Osnovna škola Mejaši

Likovna kultura

                                                                Nastavnica: Maja Bašić

UMJETNOST IZRAŽAVANJA NA PAPIRU, STAKLU...

Poznati umjetnici:

Likovne tehnike:

-crtačke likovne tehnike(olovka,tuš,lavirani,ugljen,flomasteri)

-slikarske likovne tehnike(tempera,akvarel,gvaš,kolaž,pastel)

-kiparske likovne tehnike(kaširani papir,glina,glinamol,žica,papir-plastika)

-grafičke likovne tehnike(linorez,monotipija,karton-tisak)

Likovni elementi:

    - boja:  Bojom nazivamo reakciju fotoosjetljivih čunjića u našem oku na vanjski podražaj u obliku svjetlosne zrake. Ulaskom u oko zraka se lomi kao u prizmi i raspršuje u spektar. Dok su sve boje spektra objedinjene, zraka je bijele boje - zato bijelu zovemo neboja, nešarena ili akromatska boja. Akromatske su također i crna i siva.
Spektar (lat. spectrum - avet, prikaza) je otkrio Isaak Newton 1676. g. Razlomivši u trostranoj prizmi bijelu svjetlost, vidio je kako su u njoj sakrivene sve postojeće boje. Beskonačan niz prelijevajućih boja čini konačnim razgraničivši sedam različitih boja: crvena, narančasta, žuta, zelena, cijan (svjetloplava), indigo (tamnoplava) i ljubičasta. Brojku sedam uzeo je iz korelativnih (i ezoteričnih) razloga - kako bi sedam boja odgovaralo sedam nota u muzičkoj ljestvici.
Boja je opažaj određenog raspona frekvencije (vibracije) od 400 do 800 bilijuna Hz. Prije crvene nalazi se nama nevidljiva infracrvena, a poslije ljubičaste nama nevidljiva ultraljubičasta. Boja koju vidimo, a ne nalazi se u spektru je magenta (purpur); to je interferencija (preklapanje) valova.
Djeci u školi kažemo kako spektar ima šest boja; naime tri primarne i tri sekundarne. Iz iskustva s pigmentima znamo da se sve boje mogu dobiti miješanjem svega tri boje, koje stoga nazivamo osnovne, primarne ili boje prvog reda. To su:

- crvena
- žuta
- plava

Njihovim miješanjem dobivamo izvedene, sekundarne, ili boje drugog reda:

- zelena --------------plava + žuta

- narančasta -------crvena + žuta

- ljubičasta ----------plava + crvena

Nadalje, miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje nastaju tercijarne boje, ili boje trećeg reda.

     - crta ili linija: Matematičkim jezikom crtu (ili liniju) možemo definirati kao skup točaka u ravnini. Doista, to jest istina koju lako možemo iskusiti nižući točke gusto poredane jednu uz drugu. Još bolje iskustvo steći ćemo na ekranu kompjutera zatamnjujući pixele jednog za drugim.
 Ali, istina je i da će gruda snijega koju zakotrljamo po sniježnoj površini za sobom ostaviti trag koji ćemo iščitati kao crtu. Tako možemo lako zamisliti takav događaj i na papiru - linija je trag koji je ostavila točka koja je otišla u šetnju. Ovo antropomorfiziranje točke i crta (davanje ljudskih osobina) može nam biti od koristi ako crte odlučino ne doživljavati kao mrtve ostatke materijiala na papiru ili kakvoj drugoj podlozi, već kao živa bića prema kojima se moramo odnositi s odgovornošću dok ih stvaramo. Također, tada ćemo i mnogo više cijeniti "slučajnost" ugrađenu u crtež - možemo zamisliti kako osim nas crtača odluke o izgledu oblika donode i materijal (olovka, ugljen, pero i sl.) i linije same, ovisno o svojim karakterima i sklonostima. Linija načinjena ugljenom će biti prašnjava, tušem i perom tanka i napeta i sl.
 

1.  Stoga možemo govoriti o karakteru linija, prema kojem ih dijelimo na debele, tanke, dugačke, kratke, oštre, isprekidane, izlomljene, jednolične, nejednolične i slično.

