Doživjeli smo sve ljepote Slavonije i Baranje
Autor: Biljana Šalić, 16. 7. 2015.
U svibnju su četvrtaši jedva dočekali polazak na dvodnevnu terensku nastavu u Slavoniju i Baranju. Vozeći se autocestom vidjeli smo dolinu rijeke Save s velikim hrastovim šumama Spačve, te gorje Papuk, Psunj, Krndiju, Dilj i Požešku goru koje okružuju Požešku kotlinu. Prema Osijeku vozili smo se lijepom autocestom „Slavonikom“ te prešli mostom iz Slavonije u Baranju. U Kopačevu su nam ljubazni biolozi ispričali zanimljivu priču o Kopačkom ritu, a potom smo krenuli brodom „Liska“ u močvarni dio Kopačkog rita. U zraku i na kopnu vidjeli smo: kormorane, čaplje, jelene, srne… Začudila nas je sablasna bjelina stabala na kojima kormorani grade gnijezda i saznali smo da je to zbog njihova izmeta jer se hrane samo ribom. Zanijemili smo vidjevši uginulu srnu i ta nas je scena podsjetila na Gardašev roman „Duh u močvari“. Jeste li znali da u Kopačkom ritu postoji čak 298 vrsta ptica? U vodi smo vidjeli: ribe, kornjače, zmije, žabe… U Kopačkom ritu sve su vrste komaraca zaštićene. Nakon toga ljubazna nam je biologinja pokazala šumu hrasta lužnjaka. Požalili smo što nismo došli rano ujutro jer bismo tada vidjeli srne i jelene kako iz šume izlaze na proplanak. Odmarajući se na drvenim ležaljkama ispred dvorca Tikveš ili Izabelinom dvorcu, slušali smo zanimljivu priču o njegovoj povijesti. Tko je bila Izabela? Izabela je bila muškobanjasta Habsburgovka koja se bavila lovom. Saznali smo da je u dvorcu odsjedao Josip Broz Tito, te njegovi gosti koji su dolazili u lov. „Doći ćemo opet u ranu jesen slušati riku jelena“, obećali smo, a potom krenuli u Osijek, grad na rijeci Dravi. Na Trgu Svetog Trojstva slušali smo priču o burnoj i zanimljivoj prošlosti Osijeka i o Tvrđi koja je i dan-danas u dobrom stanju. Nakon toga krenuli smo do Osječke konkatedrale Svetog Petra i Pavla koja je izgrađena od pečenih opeka gotičkim stilom. Pojeli smo sladoled na šetalištu uz Dravu, gledajući lijepi most s jedne i zimsku luku s druge strane. Krenuli smo u Aljmaš koji samo rijeka Dunav dijeli od Srbije. A malo dalje nalazi se ušće Drave u Dunav. Pomolili smo se u crkvi oblika broda u spomen na splav kojim su stanovnici za vrijeme Domovinskog rata protjerani morali bježati iz svojih domova. Prenoćili smo u Acinom salašu, mjestu gdje cijeli gradski svijet stane, a ostane samo tišina, cvrkut ptica i šuštanje trave. Kućice u kojima smo prenoćili zovu se kijeri, a izgrađene su od slavonskog hrasta. Ujutro smo pošli u obilazak velike farme krava gdje se automatskim muzilicama izdaja i prodaje mlijeko i vidjeli smo kako se od bio-mase proizvodi struja. Raznježili smo se vidjevši malo tele, tek došlo na svijet. Poslije smo posjetili Državnu ergelu Đakovo gdje smo saznali mnogo o konjima lipicancima kojih je samo oko 7600 u svijetu. Nakon druženja s konjima posjetili smo Đakovačku katedralu Svetog Petra koja se gradila 16 godina, a sagrađena je negotičko-romaničkim stilom. Nakon što smo se posladili ukusnim sladoledom na lijepo uređenom trgu, uputili smo se kući. Umorni, ali prepuni znanja i dojmova krenuli smo za Zagreb s obećanjem da ćemo se ponovno naći na ovom čarobnom mjestu. Leon Čapić, Josip Tomašković, učiteljice Mirela Pinek i Helga Mihaljević Jurić
