Glazbena kultura
Kako je glazba vrlo značajan dio ljudske kulture, ona mora imati svoje mjesto u općem odgoju i obrazovanju. Nastavu glazbene kulture prožimaju dva temeljna načela: jedno je psihološko, a drugo kulturno-estetsko. Psihološko načelo uzima u obzir Činjenicu da učenici u pravilu vole glazbu i da se njome žele i aktivno baviti (pjevati, svirati).
Koliko je to moguće, toj želji učenika treba izlaziti ususret, jer njihova dob, pa zatim i škola, nisu samo vrijeme i mjesto pripreme za život, nego su i život sam. S druge strane, kulturno-estetsko načelo polazi od toga da nastava glazbe mora učenika i pripremati za život, tj. osposobljavati ga da već za vrijeme, ali i nakon škole, bude kompetentan korisnik glazbene kulture. U današnjoj poplavi svakovrsne glazbe to je izvanredno važno.
Glazba je u nižim razredima osnovne škole idealno područje za snažno poticanje pozitivnih emocija, osjećaja pripadnosti, zajedništva i snošljivosti. Ona može dati snažan doprinos rastućoj potrebi poticanja i izgradnje kulture nenasilja među školskom djecom.
CILJ
Cilj nastave glazbe u općeobrazovnoj školi uvođenje je učenika u glazbenu kulturu, upoznavanje osnovnih elemenata glazbenoga jezika, razvijanje glazbene kreativnosti, uspostavljanje i usvajanje vrijednosnih mjerila za (kritičko i estetsko) procjenjivanje glazbe.
ZADAĆE
učenike treba:
-
upoznati s različitim glazbenim djelima,
-
upoznati s osnovnim elementima glazbenoga jezika,
-
poticati na samostalnu glazbenu aktivnost (pjevanje, sviranje).
-
zadaća pjevanja pjesama u prvom je redu pjevanje kao takvo a ne (samo) učenje pjesme.
-
zadaća sviranja jest sviranje kao takvo a ne (samo) učenje konkretnoga glazbenog komada.
-
zadaća slušanja jest razvoj glazbenog ukusa ali i upoznavanje konkretnih glazbenih djela i odlomaka.
-
zadaća glazbenoga opismenjivanja je stjecanje samo osnovnih obavijesti o notnom pismu.
-
zadaća obradbe glazbenih vrsta i oblika u prvom je redu aktivno slušanje glazbe. Sami su oblici i vrste pritom u drugome planu i verbalno znanje o njima u načelu ne ide dalje od onoga što se može sluhom otkriti na glazbenom primjeru.
GITARA
Gitaru ubrajamo u grupu žičanih glazbala oblika korpus-vrat-glava kod kojih se ton dobiva trzanjem žica.
Gitara, kao jedan od najpopularnijih instrumenata današnjice imala je dugu povijest u svom razvoju. Taj pregled o razvoju doseže i do 3000 godina unatrag. Prva glazbala slična gitari mogu se pronaći na oslikanim dokumentima egipatskih spomenika i u grčkoj kulturi.
Prvi korak k šesterožičnoj gitari bila je gitara sa šest parova žica. Promjena od para žica ka jednostrukim žicama išla je pod ruku s novim postignućem (pronalazak opletenih žica bio je revolucija za graditeljstvo žičanih glazbala). Parovi žica postali su suvišni jer novi materijal za žice ne samo što je bio tanji, već je bio i u zvuku bitno bogatiji alikvotnim tonovima.
Navedene izmjene uvelike su pogodovale renesansi gitare u prvoj polovici 19. stoljeća. Od tada, pa sve do danas majstora gitare i odličnih skladatelja je sve više. Održavaju se brojni solistički koncerti, te koncerti gitarista s komornim sastavima. Tiskaju se mnoge skladbe za gitaru, transkribiraju djela starih majstora i objavljuju mnoge škole za gitaru.
Gitara je danas jedan od najpopularnijih glazbala i poznata je u cijelom svijetu upravo zbog raznolikosti u načinu izvođenja i ljepote njena tona i boje.
