Osnovna škola Kustošija

KOJU SREDNJU ŠKOLU UPISATI?

Autorica teksta: mentorica Željka Augustinović i članovi dramske skupine OŠ Kustošija Igra

Uvodni dio

Učenik Šimun

I. scena (u novinskom uredništvu)

novinarka Marija

urednica Lara

II. scena (odlazak u kupnju)

vozač Luka

gospođica Sara

III. scena (kod frizera)

frizer Teo

mušterija Tea

IV. scena (kod liječnika)

liječnica Lea

pacijent Šimun

V. scena (u butiku)

modna dizajnerica Eva

posjetiteljica Sara Š.

Završni dio

UVODNI DIO

Šimun se obraća publici. Sjedi na stolcu nalakćen na koljena. Glavu je spustio na dlanove.

ŠIMUN (zamišljeno):      Eto, kraj je školske godine. I sad svi,ali baš svi, pitaju koju ću srednju školu upisati. Nije fer! Svi misle da s 14 godina trebaš znati što želiš raditi ČITAV ŽIVOT?!? Ma zaboravi! Pa ja ne znam niti što bih sutra htio za ručak!

Šimun odlazi sa scene.

I. SCENA

Na scenu stupa Marija. Veselo poskakujući staje pred publiku.

MARIJA (veselo): Konačno! Konačno je završila ta glupa osnovna škola! Konačno idem među zrele ljude, daleko od ovih neozbiljnih balavaca! Ja, za razliku od nekih, znam što u životu želim biti. Želim biti: NOVINARKA! To je super zanimanje! Pišeš o zanimljivim stvarima, stalno negdje putuješ, ne moraš sjediti u uredu... Pomažeš društvu jer otkrivaš važne stvari za njih! To je život!

Na scenu dolazi Lara. Sjeda za stol, a Marija joj prilazi. Lara gleda u papir i počinje nervozno vikati.

LARA:                   Mala, dođi ovamo! Jesam li ja tebi lijepo rekla da pišeš o tome kako je Maja Šuput zbarila onog Brazilca? A o čemu si ti to baljezgala?

MARIJA:                Ali šefe, otkrili su pranje novaca preko off-shore računa!

LARA:                   Ma ne zanima me i da su prali volove nasred Trga! Što sam ja rekla? Tko je ovdje gazda? A pogledaj si samo pravopisne pogreške! Ima ih mali milijun! Oprosti, s 24 godine ti ne znaš pravilno rabiti ije/je i č/ć! To znaju djeca u osnovnoj školi, a ti nakon fakulteta ne znaš!

MARIJA (stavlja ruku na čelo od nelagode):

Ma sigurno je bila greška u žurbi. Nisam baš navikla na ovu novu tipkovnicu. A i bila sam umorna. Ostala sam u uredu do 22 sata.

LARA:                   Što se mene tiče, noćas možeš ostati i spavati! Ima da završiš taj članak o Šuputici i želim ga sutra ujutro vidjeti na svom stolu! Briši!

Marija odlazi sa scene.

II. SCENA

Na scenu dolazi učenik Luka. Izgleda kao da nema nikakvih briga u životu. Vrlo je opušten i veseo.

LUKA (diže prst u zrak): Pitate se što bih želio raditi? Koju srednju upisati? Znam jedino to da definitivno ne bih volio biti novinar! To su lešinari prve klase! Zamislite samo! Jučer su svi portali bili zatrpani člancima o polugoloj Maji Šuput koja grli nekog glupana iz Brazila! O sramote!... Pa zar ne bi novari trebali pisati o politici, kriminalu, pametnim ljudima i to?

                            Ne, ne... Ja bih volio biti: VOZAČ! Zamislite, cijeli dan vozite neki bijesni auto nekog važnog političara. On vam kaže da mora brzo doći od Zagreba do Vukovara, a vi stavite rotirku i opalite 300 km/sat po autocesti! Čovječe, to bih mogao raditi cijele dane!

Luka prilazi stolicama na sceni i gestom glumi otvaranje vrata Sari. Oboje sjedaju u improvizirano vozilo.

SARA:                   Ivane, vozi u Arena Centar. Moram otići kupiti par sitnica.