2.  Druga važna osobina linija je njihov tok, njihova putanja. Ovdje je prigodna usporedba crta s rijekama koje si same dube svoje puteve, te skreću i vijugaju ako se ukaže potreba za tim. Linije po toku mogu ravne, krivulje (koje mogu biti pravilne ili slobodne krivulje), otvorene ili zatvorene. Razlikujemo još kaligrafske crte rađene slobodnom rukom i euklidske crte izvedene tehničkim pomagalima.

3.  Crte se mogu odrediti i prema svojem značenju.
 

a) Konturne ili obrisne crte opisuju neki oblik izvana, po njegovom rubu. Ako nekog prislonimo iz školsku ploču i oko njega kredom izvučemo crtu dobiti ćemo obrisnu crtu.
 

b) Teksturne crte: tekstura označava karakter površine, i kao takva može biti plastička (hrapavo ili glatko), slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za različito ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama.
 

c) Strukturne crte: iako po izgledu vrlo slične teksturnim crtama (ponekad su i prepletene toliko da se ne mogu razdvojiti), strukturnim crtama treba jasno razlikovati njihovo značenje. Riječ struktura označava unutrašnje načelo koje gradi neki oblik, općenito neki sklop. Ta se riječ primarno počela koristiti u lingvistici kroz tzv. strukturalizam, a tek ju je kasnije Claude Levi-Strauss uveo u antropologiju što je otvorilo put i likovnim teoretičarima za njenu upotrebu. Iz toga jasno vidimo: rečenica može imati svoju strukturu (unutrašnji sklop pravila izražen gramatikom), ali ne i svoju teksturu. Riječ po riječ, jedna iz drugu, po nekim pravilima grade vanjski oblik rečenice. Isto tako, i crta do crte ili toče, zgusnute ali ne nasumično, postepeno grade neki oblik iznutra prema van - nema obrisne crte koja lik gradi izvana. Među prirodnim oblicima koje možemo ponuditi djeci za vježbanje strukturnih crta su jež, čičak, maslačak (bijeli), borove grančice, paukova mreža; od načinjenih oblika pogodne su ribarske mreže, čipke, kotač na biciklu, žičane ograde i sl.

Crte se mogu grupirati gusto ili rijetko. Postepenim razrjeđivanjem gustoće crta ili točaka dobive se grafička modelacija. Posebno je crtački zahtjevan tzv. krokí, crtež koji nastaje u tridesetak sekundi, i koji u nekoliko linija treba pokazati sav izražajni raspon tehničkog sredstva koje se za crtež koristi.

   - točka: Točka je oblik bez i jedne naglašene dimenzije: niti visine, niti širine, ni dužine. Time je točka gotovo apstraktan, nedefiniran oblik koji je osnova, polazište za sve druge vizualne oblike: kretanjem i ostavljanjem traga stvara crtu, a proširenjem u određenom trenutku nastat će ploha, kao i zgušnjavanjem mnoštva točaka.

Usprkos toj neuhvatljivosti, točka je vrlo jasna likovna i optička vrijednost kojom možemo graditi, varirati i kombinirati. Točke možemo nizati ili njima teksturirati oblike pravilnim i nepravilnim grupiranjem (više i teksturi pod "crta"). Možemo također oponašati i različite strukture, prijemjerice pijeska ili brusnog papira.

Gušćim i rjeđim grupiranjem točaka možemo dobiti različite svjetlosne vrijednosti, tonove. Ako je prijelaz od gušćeg nizanja (tamnijeg) prema rjeđem nizanju (svjetlijem) postepen, možemo dobiti privid trodimenzionalnih oblika na plohi; pošto nema doslovno tona (nema sive; točka je u ovom primjeru isključivo crna) govorimo o grafičkoj modelaciji.

Točkama u boji može nastati takozvani pointilistički izraz (od point - točka). Takav je izraz karakterističan za Georgesa Seurata u vrijeme impresionizma, ali su ga koristili i drugi slikari (Paul Klee, npr.). Preklapanjem rastera u boji dobiva se tzv. optičko miješanje, u kojem se dvije boje sitnim točkanjem u oku prividno spajaju u jednu, što se koristi u štampi (u ofsetnom tisku) - od žute, crvene, plave i crne boje miješanjem se dobivaju sve ostale boje.

