Osnovna škola Nikole Tesle

Ovdje možete saznati nešto općenito o glazbi te glazbenim žanrovima. Uvest ćemo vas u svijet glazbe te vam prikazati neka od najboljih glazbenih djela, ali i predstavnike moderne glazbe.

glazba, znanje i vještina, odn. umjetnost vremenske organizacije zvuka; umjetnost kombiniranja zvukova prema pravilima (koja se mijenjaju prema mjestima i razdobljima), organiziranja trajanja s pomoću zvukovnih elemenata; proizvod te umjetnosti. To je jedan od rijetkih slav. naziva (u drugim se jezicima naziv oslanja na grč. μουσıϰή; lat. musica, arap. mūsīqī i dr.); potječe iz XIX. st. (< glas-ba, glas = zvuk) i u hrv. se jezičnoj praksi pretežno upotrebljava kao sinonim s nazivom muzika.

U povijesti eur. civilizacijskoga kruga javljale su se različite definicije glazbe. U antici su najpoznatije bile Ptolemejeva odrednica (»glazba je sposobnost prepoznavanja razlika između visokih i niskih tonova«) i odrednica Aristida Kvintilijana (»glazba je znanje o melosu i o onome što melosu pripada«).

U sr. vijeku isticala se nužnost istodobnoga zadovoljavanja racionalnog i osjetilnog načela u glazbi. U renesansi i ranome baroku pri definiranju glazbe postavljalo se u prvi plan konkretno muziciranje, s naglaskom na vokalnost: glazba se najčešće definirala kao umjetnost ispravna pjevanja. Pojavljivale su se i nove podjele, čime je započeo proces koji će u idućim razdobljima baratati većinom tek novim podjelama glazbe na različita područja, odnoseći se sve više samo na stvarno zvučeću glazbu i gubeći iz vida sveobuhvatnu širinu ukupnosti pojma i stvarnosti koju je on označivao u ranijim razdobljima.

Ranoromantičarske teorije XIX. st. davale su glazbi metafizička i transcendentalna obilježja, ističući ju jednostrano ili kao simbol sveopće harmonije ili kao idealan medij za izražavanje osjećajnosti, iracionalnosti i duševnosti općenito. Tomu se u pol. XIX. st. suprotstavila tzv. formalistička estetika E. Hanslicka (jedini su sadržaj i predmet glazbe »zvučeći pokrenute forme«) s dalekosežnim posljedicama duboko u XX. st.

Tijekom XIX. i XX. st. pojavljivale su se nove podjele: prema izvoditeljskim sastavima, oblicima izvedbe, izravnoj funkcionalnosti, skladateljsko-tehn. postupcima, društvenim, odn. psihološko-estetičkim kriterijima i dr.

U prvoj pol. XX. st. I. Stravinski smatrao je da »glazba po svojoj bîti nije sposobna ništa »izraziti«, što god to bilo: osjećaj, motrište, psihol. stanje, prirodna pojava ili bilo što drugo«, dok se A. Schönberg vratio ant. postavkama oponašanja (»Na svojem najvišem stupnju umjetnost se bavi isključivo reprodukcijom unutarnje prirode«). U drugoj pol. XX. st. K. Stockhausen zastupao je postavke o transcendentnoj bîti glazbe, a J. Cage nastojao je prevladati sva dotadašnja poimanja glazbe shvaćanjem da je »glazba ono što čujemo kada šutimo«.

Suvremena glazb. arheologija, etnomuzikologija i antropologija proširile su spoznaje o postojanju glazbe vremenski i prostorno daleko izvan europskoga kult. kruga. Univerzalnost njezina postojanja i izrazita društvenost njezina bića potvrđene su u svim poznatim društvima u prapovijesti. U izvaneuropskim kulturama tradicionalne su glazbe većinom povezane s kultom, religijom ili kojom drugom izravnom društv. funkcionalnošću, dok je, uz rijetke iznimke, jedino u eur. kult. krugu, uz analogne pojave i prilike, razvijen pojam i izvorni sustav umj. glazbe, koja služi isključivo zadovoljenju potrebe za doživljajem lijepoga u području zvukovnosti.