HARMONIKA
Harmonika potječe od drevnog kineskog instrumenta po imenu šeng ili čeng. Šeng je prvi poznati instrument koji koristi princip vibracije trske, što je osnova za proizvodnju zvuka i kod harmonike.
Harmonika je aerofoni instrument s metalnim jezičcima, a smatra se daje Friedrich Buschmann iz Berlina napravio prvi model harmonike daleke 1822. godine. Postoji više različitih vrsta harmonika: klavirska harmonika sa standardnim i melodijskim basovima, harmonika s gumbićima ili bajan, bas hamonika i bandoneon.
Bajan je sličan klavirskoj harmonici no ima drukčiju kvalitetu zvuka i znatno veći raspon tonova što omogućuje lakšu izvedbu virtuoznih kompozicija.
Osim originalnih skladbi pisanih baš za ovaj instrument, na harmonici se vrlo uspješno mogu svirati i skladbe pisane za orgulje, klavir… harmonika s emože svirati kao solo instrument, ali i u orkestru kao i u komornim sastavima.
KLAVIR
Klavir ili glasovir je instrument s tipkama koji proizvodi ton udarom batića, koji je povezan s tipkom, u žicu. Opseg mu je od subkontra A (2A) do c5. Literatura se piše u dva crtovlja, gornji svira desna ruka i piše se uglavnom u violinskom ključu, donji svira lijeva ruka i piše se većinom u bas ključu. Izvođač na klaviru se zove pijanist. Zbog svojih velikih tehničkih i muzičkih mogućnosti je jedan od instrumenata s vrlo bogatom muzičkom literaturom. Klavir je nastao 1720. godine, izumio ga je Bartolomeo Cristofori. Od tada se proizvodio u Beču i u Engleskoj, tako da imamo klavire s bečkom i s engleskom mehanikom. Osnovni dijelovi klavira su klavijatura, rezonatna kutija, pedali i veliki mehanizam za proizvodnju tona.
TAMBURA
Tambura je narodni trzalački instrument. Razvila se iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti na početku 20 st. radom graditelja violina. Tambura ima tri dijela: trup, vrat i glava.
Najčešće ima 4, 5 i 6 žica, no broj varira. Sviraju se trzalicom koja se drži među prstima. Muziciranje na tamburi izvodi se solo (bisernica, brač), te u tamburaškom sastavu ili orkestru.
FLAUTA
Danas se izrađuju od metala zbog nosivosti zvuka, ali je time izgubila na mekoći i zaobljenosti, kakvu iziskuje barokna glazba. Originator je labial (tzv. usna); usnice šalju mlaz zraka pod oštrim kutom u instrument. Mlaz zraka se lomi na labialu, jedan dio ulazi u instrument, a drugi se gubi pa je flauta instrument koji kod drvenih puhača troši najviše zraka. Posljedica toga je ta da su mu kraće legato fraze.
Dužina cijevi iznosi oko 67 cm. Cijev se rasklapa u 3 dijela (rjeđe 4), koji se spojevima uvlače jedna u drugi, pa se na tim mjestima, minimalnim izduženjem, može korigirati štimanje. Početni se dio cijevi naziva glava i njegov je kraj zatvoren, a ulazni je otvor za zrak postavljen bočno i okružen pljosnatim obodom tzv. usnom, čiji je oblik podešen tako da na njega naliježe donja usna svirača. Srednji je dio cijevi najduži i u tehničkom smislu najvažniji, jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje skraćuju dužinu zračnog stuba u cijevi i tako daju tonove različite visine, a također i glavnina mehanizma za otvaranje i zatvaranje tih rupica. Taj se mehanizam sastoji iz 16-18 poklopaca i velikog broja poluga kojima se one pokreću. Samo dvije ili tri rupice nalaze se na završnom dijelu cijevi koji je na kraju otvoren.
Pri sviranju svirač drži instrument nadesno od sebe, u poprečnom, vodoravnom položaju. Desnom rukom manipulira donjim dijelom mehanizma, a lijeva gornjim. Pri tome upotrebljavaju devet prstiju - sve osim desnog palca, koji služi samo oslonac instrumenta.
