Osnovna škola Manuš-Split

MANUŠ 

 OD ZAGRAĐA DO SUVREMENOG GRADSKOG PODRUČJA

Osnovna škola Manuš djeluje na području Gradskog kotara Lučac - Manuš u Splitu. To područje spada među najstarija predgrađa izvan povijesne gradske jezgre. Nalazi se sjeveroistočno od središnje gradske jezgre, a okružuju ga kotari : Grad, Gripe, Bol i Lovret.

Naziv Manuš vrlo je star i dolazi od latinskog naziva "puteus manus" što znači "dobar bunar", a prvi put je zabilježen za vrijeme mletačke vlasti 1427. g.

Stara pučka predgrađa Splita razvijala su se od 15. do kraja 19. st. Do 19. st. nose naziv Borgo, tj. zagrađe, a u 19. st. dobivaju nazive varoši - predgrađa. Do 18. st. zagrađe Manuš, kao i ostala zagrađa, bila su zbog čestih upada Turaka, pljački i paleža nesigurna za stanovanje pa se broj stanovnika u njima sporo povećavao.

Mlečanin Brusoni 1648. g. bilježi da su na području zagrađa Manuš "kućerci od slame pa ih je providur Alviž Cocco dijelom dao porušiti jer su umanjivali obrambenu vrijednost gradu".

Sigurnije razdoblje za zagrađe Manuš nastaje nakon 1645. g. kad Mletačka Republika potiskuje Turke iz zaleđa Splita, Solina i Klisa. Već 3. siječnja 1683. g. Lučani i Manušani pred crkvom Sv. Roka traže od nadbiskupa Stjepana Cosmija osnivanje župe za ova zagrađa. Nadbiskup u svom zapisu o inspekciji bilježi da pri crkvi djeluje škola s nastavom na hrvatskom jeziku. Splitski knez i providur Antonio Basegio 1725. g. opisujući tadašnji Split, kazuje da su zagrađa Manuš i Lučac dobro naseljena. Za istu godinu imamo točan popis stanovnika sačuvan u Nadbiskupijskom arhivu u Splitu iz kojeg je vidljivo da zagrađa Lučac i Manuš imaju 612 stanovnika, od čega 299 djece. Broj stanovnika u ovim zagrađima naglo se smanjio 1784. g. zbog epidemije kuge koja je harala Splitom.

Za vrijeme francuske uprave 1808. g. general Marmont dodjeljuje splitskoj općini sredstva namijenjena ukrašavanju grada i poboljšanja života. Međuostalim, naređuje se gradnja Manuškog trga , danas Manuške poljane. Također se naređuje gradnja kanala koji će odvesti vodu s Manuškog trga u luku. Od 1853. do 1859. g. popravljaju se ulice kako bi se osposobile za kolni promet, uređuju se i čiste bunari.

Uprava splitske općine 1860. g. daje izvješće da je u Manuškom parku obnovljeno raslinje i uređeno igralište za vizbalište mladeži.

Varoš Manuš 1883. g. ima 641 stanovnika koji žive u 75  kuća. U varoši žive težaci, a posjednici polja stanuju u gradu. Varoš je građena pučkom arhitekturom prepoznatljivom po dvorovima, balaturama, konobama, potkrovljima, krovovima od ploča ili klupa kanalica. Do danas su se samo djelomično sačuvale poneke pučke kuće  znatnijih ambijentalnih vrijednosti, uglavnom između Tolstojeve ulice i Manuške poljane.

Budući da je do 1849. g. u gradu Splitu bila samo jedna muška i jedna ženska javna osnovna škola, Općinsko vijeće je 9. lipnja 1849. g. predložilo vladi otvaranje škola u splitskim predjelima, i to za predio Lučac i Manuš po jednu mušku i žensku nižu osnovnu školu.

Od 1882. do 1914. g., za vrijeme uprave Narodne stranke, nastavlja se daljnji prostorni, gospodarski i kulturni razvoj grada Splita u cjelini. Split dobiva 1914. g. prvi urbanistički plan po kojem se širi prema sjeveru i istoku, a nekadašnje predgrađe Manuš doživljava nagli prostorni i demografski rast. Unutar varoši Manuš izdvajaju se dijelovi: Donji Manuš, Sredmanuš, Gornji Manuš, Bilinica i Gorica. Središte vjerskog života je župna crkva Sv. Roka, a posebni župni blagdan bio je Sv. Marko 25. travnja kada su se uz posebne molitve za zdravlje polja vršili ophodi - procesije po bivšem polju.

Još za francuske okupacije 1819. g. u Splitu je ustanovljena Javna dobrotvornost čija je svrha pomaganje siromaha.

Posljednji potomci plemićke obitelji Martinis - Marchi osnovali su zakladu čijim je sredstvima i uz pomoć dobrotvora kanonika Vicka Valle, Filipa Koštre, Stjepana Tomića, Ivana Brajevića, Frane Bollandija, Marijane Zlodre i Marije Villenik iz Splita te Josipa Lubine iz Runovića 1914. g. sagrađena zgrada u kojoj danas djeluje Osnovna škola Manuš u Vukovarskoj ulici 11.

U početku je to bio dječački dom za siromašnu djecu bez roditelja od 6 do 18 godina.

Biskup Kvirin Bonefačić 1936. g. blagoslivlja zgradu i dječački dom Zavoda Martinis - Marchi i povjerava ga salezijancima. Oni uz dječački dom u istoj zgradi osnivaju i konvikt za mladež iz okolice i oratorij za mlade iz župe i grada. Uz učenje i molitvu organiziraju zabavni, kulturni i sportski život te izlete.

Za vrijeme bombardiranja Splita 1944. g. srušena je župna crkva Sv. Petra pa župa privremeno koristi, kao župnu crkvu, kapelu Sv. Ivana Bosca koja se nalazila u dječjem domu kod salezijanaca.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata nova vlast ukida dom i Zavod, iseljava salezijance koji privremeno napuštaju grad Split, zgradu daju na korištenje ratnim vojnim invalidima, a župna kapela i dalje je otvorena vjernicima župe.

Školske godine 1954. / '55. općina predaje zgradu na korištenje V. i VIII. narodnoj osmogodišnjoj osnovnoj školi, danas osnovnim školama Bol i Manuš. Kapela u zgradi preuređuje se u gimnastičku dvoranu.

Zgrada je potpuno obnovljena 1989. g. sredstvima samodoprinosa građana Splita te danas u potpunosti, prostorom i opremljenošću, omogućuje realizaciju suvremene nastave.

Sa svojim kulturno - prosvjetnim ustanovama: dvije osnovne škole Lučac i Manuš, pet srednjih škola, devet dječjih vrtića te dva odjela Gradske knjižnice, Gradski kotar Lučac - Manuš je snažno uključen u razvoj Splita - najlipšeg grada na svitu.

Grad mora, sunca, povijesti i veselog šušura, dobrih ljudi nikada nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Tako je još davne 1912. g. austrijski književnik H. Bahr, fasciniran ambijentom i ljudima, u svom Dalmatinskom putopisu napisao:

" Stupivši na trg ...

kao da sam na čarobnom Faustovom plaštu odletio u neki vilinski kraj. "

Ivan Horvat, prof.