Glazba se ostvaruje tonovima, organiziranima u tonske sustave, koji variraju prema sredini i razdoblju u kojem se pojavljuju. Gl. su elementi s pomoću kojih se glazb. djelo oblikuje, odn. sklada: ritam, koji se očituje u izmjenjivanju tonova različita trajanja i naglaska te na njihovu grupiranju u ritmičke cjeline; melodija, slijed horizontalno, linearno raspoređenih tonova koji se čuju jedan za drugim; harmonija, vertikalno raspoređivanje tonova koji se u akordičkim sklopovima čuju svi istodobno; polifonija, istodobno zvučanje više samostalnih melodija; boja, koja ovisi o sredstvima kojima se ostvaruju glazb. djela, tj. o ljudskome glasu ili o vrsti instrumenta; oblik, tj. zvučna cjelina zasnovana na najrazličitijim mogućnostima izlaganja, međusobnoga kombiniranja, variranja, nizanja ili razradbe tonske građe – zvučnih elemenata.

Od ant. doba do danas glazb. se umjetnost na različite načine znanstveno obrađuje i klasificira prema podrijetlu, namjeni, formalnim i sadržajnim značajkama, izvodilačkom sastavu i dr. Među raznovrsnim pristupima do danas je ostala aktualna Aristoksenova podjela na glazb. praksu i glazb. teoriju. Srednjovj. su teoretičari (od XIII. st.) uveli, među ostalim, razdiobu na jednoglasnu i višeglasnu glazbu, a na prijelazu u barok (potkraj XVI. st.) počele su se u praksi i u teoriji jasno razdvajati vokalna glazba, skladana primarno za ljudski glas, tj. za pjevanje, od instrumentalne glazbe, skladane samo za instrumente. S obzirom na izvodilački sastav kojemu je namijenjena, glazba može biti čista vokalna (solistička ili zborna), instrumentalna (solistička, komorna, orkestralna) ili vokalno-instrumentalna (pjevanje uz pratnju instrumenta itd.). Glazba se može klasificirati i prema vrstama: simfonijska, operna, komorna, plesna itd., ili pak prema svrsi: koncertna, scenska, crkvena, salonska, zabavna, filmska itd. Može se nadalje podijeliti na narodnu (pučku) i umjetničku. Dok djela s područja umjetničke glazbe stvara školovan glazbenik, koji svoje kompozicije redovito potpisuje, narodna glazba djelo je anonimnih, neškolovanih nadarenih pučana. Veze između umjetničke i nar. glazbe često su vrlo jake: svi su se nacionalni stilovi u eur. glazbi XIX. i XX. st. izgrađivali na elementima glazb. folklora.

Specifičnost glazb. umjetnosti najbolje se očituje u usporedbi s drugim umjetnostima. Glazba se odvija u vremenu, i zato se bitno razlikuje od umjetnosti vezanih uz prostor (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura). Ali ona se znatno razlikuje i od ostalih oblika čovjekova stvaralaštva koji protječu u vremenu (književnost, osobito dramska). Da bi, naime, glazb. djelo stvarno moglo postojati, potreban je posrednik između skladatelja i onih kojima se on obraća, tj. publike. Njegovo djelo živi tek onda kada reproduktivni glazb. umjetnik ili skup glazbenika oblikuje note u tonove.

