Osnovna škola Marije i Line Umag

Odrastanje  u svijetu poremećenih vrijednosti

                                                    POSTOJIMO I MI

 …neka on i dalje bude dobar učenik i ne pomišlja na pušenje i alkohol, a djevojke će uskoro sazreti i upravo će dečki kao on postati vrlo popularni među vršnjacima.

    Jednom sam  slušala maminu prijateljicu kako se žali da ima problema sa sinom koji ide u srednju školu. ,,Nema curu. Kaže da cure  zanimaju samo oni dečki koji puše, izlaze po kafićima, kasno se vraćaju kući, imaju slabe ocjene. On nema šanse jer ne puši, ne pije i dobar je učenik. Jednostavno nije popularan…'' , jadala se ona.

     Nije popularan!? Kako postati popularan? Zašto su neka djeca popularnija od druge? Što bi trebala biti mjerila popularnosti?

      Danas je to, po mjerilu tog učenika,  vrlo jednostavno.   Treba napraviti samo nekoliko stvari. Nemoj učiti! Što više jedinica dobiješ, bit ćeš popularniji. Nemoj biti pristojan prema učiteljima! Što si bezobrazniji, što manje slušaš učitelja, to ti je podrška ostalih učenika veća.

        Pokaži ostalim učenicima da si ti glavni! Kako? Lako! Dobaci li ti tko od učenika neki komentar koji ti nije po volji, jednostavno mu okreni ruku, unesi mu se u facu, zaprijeti mu, a ako nije dovoljno, možeš upotrijebiti i šaku. Pokaži da ti zabrane i savjeti roditelja ništa ne znače. Idi u školu kada želiš. Kafići i parkovi neka ti zamijene školsku klupu. Ukratko, nemoj raditi ono što odrasli očekuju kao „normalno ponašanje“, a još manje slušaj savjet odraslih. Pazi koju odjeću nosiš, koju frizuru imaš, šminka…

        Nevjerojatno, zar su baš takvi učenici danas popularni  među vršnjacima? Prema tinejdžeru s početka priče izgleda da jesu. Komentar je moje mame na početak ove priče  bio  da on i dalje bude dobar učenik i ne pomišlja na pušenje i alkohol, a djevojke će uskoro sazreti i upravo će dečki kao on postati vrlo popularni među vršnjacima.

                Očito je da dobri učenici imaju lošu sliku o sebi i stavljaju se u neravnopravan položaj naspram drugih učenika. Tome treba stati na kraj. Dobri i pristojni ne trebaju razmišljati o tome kako da se dodvore onima koji su lošiji od njih, već to mora biti obrnuto. Moraju pokazati svoju snagu i veličinu koju imaju svojim dobrim djelima i dokazati lažnim popularcima da ne žele takva mjerila popularnosti. Neka se popularnost mjeri znanjem, dobrotom, požrtvovnošću, spremnošću da pomogneš prijatelju i svakom vršnjaku koji je u nevolji. To ne znači da ćeš bez prigovora poslušati baš svaki savjet ili naređenje. Trebaš biti spreman braniti svoja uvjerenja, ali na kulturan način. Možeš biti dobar učenik, a uz to sportaš i imati vremena za izlaske, ali u svemu moraš biti umjeren. Takvi učenici zaslužuju biti popularni. Zato naprijed! Pokažimo  da postojimo i mi.

Možemo promijeniti mjerila popularnosti ako vjerujemo u sebe i imamo pozitivnu sliku o sebi. Trebaju nam dobri i vrijedni popularni učenici jer nam mogu biti primjer i potaknuti nas da budemo uspješniji i bolji. Vjerujem riječima mame koja  kaže:  ,,Postoji život i nakon završetka školovanja, a onda će se znati tko je faca i tko je popularan.''

Rebeka Paripović, 8.c

Prijatelji mojega života

                                                                                      
          Od malih sam nogu imala prijatelje. Spavali su u mom malom krevetiću, nalazili se u šarenim slikovnicama i knjigama koje sam zadivljeno čitala.      