I na monitoru (ili televizoru) slika je načinjena nizanjem točkica, tzv. pixela. Ovisno o broju pixela na ekranu govorimo o oštrini rezolucije - danas je uobičajena rezolucija 800x600 ili 1024x768 pixela. Svaki pixel ima svoje koordinate (gdje se nalazi po visini i širini ekrana), svoju boju, svjetlinu i zasićenje. Grupiranjem pixela pojavljuje se slika, što zorno ilustrira tvrdnju s početka kako je točka osnovni optički element, grafem likovnog izraza.

- ploha: Ploha je oblik koji ima samo širinu i dužinu. Tako, u doslovnom smislu definicije plohom smijemo nazvati samo svjetlosnu mrlju (snop svjetlosti zaustavljen nekom preprekom), ili sjenu (koja je inverzija svjetlosti); takvu plohu nazivamo apsolutna ploha.
Ipak, za potrebe lakše komunikacije, plohom ćemo nazvati i one oblike koji imaju treću dimenziju, ali nenaglašenu. Pri tome mislimo da mrlja boje na platnu ili papiru ipak ima svoju visinu iako zanemarivu (visinu koja, uostalom, i nije tako zanemariva pri nekim impasto fakturama, kao kod Van Gogha recimo). Dakle, možemo reći da se u slikarstvu koristimo plohama, za razliku od crteža gdje se koristimo crtama.

I sam papir i platno su plohe na kojima sliku komponiramo novim plohama. Slikati možemo tako da poštujemo dvodimenzionalnost plohe upotrebljavajući naglašeno dvodimenzionalne oblike, a možemo i stvarati iluziju prostora na plohi upotrebljavajući tonsku modelaciju i geometrijsku perspektivu, te time "negirati" plohu i njen karakter. Kipar Jean (Hans) Arp poznat je po svojoj tvrdnji da su ljudi "zaboravili kako izgleda ploha"; on ih pokušava podsjetiti svojim slobodnim oblicima u kojima nema traga nikakvoj iluziji.

Oblici ili likovi kojima se služimo na plohi mogu biti
a) geometrijski oblici: kvadrat, pravokutnik, trokut, krug, elipsa itd.
b) slobodni ili organski oblici, koji se slobodno razvijaju, bez uočljivog pravila geometrizacije, imaju element slučajnosti u svojoj građi.

Plohe još mogu biti:
1. Samostalne plohe - načinjene geometrijskim i slobodnim likovima, i
2. Funkcionalne ili nesamostalne plohe - oplošja koja zatvaraju neki volumen. U arhitekturi su to fasade i unutarnje stijene, a u kiparstvu vanjski i unutarnji dijelovi kipa gdje se susreću volumen i prostor.

Ploha ima granicu koju oko čita kao obris ili konturu; u tom smislu svaka ploha ima više ili manje naglašenu obrisnu liniju. Ploha također ima i boju koja joj dolazi od površine na koju pada svjetlost, a od površine ploha preuzima i teksturu. Maksimalna neutralizacija svih ovih elemenata na plohi dešava se na zrcalu koje se trudi neutralizirati vlastitu površinu, boju i teksturu; napokon, zrcalo ukida i samu plohu uspostavljajući privid reflektiranog okoliša. Još neki materijali, kao staklo npr., mogu negirati svoje oplošje i time postati nevidljivi. Doslovnost dvodimenzionalnih oblika možemo doživjeti i na televizijskom ekranu, ili trenutno na zaslonu monitora na kojem ovo čitate. Dodajmo još i fotografiju kao izrazito plošan medij.

Potrebno je još razlikovati plohu od plošnog, kao u slučaju plošno istanjene mase. List papira ili list sa drveta su vrlo tanki i ulaze u definiciju o nenaglašenoj trećoj dimenziji; ipak, oni su i taktilni, ruka može osjetiti njihovu minimalnu masu pa ih masama i nazivamo, ali plošnim. Pri radu s djecom plošnost možemo osvještavati upotrebom kolaž papira.

- površina: Površina je vanjski izgled plohe; a možemo reći i da je površina vanjski izgled nekog volumena za koji je površina uvijek vezana.