Društv. je značaj glazbe jasno istaknut u njezinu pov. razvoju. Isprva, u prapovijesno doba, ali djelomice i u antici, glazba je pratila rad, magijske obrede, svečanosti i druge događaje. U sr. je vijeku služila potrebama Crkve i aristokratskih palača, ali je istodobno pratila i sve značajnije društv. događaje na selu i u gradu (obredne i svadbene svečanosti i dr.). Crkve su tada zapravo bile jedina glazb. središta u kojima su se mogli očuvati spomenici glazb. kulture. Kada se građ. stalež počeo razvijati kao novi društv. čimbenik, glazb. je umjetnost stekla izrazito društv. značaj, čemu je u XVII. i XVIII. st. pridonijelo i otvaranje javnih opernih kazališta i koncertnih ustanova. U XIX. st. društv. položaj glazbenika iz temelja se promijenio: glazbenik je postao neovisan stvaralac, ne sklada više po želji i naredbama feudalaca i Crkve, nego zbog vlastite potrebe. Uspon građ. klase omogućio je demokratizaciju glazbe i potpun preokret glazb. života. Stvarali su se novi izvoditeljski ansambli i otvarale javne glazb. škole. I u romantičkim nacionalnim pokretima što su zahvatili mnoge eur. zemlje glazba je dobivala značajnu ulogu (pojava mnogobrojnih domoljubnih pjesama i budnica širom Europe).