        Svojim sam roditeljima drugo dijete, osam i pol godina mlađe od prvog.  Stoga sam, iako okružena dragim članovima obitelji, često bila sama družeći se sa svojim malim prijateljima koji su bili sve što sam htjela. Bili su mi tako stvarni. Ne volim o njima razmišljati kao o izmišljenim prijateljima.                                                                              

         S Pipi Dugom Čarapom upoznala me mama. Naizmjence smo čitale jedna drugoj po stranicu knjige. Doktor Dolittle, moja obožavana Paulina P. - čije sam zgode čitala bar jednom tjedno, šegrt Hlapić, Filip- dječak bez imena, Melita i mnogi drugi likovi, tadašnji prijatelji, ušetali su u moj život zahvaljujući knjigama.                    

         U petom sam razredu upoznala Ernesta Nemečeka. Njegov kratki život i žalostan kraj duboko su me dirnuli. Tko je Ernest Nemeček? On je pravi junak romana Junaci Pavlove ulice iako su drugi junaci istog romana veći, važniji i uspješniji od njega. Ernest Nemeček je sitan, plavokos dječak, sin siromašnog krojača. Krhke je građe, najmanji dječak u cijeloj družini -  nimalo sličan  junacima iz drugih pročitanih knjiga koji su se uvijek isticali nekim drugim osobinama - svi su ih voljeli, bili su vođe, svi su se htjeli s njima družiti. A Ernest? Bio je sretan kada su ga prijatelji i malčice primijetili, jer ga inače ne primjećuju. U družini je bio običan vojnik koji ima samo odgovornosti. Kad god je netko prolazio, morao je zauzeti stav ''pozor'' i šuteći, ukočeno  pozdravljati. Poštivao je sva pravila. Slušao svakoga. Trpio sve bez pogovora. Pokoravao se svima. Doveo je svoj život u opasnost tukući se s jačim od sebe. Sa svima je bio u dobrim odnosima. Svi su se oslanjali na njega makar je bio običan vojnik. Za razliku od  junaka drugih  knjiga  Ernest je tužno završio. Nakon brojnih padova u vodu  razbolio se.  Ne mogu se pomiriti s tim da je umro makar je umro kao junak. Svima je ostao u dobru  sjećanju. Da je on stvaran i još moj prijatelj, drukčije bih se odnosila prema njemu.U zadnje vrijeme družim se s virtualnim prijateljima. Nalazim ih na Facebooku. Namjerno kažem „virtualnim“,  makar većinu njih poznajem iz škole, no na Facebooku svatko može biti što želi. Facebook je mjesto na internetu gdje upoznaješ nova lica, gubiš dragocjeno vrijeme, učlanjuješ se u grupe, „chataš“ s prijateljima. Primijetila sam da mnogi (pa čak i ja) na Facebooku  glume ono što nisu u stvarnom životu.

          Na Fejsu budu otvoreniji, duhovitiji, društveniji. Izigravamo ono što nismo. Zašto jednostavno ne možemo biti ono što jesmo? Na to pitanje mislim da znam odgovor. Većina ih se ponaša tako da bi ih određeno društvo, grupica, ekipa primila. Ali tim postupkom sami sebe varaju. Bolje je da svatko bude ono što jest, uvijek će se naći netko tko će ga primijetiti i sprijateljiti se s njime. Još nešto. S mnogim svojim  prijateljima s Facebooka u stvarnom životu se ne družim pa čak i ne pozdravljam. Više nisam sigurna koju riječ staviti pod navodnike. Izmišljeni? Prijatelji?
         U stvarnosti, na ulici, u školi, mi se ponašamo kao paralelni pravci – prolazimo jedni kraj drugih, ali nema šanse da se sretnemo. To je žalosno. Zašto se ponašamo tako? Nedostaje nam hrabrosti? Nemamo vremena jedni za druge? Krijemo se iza tuđih lica? Sami smo krivi. Nitko drugi. Prijatelji u mojim mlađim godinama bili su bolji, pametniji i iskreniji od ovih današnjih. A izmišljeni su i jedni i drugi.

        Na kraju ću dati savjet samoj sebi: Drži se pravih prijatelja! Onih od krvi i mesa. Pa makar i oni znaju razočarati. Ali, to je sasvim neka druga priča.

Kristin Balenović, 8.c