Vanjski svijet doživljavamo preko svih svojih čula, površinu osim okom (vizualno) možemo doživjeti i dodirom, iz promjena na našoj koži: ovo zovemo taktilni ili haptički doživljaj. Vizualni i taktilni doživljaj nam se međusobno isprepliću, i jedino osobe slijepe od rođenja mogu isključivo taktilno doživljavati svijet. Riječ tekstura dolazi od lat. textura - tkanje, tkanina, sklop, sastav, i vidimo kako je povezana sa riječima tkanje, tekstil, i s rječju tekst. Lako si možemo predočiti kako se radi o određenom nizanju i prepletu sitnih elemenata (slova, niti, zrnca) koji zajedno stvaraju dojam hrapavosti, obrađenosti neke površine.

Osnovna svojstva površina su njihova tekstura i faktura.

- volumen:  Volumen je prostorni oblik sa sve tri dimenzije: širinom, dužinom i visinom. Volumen također određujemo kao obujam ili zapremninu nekog tijela u prostoru. Volumen iznutra može biti šupalj i sadržavati prostor unutar sebe, kao primjerice kuća ili lopta. Volumen koji unutar sebe ne sadrži prostor već je zbijen nazivamo masom. Masom možemo zvati kamen, grumen gline i sl., ali i posve tanak list papira - bilo koji trodimenzionalni oblik koji u sebi ne sadrži prostor.

Skulpturu dijelimo na reljef i punu plastiku.

Vrste reljefa: - uleknuti
                   - niski
                   - visoki
Puna plastika može biti skulptura (statična) i mobil (pokretna).

Prema odnosu mase i prostora možemo napraviti kategorizaciju mase pune plastike:

- monolitna ili apsolutna masa
- udubljeno-ispupčena masa
- prošupljena masa
- plošno-istanjena masa
- linijski istanjena masa

1. Monolitna ili apsolutna masa
Monolitna masa je volumen posve ispunjen materijom, zatvoren, prostor je istisnut iz volumena. Statičan je odnos volumena i prostora: prostor ne prodire u volumen, a volumen ne prodire u prostor. Prostor samo kruži i obavija volumen. Oblik je zbijen. Jaje, kamen ili krumpir primjeri su apsolutne mase u prirodi.         

2. Udubljeno-ispupčena masa
Ako prostor negdje prodre u volumen, penetrira ga, i ako volumen izađe u prostor, tada govorimo o udubljeno-ispupčenoj masi, odnosno o konkavno-konveksnoj masi.

3. Prošupljena masa
Prošupljena masa nastaje potpunim prolaskom prostora kroz masu. Prostor tada slobodno struji, a volumen ga obuhvaća i okružuje.

4. Plošno-istanjena masa
Pritiskom na masu s obje strane počinjemo ju istanjivati. Prostor sve više dolazi do izražaja prema masi koja se sve više smanjuje. List papira, morska školjka ili komad lima primjeri su plošno istanjene mase.

U likovnim umjetnostima prostor se veže uz prostorno-plastičko oblikovanje: kiparstvo i arhitekturu. Ako pojam prostora vežemo uz plohu onda govorimo o iluziji, prividu prostora na plohi modelacijom ili perspektivama.

Prostor koji se nalazi između nekih oblika nazivamo međuprostorom. Sam za sebe prostor ne možemo doživjeti; on je praznina između nekih oblika koji ga čine i oblikuju, zbog čega je uvijek vezan uz volumen, makar i volumen samog promatrača. Primjerice: ako neka skulptura oblikovanjem svojeg volumena posebno računa na prostor, prošupljena masa, da li uklanjanjem volumena (skulpture) prostor zadržava svoju vrijednost? Tako se može čak relativizirati i samo postojanje prostora.

U arhitekturi (graditeljstvu) prostor dijelimo na vanjski i unutrašnji, odnosno eksterijer i interijer. Unutrašnji i vanjski prostor možemo povezati otvorima kroz koje prostor "struji" - prozorima, stupovima, tijemovima i lođama. U urbanizmu (gradogradnji) prostor oblikujemo volumenima zgrada između kojih struje ulice, šire ili uže, s više ili manje prostora, i trgovi.