U pov. razvoju glazbe izdvajaju se ponajprije razdoblja staroga vijeka, kada su pojedini narodi – Egipćani, Kinezi, Indijci, Hebreji i dr. – izgradili vlastite razmjerno visoko razvijene glazb. kulture. Najviše se pisanih podataka sačuvalo o glazbi ant. Grčke, gdje je glazb. umjetnost uživala velik ugled u odgoju, jer joj je pripisivano snažno etičko djelovanje (Platon, Aristotel i dr.). U starogrč. glazb. teoriji razrađen je sustav tonskih nizova (ljestvica). Nastao je prvi sustav notnoga pisma: tonovi su se označivali posebnim slovima iznad riječi. Jedinstvo poezije, pokreta i glazbe (najviši je domet postignut u Eshilovim, Sofoklovim i Euripidovim tragedijama) napušteno je nestankom grč. samostalnosti; čisti je artizam zamijenio nauk ili učenje o etosu glazbe. U tom je obliku u Rimskom Carstvu preuzeto grč. naslijeđe. Pjesništvo se odvojilo od glazbe, a glazbom su se bavili samo robovi. U ranome sr. vijeku nastala je, pod utjecajem žid. bogoslužja te istočnjačkih kultura i kultova prenesenih u Europu, liturgijska glazba rane kršć. Crkve – strogo jednoglasno koralno pjevanje. Prvu kodifikaciju liturgijskih napjeva potaknuo je Grgur Veliki (papa 590–604). Liturgijske ili tzv. gregorijanske melodije postale su ubrzo temeljem na kojem će se razviti prvi oblici eur. višeglasja (polifonija). Znatan je bio i utjecaj srednjovj. svjetovne glazbe: viteške lirike trubadura, truvera, minnesängera i pučkoga muziciranja, posebno instrumentalnoga, putujućih profesionalnih glazbenika, žonglera. Prvo razdoblje razvoja polifonije, približno od 850. do 1300., obuhvaća nekoliko značajnih pojava, na prvome mjestu razvoj notnoga pisma i uvođenje sustava crtovlja, koji je najuže izgradio Guido d’Arezzo (997–1050). Teorijom o trajanju nota, menzuralnom notacijom (Franko iz Kölna, »Ars cantus mensurabilis«, oko 1250), glazba je dobila mogućnost vlastitog, o riječima neovisnoga, ritmičkog oblikovanja. Uz to su se izgrađivala i načela glazb. mjera (Marchetto iz Padove, »Pomerium in arte musicae mensuratae«, oko 1321–26), čime su bili dobiveni samo tehn. elementi, ali su tek oni omogućili slobodan razvoj eur. glazbe, različit od razvoja ostalih glazb. kultura. U svojem šestostoljetnom razvoju polifonija je prošla različita stilska razdoblja i obličja, od jednostavnih srednjovjekovnih (organum, diskant) do vrlo složenih renesansnih. U XIV. st. gl. je osobnost tal. Trecenta Firentinac Francesco Landino, a francuske struje ars novae Guillaume de Machault i Philippe de Vitry. Te kasnosrednjovj. stilove karakterizira prodor svjetovnoga duha, a glavni su oblici: madrigal (sadržaj ljubavni, šaljivi, satirični, pastoralni, polemički i politički), caccia i balata. Za krunidbu Karla V. u Reimsu 1364. Machault je skladao prvi cjeloviti misni ciklus koji će, uz motet, postati gl. oblikom duhovne glazbe. U razdoblju renesanse (približno od 1430. približno do 1600) eur. su glazb. kulturu obilježili franko-flamanski glazbenici: G. Dufay, J. Ockeghem, J. Obrecht i, osobito, Josquin des Prés, kao njihovi gl. predstavnici. Osnivane su vladarske i kneževske glazb. kapele, pojavili su se dvorski skladatelji. Osim mise i moteta čest je i svjetovni chanson. Flamanac Adrian Willaert prenio je iskustva niz. škole u Veneciju (gl. predstavnici: Andrea i Giovanni Gabrieli), a odande se utjecaj širio po Italiji (Luca Marenzio, Gesualdo da Venosa). Veliki zastupnici kasne glazb. renesanse, Palestrina (osnivač rimske škole) i Nizozemac Orlando di Lasso doveli su u XVI. st. višeglasni stil a cappella do klasične jasnoće i ravnoteže. Pojavu moderne harmonijske misli prvi je teoretski izložio G. Zarlino (»Istituzioni harmoniche«, 1558), koji je starim modusima suprotstavio dualistički sustav tonaliteta dura i mola. U drugoj pol. XVI. st. počela su se svestranije upotrebljavati i glazbala (lutnja, čembalo, klavikord, orgulje, viole) u samostalnim formama canzone, ricercara, toccate, varijacije. Uz motet i misu gl. je vokalni oblik madrigal, složeniji i bogatiji od onoga iz doba ars nova. Tekstovi su uzeti iz djela Petrarke, Ariosta, Tassa i dr. Smrt Palestrine i Orlanda di Lassa 1594. značila je i kraj velikoga razdoblja renesansne vokalne polifonije. God. 1598. izvedena je u Firenci prva opera, »Dafne« (J. Peri), zasnovana na potpuno suprotnim estetskim i kompozicijsko-tehn. načelima: polifoniju je zamijenila monodija, tj. solo-pjevanje s akordičkom instrumentalnom pratnjom, koju su instrumentalisti ostvarili u slobodnome stilu na temelju basove dionice, obilježene brojkama (basso continuo, generalbas). To novo doba, glazb. barok (približno od 1600. približno do 1750), počelo je s radikalnim zaokretom: homofonsko, jednoglasno pjevanje recitativnoga značaja (stile recitativo), nastalo iz težnje za obnovom grč. tragedije, činilo je osnovu na kojoj se razvila opera, oratorij i kantata. Opera se brzo širila, nakon Firence gl. su središta bila Rim (S. Landi), Venecija (C. Monteverdi), gdje je 1637. otvoreno prvo javno operno kazalište, pa Napulj (A. Scarlatti), Pariz (J. B. Lully), Hamburg (R. Keiser) i London (H. Purcell). Instrumentalna se glazba sve više osamostaljivala u suiti (nizu stiliziranih plesova), baroknoj