LUKA:                   Teo, gospođo. Moje ime je Teo.

SARA:                   No dobro, Ivan – Teo. Tak svejedno. Kažem ti da voziš u Arenu.

LUKA:                   U redu gospođo. Kako vi kažete.

Nakon nekoliko sekundi.

LUKA:                   Stigli smo gospođo. Gdje da vas čekam?

SARA:                   Ti čekaš mene? Ma ne dragi, nešto si krivo shvatio.
Ti si taj koji će u kupnju. Molim te, svrati u Zara kids i izaberi neku lijepu haljinicu. Nećakinja mi ima krštenje. Moram joj nešto kupiti.

LUKA (s nelagodom u glasu): Ali gospođo, ja nemam iskustva s dječjom odjećom.

SARA (drsko i nervozno):         Pa nisi valjda idiot! Znaš ući u dućan i tražiti haljinicu! Ne misliš valjda da ću ja u ovolikim petama nabadati po Areni!  Znaš, ako ti je to toliko teško vjerujem da bi hrpa nezaposlenih vozača rado činila takve stvari za tvoju plaću!

LUKA (ponizno):    Kako vi kažete, gospođo.

Luka ustaje sa stolca i odlazi sa scene. Za njime i Sara.

III. SCENA

Učenik Teo dolazi na scenu vidno uzbuđen.

TEO:  Čvrsto sam odlučio! Upisat ću Frizersku! Mama i tata otvorit će                  frizerski salon u prizemlju kuće, a cijela Kustošija dolazit će na      šišanje i frizure! Pa ne moraš biti genijalac da znaš staroj baki napraviti trajnu! I ošišati je k'o da ima 11 godina... (zacereka se)

Nemaš šefa, možeš dulje odspavati, a ružne mušterije proslijediš naučnici! Uostalom, Frizerska je puna zgodnih cura!

Teo dovlači stolac. Na scenu dolazi Tea.

TEO:  Dobar dan, gospođice! Što ćemo danas raditi?

TEA:  Trebala bih šišanje. Ali želim neku lijepu frizuru.

TEO:  Kakvu ste zamislili?

TEA:  Pa nešto poput Jeniffer Lopez...

TEO:  Hm, ali vaša kosa je prekratka za takvu frizuru. Možda radije nešto poput Taylor Swift?

TEA:            Ma dajte, pa ona je totalno bezveze! Ne mislite valjda da ja želim tako izgledati?

TEO:           Oprostite gospođice, mislio sam na frizuru. Nisam želio vrijeđati.

TEA:            Ne, ne, ne... Dajte neku bolju!

TEO:           Vama bi lijepo pristajalo kraće odostraga, a malo dulje naprijed kraj lica.

TEA:            Nema šanse. Mislila sam nešto profinjenije. Nešto elegatno.

TEO:           Mislite, elegantno?

TEA:            A što sam upravo rekala?

TEO:           Pa to sam Vam i predložio: kraće odostraga, a malo dulje naprijed kraj lica.

TEA:            Čuj, ti mene smatraš glupim? Pa nije to elegatno! A da se možda ošišam na kratko?

TEO:           Mogli biste. Lijepo bi Vam stajala. I što ćemo onda s frizurom?

TEA:            Pa ti si frizer! Valjda znaš! Što mene pitaš?

TEO:           Pa, ne bih volio pogriješiti i napraviti nešto što Vam se ne sviđa.

TEA:            Znaš što mali? Meni se čini da ovo neće ići. Idem ja staroj Gogi, ona zna kako šišati. Mog starog i mene šiša već 15 godina. Ti očito nemaš pojma!

Tea ustaje sa stolca i odlazi. Teo ostaje zbunjen sa škarama u zraku.

IV. SCENA

Lea dolazi na scenu. Vesela je i uzbuđena.

LEA:                     Razmišljala sam o tome što želim biti u budućnosti i odlučila da želim biti…tataraaaam…. Liječnica! (širi ruke u zrak u znak najave važne vijesti)

                   To je tako plemenito zvanje! Pomažeš ljudima, spašavaš živote! Cijenjen si u društvu, a i dobro zarađuješ! Mogu jednog dana otvoriti svoju ordinaciju!