VIOLINA
Učenje violine pridonosi osjećaju za lijepi ton, intonaciju i melodiju. Produbljuje se interes za glazbu i razvijaju se koncentacija, te motoričke i ritmičke sposobnosti. Učenik uz svakodnevno vježbanje postiže kulturne i radne navike. Violina je karakterističan instrument kod kojeg je početak nešto teži, ali nakon usvajanja osnova, učenje je brže i lakše.
Specifične nastavne metode koriste se u svrhu jednostavnijeg svladavanja gradiva uz zajedničko muziciranje profesora i učenika te razgovor.
Nastavni plan i program prilagođava se individualno svakom učeniku, uzimajući u obzir njegove interese i potrebe. Preporučuje se da glazbena naobrazba violine započne u najranijoj školskoj dobi.
SAKSOFON
Saksofon se smatra drvenim puhačkim instrumentom, iako je cijeli limen, zbog toga što je izvor zvuka (trska, jezičac) napravljen od drva. Izumio ga je Adolphe Sax 1840. godine inspiriran zvukom koji je kombinacija oboe, klarineta i trube. Od tada se saksofon mnogo koristi, pogotovo u jazzu i popularnoj glazbi. U klasici se također koristi u mnogim poznatim kompozicijama, a porast korištenja je posebno vidljiv u zadnjih pola stoljeća. Ton se na saksofonu postiže upuhivanjem zraka koji se kontrolira pravilnim disanjem, položajem jezika, usana i brade, te pravilnom kombinacijom prstiju na više od 20 tipaka.
Posljednja studija stručnjaka sa Sveučilišta u Amsterdamu svijetu je ponudila rješenje zagonetne prerane smrti austrijskog kompozitora Wolfganga Amadeusa Mozarta. Prema novoj teoriji, za njegovu smrt kriva je streptokokna upala grla uslijed koje se bakterija proširila zahvativši bubrege te izazvala oticanje, zbog čega se gušio i 5. prosinca 1971. preminuo u 35. godini života. Sukladno Mozartovu statusu jednoga od najpoznatijih svjetskih klasičnih glazbenika, najnovija teorija tek je kap u moru intrigantnih priča o njegovoj smrti Glazba u općeobrazovnoj školi mora izvoditi iz logike cilja, a taj je, kao što ga niže određujemo, uvođenje učenika u glazbenu kulturu. Logika struke ostvaruje se u stručnoj, glazbenoj školi. Pojednostavljeno: (u načelu), svaki učenik općeobrazovne škole moći će studirati fiziku, kemiju, biologiju, matematiku..., ali ni jedan neće moći studirati glazbu (ako nije polazio glazbenu školu).
Antonio Stradivari
najpoznatiji majstor za izradu glazbenih instrumenata, posebice violina, gitara, čela i harfa. Njegove violine proizvode izražajnu i kvalitetnu projekciju zvuka i već se više od 300 godina nalaze u rukama svjetskih glazbenika ili su, pak, kao vrijedni eksponati smješteni u svjetskim muzejima. Pretpostavlja se da se danas na glazbenoj i muzejskoj sceni još uvijek nalazi 600-tinjak originalnih Stradivarijevih violina od kojih neke dosežu (aukcijsku) vrijednost od 2,4 milijuna eura (npr. model »Hammer«). Uz njegove violine vežu se mnoge (ne)dokazane priče, tajne pa i mitovi. Zanimljivo je da su u pokušajima »demitologizacije« Stradivarijeva opusa posebno »aktivni« britanski mediji (vidi npr. The Daily Telegraph, 10. veljače 2005). Najpoznatija javna demistifikacija kvalitete Stradivarijevih violina provedena je na 3. programu BBC-a kada je »dokazano« da niti glazbenici niti laici ne mogu razlikovati zvuk Stradivarijevih violina od onih »običnih«. No mitovi o geniju iz Cremone zapravo i ne postoje. Stradivari je jednostavno bio vrhunski majstor i pošteno je radio svoj posao, pa stoga »engleska demitologizacija« više nalikuje na »mlaćenje prazne slame«.