sonati i koncertu (concerto grosso), a na kraju razdoblja, u fugi, potisnute polifonske tendencije ponovno su došle do punoga zamaha. Orgulje i čembalo, a osobito gudaća glazbala visoke zanatsko-umjetničke izvedbe graditelja (Amati, Guarneri i Stradivari), potpuno su potisnuli instrumentarij renesanse. Po broju imena, raznolikosti, opsežnosti i univerzalnosti učinka barok zauzima iznimno mjesto u povijesti glazbe. U stvaranju baroknih oblika vodeću su ulogu imali Talijani, a uz njih su znatan udio imali Francuzi i Nijemci. Sintezu su izvršili G. F. Händel (opera i oratorij) i J. S. Bach (svi oblici, osim opere). – Klasicizam (pol. XVIII. st.) započeo je s oštrom reakcijom na »komplicirani« polifonski stil kasnoga baroka. U Njemačkoj su se razvili novi, tzv. galantni, i »osjećajni« stil kao dva izraza ranoga klasicizma, a zastupali su ih sinovi J. S. Bacha, zatim pripadnici Mannheimske škole (J. V. Stamitz). Zahtjev za jednostavnošću i jasnoćom (Diderot) i ideja povratka prirodi (Rousseau) odrazili su se u glazbi franc. clavecinista, u sonatama D. Scarlattija, u realizmu opere buffe i velikoj reformi opere serie koju je provodio Ch. W. Gluck. Visoki klasicizam obilježila su umj. dostignuća majstorâ tzv. bečke klasike, Haydna, Mozarta i Beethovena. U njihovoj se djelatnosti do vrhunca razvila klasična instrumentalna glazba: usavršili su se simfonija, koncert, komorni i klavirski oblici. Formalnom osnovom ključnih stavaka postala je sonatna forma s dvjema kontrastnim temama. Dok su Haydn i Beethoven biti pretežno majstori instrumentalne glazbe, Mozartova univerzalnost činila ga je i jednim od najvećih predstavnika opere njegova doba. U prva tri desetljeća XIX. st. izdignuo se Beethoven, koji je u svojim simfonijama, gudačkim kvartetima i posljednjim klavirskim sonatama dao putokaz novom izrazu – romantizmu. U tom je razdoblju težište bilo na malim formama: solo-pjesmi i klavirskoj minijaturi. Njegovali su ih gotovo svi predstavnici romantizma, ponajprije Schubert, Schumann, Mendelssohn i Chopin. Kultivirali su se i tradicionalni simfonijski i komorni oblici, ali su ih romantičari modificirali prema novim potrebama i osjećajima vremena. Tako je H. Berlioz u Francuskoj otvorio novo razdoblje u razvoju tzv. programne glazbe svojom »Fantastičnom simfonijom«, koja je obilježila razvoj romantičke kolorističke instrumentacije. Nakon Berlioza, F. Liszt stvorio je oblik simfonijske pjesme, novi tip jednostavačne orkestralne kompozicije, koja je redovito nadahnuta različitim izvanglazbenim zbivanjima. Usporedno s Lisztom, J. Brahms pisao je simfonijska i komorna djela u kojima je sadržaj romantičan, dok se formalna okosnica čvršće pridržava klas. okvira. Potom je R. Strauss u svojim orkestralnim djelima prihvatio Lisztovu programnu koncepciju, a G. Mahler nadovezao se na Beethovena, udružujući orkestar i glasove u simfonijskome djelu. Poseban je procvat doživjela opera: Weber je izgradio njem. nacionalnu operu (»Freischütz«, 1821), Mayerbeer tip franc. tzv. velike opere, a Rossini, Bellini i Donizetti tal. ranoromantičku operu s težištem na belkantu uokvirenome razvijenijom dramskom radnjom. Nakon njih, pol. XIX. st. opernim su kazalištem dominirali R. Wagner i G.Verdi. Dok je Wagner reformirao operu, intenzivno združujući simfonijske i operne elemente u svojim glazb. dramama, Verdi je prvenstvo ostavio pjevačkomu partu, koji je prožeo dramatskom ekspresijom dajući primjere duboko proživljenoga scenskoga realizma. Osvježenje su u eur. glazbu unijele tzv. nacionalne škole Rusa (Glinka, Musorgski, Borodin, Rimski-Korsakov, Čajkovski), Čeha (Smetana, Dvořák), Poljaka (Chopin, S. Moniuszko), Norvežana (E. Grieg) i drugih, kojima je folklor postao temelj do tada nepoznate, osebujne izvornosti melodike i ritmike. Na prijelazu u XX. st. pojavio se tal. operni verizam, izgrađen na naturalističkoj brutalnosti; iz njega se izdvojio Puccinijev lirizam. U tome je razdoblju franc. impresionizam, na čelu s C. Debussyjem, prenio u glazbu smjernice lik. impresionizma i nastavio obnovu franc. instrumentalne glazbe, koju je započeo C. Franck, te proveo svojevrsnu revoluciju u harmoniji postupno rušeći tonalitet. – Dvadeseto je stoljeće nedvojbeno do sada najsloženije, najheterogenije razdoblje glazb. povijesti. Njegove su najznačajnije inovacije: oslobođenje od tonaliteta (svi tonovi u ljestvici postaju potpuno ravnopravni), slobodan život ritma bez pravilnosti mjere, atematičnost, aleatorika te otkrivanje posve novih zvučnih medija. Iz najrazličitijih stilskih pojava u prvoj pol. XX. st. jasno se izdvajaju: ekspresionizam, koji se nadovezao na kasni romantizam a zatim nastavio u dodekafoniji, i antiromantičke tendencije, iz kojih se razvio neobarokni i neoklasicistički izraz; uz to se javljaju i zagovornici moderno koncipiranoga, tzv. novonacionalnog izraza. Pečat su tomu vremenu dali: Schönberg, otac atonalnosti i dodekafonije; I. Stravinski, u čijim se djelima zrcale sve tendencije stoljeća, od ekspresionizma do neobaroka i dodekafonije; B. Bartók, koji je smjelo združivao folklorna obilježja s napretkom suvremene eur. glazb. tehnike; Hindemith, veliki neoklasicistički polifoničar.