Šimun ulazi u ordinaciju

ŠIMUN:       Dobar dan!

LEA:            I Vama gospodine! Sjednite. Zašto ste došli?

ŠIMUN:       Imam problema s nožnim palcem. (Sjeda i diže nogu te skida cipelu i čarapu)

LEA:            Kakvih točno problema?

ŠIMUN:       Bole me leđa i ne mogu se sagnuti da odrežem nokat. Nokat mi je narastao i probija mi sve čarape. Molim Vas da to riješite.

LEA (začuđeno i uvrijeđeno): Ne mislite valjda da bih Vam JA trebala rezati nokte?

ŠIMUN (bahato):  Pa zar liječnici nisu tu da pomažu ljudima?

LEA:            Gospodine, pomažemo kad je netko bolestan. Osobna higijena je osobna stvar.

ŠIMUN (počinje vikati):  Ali ja jesam bolestan! Bole me leđa!

LEA:            Pa mogu Vam dati lijek protiv bolova, za leđa. Nokte Vam sigurno neću rezati!

ŠIMUN:       A tko će mi onda to učiniti?!

LEA:            Ne znam, ali ja sigurno ne. Izvolite, lijek vas čeka u ljekarni. Možete ići.

ŠIMUN (ljuto i glasno):   Ovo je neviđeno! Prijavit ću vas inspekciji! Vi ste grozna liječnica!!! Svi će čuti za ovo.

Šimun maše rukama po zraku i izlazi iz ordinacije. Lea ostaje sa zbunjenim izrazom lica u lagano zamrznutoj pozi.

LEA (u nevjerici):  Taman kad misliš da si sve doživio….

V. SCENA

Eva dolazi na scenu.

EVA:           Jupi! Upala sam u tekstilnu, smjer dizajn!!!  To sam oduvijek htjela!!! Bit ću savršena modna dizajnerica. Sigurna sam da ću znati napraviti odjeću za kojom će svi potpuno poludjeti!!! Nisam dobra u matematici, ali u ovom mi nema premca!

Eva stoji u svom butiku za pultom. Ulazi Sara Š. i razgledava.

EVA:           Dobar dan gospođice! Kako vam mogu pomoći?

SARA Š.:     Dobar dan. (Frkne) Mislim da mi baš i ne možete pomoći. Koliko vidim, sve su ovo već viđene krpe.

EVA: (uvrijeđeno) Ne znam što točno tražite, ali sigurna sam da ćemo pronaći nešto za vas.

SARA Š.:     Pa tražim odjeću u kojoj ću zabljesnuti na gala večeri, ali ovo što vidim je napravljeno za obične radnice u Poreznoj…

EVA:           Ali imam jednu baš takvu haljinu. Pogledajte! (vadi haljinu i prislanja je uz Saru). Tako bi prekrasno istaknula vaše obline!

SARA Š.: (šokirano)        Vi to mene zovete debelom???

EVA:           Ma nipošto, samo…. Samo sam željela reći da bi vam dobro pristajala!

SARA Š.:     Ovo još nisam doživjela!!! Uđem u dućan s prnjama i onda me još prodavačica vrijeđa!!!

EVA:           Gospođice, ja nisam prodavačica, ja sam modna dizajnerica i vlasnica ovog dućana!

SARA Š.:     A, je li!? Pa na vašem mjestu ja bih odmah otišla na burzu jer s ovakvom ponudom ćete zasigurno uskoro propasti!

Sara bahato uzdigne glavu i stupajući izađe van. Eva ostaje u čudu gledati za njom.

Završni dio

Svi likovi dolaze na scenu i zajedno, jedan za drugim, izgovaraju tekst:

SVI:            Bez obzira što odlučili, koju školu upisali, život ne prestaje sa srednjom.Možda odaberete dobro, možda loše. Možda vam se svidi, možda i ne. Možda upišete i fakultet! Možda ne. Možda se zaposlite u struci, a možda i ne. Bitno je da kroz život kročite s veseljem i spremni na izazove jer život uvijek priredi iznenađenja! Kako dobra, tako i loša... Zato, koju god školu izabrali, zapamtite: - Vjerujte u sebe i slijedite svoj put!