuta vratila se s ogromnim loncem punim kajgane. Bojana nam je rekla da danas navečer za večeru pojedemo kajganu i slikamo se. Uvijek joj bude toplo oko srca kada joj učenici to pošalju. I za kraj nam je pustila zvučnu snimku koju je ona snimila kada su proglasili kraj rata i ljudi su bili sretni i svi su pjevali.
Zahvalna sam što nemam nikakvog iskustva s ratom i želim da tako ostane. Žao mi je Bojane i sve djece i ljudi koji su morali to proživjeti.“

Luka Silić, 8.n: „Njena je priča jako tužna i nikad se ne bih htio naći u takvoj situaciji. Za ljetnih praznika kod bake sve je bilo sivo i nitko nije bio veseo. Jednog dana kada je bila u školi bomba je eksplodirala blizu škole. Kada su shvatili da nema skloništa, svi su se razbježali po gradu. U skloništu je provela četiri godine s obitelji.
Svima preporučujem da pročitaju ovu knjigu jer mi je ovo jedna od najdražih i najzanimljivijih knjiga koje sam ikad pročitao. Također mi se jako svidjelo što nam je autorica pričala iz svoje perspektive i mogli smo to donekle doživjeti kao i ona.“

Sabina Sokač, 8.n: „Priče koje je pričala od samog početka pa sve do kraja bile su jako dirljive, no meni a vjerujem i većini bilo je najzanimljivije kako ona to prepričava i zapravo kao da sam mogla zamisliti sebe u tom trenutku u njenom tijelu…“

O knjizi Trči, ne čekaj me

Patricija Fučkan, 8.b: „Knjigu bih najviše preporučila osobama od 13 do 16 godina. Upravo onim osobama koje su u razvoju, koje uče što je zrelost i počinju biti zrele. Jer čitajući knjigu shvatili bi što znači biti zreo. Spisateljica Bojana Meandžija sa 13 godina je, u početku rata počela pisati dnevnik, koji se nakon nekoliko godina pretvorio u knjigu. U ranoj je dobi trebala shvatiti što se događa oko nje, odnosno trebala postati zrelija.

Knjiga nije pisana kao obična knjiga, već ima točno određene datume kada se što dogodilo, što je po mom mišljenju jako zanimljivo. 'Ugledam ljuljačku na ranjenom i izrešetanom orahu. Stoji i čeka…' Pomoću epiteta kojima se spisateljica koristi puno je lakše tijekom čitanja zamisliti te događaje. Za mene je to jedan od tužnijih dijelova knjige zato što je sve njeno djetinjstvo, materijalne stvari i onaj osjećaj da si još dijete nestalo u ratu.

Spisateljica je počela pisati knjigu u mojoj dobi. To me je također privuklo knjizi, jer me zanimalo kako se ona odnosi i razmišlja o toj situaciji u mojoj dobi. U knjizi je zapisan i najmanji detalj i događaj, a čitajući je obogaćujemo svoje znanje i vježbamo pamćenje.

Zaključila sam da je najveća prednost ove knjige, čitajući je iz dana u dan, u tome što svaki dan ima neku svoju pouku. Bila ona vezana za društvo, osjećaje, obitelj, osobna razmišljanja… Kroz sve to, razne primjere, učimo što je život. Kako se odnositi prema ljudima i događajima, što činiti, kako reagirati, a najviše od svega, ne iskazivati mržnju. Mislim da je mržnja nešto žalosno.
Umjesto toga, bolje prihvatiti što jest i biti pošten nego da iskazuješ mržnju.

Magdalena Bilobrk, 8.n: „Autobiografski roman Bojane Meandžija pobuđuje jake emocije i pomaže nam da shvatimo koliko smo zapravo sretni koliko trebamo cijeniti ono što imamo. Bojana je ovaj roman počela pisati kao dijete u vlažnim i hladnim prostorijama atomskog skloništa za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj. Upravo zbog toga što se u knjizi radi o stvarnom događaju, zaista možemo shvatiti ozbiljnost rata i da rat ne donosi nikome ništa dobro.“

Pripremila Lidija Vešligaj i učenici osmih razreda