Nakon II. svj. rata slika glazb. života bitno se promijenila; u razdoblju od 1950-ih do 1970-ih sve šire zanimanje za dodekafoniju dovelo je do potpune organizacije glazb. građe, tj. serijelne glazbe, kojoj je osnove postavio O. Messiaen, a prihvatili su i razradili P. Boulez, K. Stockhausen, L. Nono i mnogi drugi. Istodobno radikalno napuštanje svih tradicionalnih sredstava kompozicije i smiono eksperimentiranje dovelo je do otkrivanja novih zvučnih mogućnosti u tzv. konkretnoj (P. Schaeffer i pristaše) i elektroničkoj glazbi (H. Eimert, K. Stockhausen, B. Maderna, L. Berio, M. Babbitt, V. Ussachewsky i dr.). Međutim, od kraja 1970-ih pa do prijelaza u XXI. st. u glazbi se, analogno situaciji u drugim umjetnostima, afirmira spektar nejedinstvenih estetika (npr. minimalizam, nova jednostavnost) pod nazivom postmoderne, svojevrstan eklektički historicizam, koji u otklonu od rigidne avangarde »rehabilitira« prethodne tehnike u skladateljskim postupcima (npr. ponovna uporaba izraženije ritmike, melodike, harmonije, tonskoga kolorita i dr.). Pojedini skladatelji postmodernističkih orijentacija poput Philipa Glassa, Arva Pärta, Astora Piazzole, Wolfganga Rihma, Sofije Gubajduline i dr. međunarodno su se afirmirali, a neki među njima postali su široko popularni. Tako se u umj. glazbi Zapada nagovješćuje novo doba sinteze i prevladavanja avangardi XX. st. kao pov. etapa u daljnjem tijeku njezine povijesti.

Posebno glazb. područje u XX. st., osobito u njegovoj drugoj pol., tvori područje tzv. zabavne glazbe, koja je zahvaljujući razvoju masovnih medija (radio, TV, klasične i kompaktne ploče, video) prerasla u industriju planetarnih razmjera. Zabavna je glazba raslojena u nekoliko gl. podsmjerova: građansku pjesmu: tal. (kancona), franc. (šansona), njem. (šlager) i glazbu amer. tipa, pop i rock glazbu te jazz, koji dijelom svoje produkcije, zahvaljujući izvornosti, životnosti i dinamičnosti, predstavlja umj. estetičku vrijednost za sebe. Folklorna se glazba u drugoj pol. XX. st. raslojila na izvorni folklor, koji zbog socio-demografskih promjena pretežno urbaniziranog industrijskog društva ubrzano nestaje, te tzv. novokomponirani folklor, etnoglazbu i tzv. svjetske glazbe (world music), koji pokrivaju glazb. interese pretežno novourbaniziranih društv. slojeva i predstavljaju miješanje izvora, utjecaja i stilova, karakteristično za eklektičke spojeve umj. postmodernizma. Izvor: enciklopedija.hr. Uredio: Alen Turjak, pedagog