BOŽIĆ U HRVATA
Autor: Božena Ukić, 19. 12. 2011.
Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja. 
POVIJEST BOŽIĆA
Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.
Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.
Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.
Razumijevanje Božića i njegovo otajstveno značenje lučimo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski događaj. Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Kod polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim povijesnim odreženjem: u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Kod zornice je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanjice je proglas evanđelja sv. Ivana: u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama! Ovaj proglas jasno uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, je po Božiću postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.
Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodjelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se na zemlji mir, koji je potvrda Božje naklnosti prema ljudima. Ljudi su od prvog Božića svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božića obnavljaju tu svijest, pa stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost. Hrvatski katolici dokazali su svoje vjerničko razumijevanje biblijskog Božića i u pjesmi Čestit svijetu izrekli svoje vjerovanje. Pjesnik Jeronim Korner, jedan od najboljih hrvatskih duhovnih pjesnika, ispjevao je neposredno prije II. svjetskog rata ovu pjesmu o Božiću:
I bio je Čovjek-Bog,
I dobar i drag i blag!
Kud prošla je njegova stopa,
Rastao milinja trag.
I bio je Čovjek-Bog,
I lijep i svet i tih.
I svaka njegova riječ
Bijaše zvonak stih.
On življaše davno,
Al spomen je o njemu živa.
I mnoštvo o njemu zvijezda
Zemlji priču dariva.
O, čuva cijeli svijet
O njemu spomen čist:
Bio je čovjek, Bog i cvijet,
A zvao se Isus Krist.
Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.
Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja.
U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.
Božić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svete Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana.
Advent ili Došašće je vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna koja neposredno prethode Božiću i koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje božićna priprava koja traje točno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjećaji kreću i u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pričesti pa stoga Božić ima značenje obnove i novog htijenja u vjerničkom životu ka samo-prosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršćanskog morala.
Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.
Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu.
Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici.
Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.
Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi "bdjeti", jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj se noći bdije razumljiva je uloga koju ima svjetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća - svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić. Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić. U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu "badnjak", kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere. U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu . Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak. Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva "badnjaka" koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad - barem u nekim hrvatskim krajevima - domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić "Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer"! Na taj pozdrav slijedi odgovor: "I s tobom zajedno!" Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: "Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!" Odgovor glasi: "Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!" U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: "Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva", a odgovara se: "I vi živi i zdravi bili!" Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.
Božić je blagdan mira. U mnogim krajevima je običaj da se na taj dan ide na tri mise. Prva je polnoćka, druga je rana jutarnja, a zove se pastrica, zornica ili mala misa, i obično se na toj misi ide na pričest. Treća misa se zove poldanica ili vela misa. Mlađa čeljad, a posebno djevojke, se za svaku misu presvuku u drugu svečanu haljinu. U kući na stolu treba čitavo vrijeme biti boca s rakijom i košarica sa smokvama, orasima, lješnjacima, bademima, iako svaki kraj obiluje svojim specifičnostima. Ručak je svečan i obilan, a za stolom se treba naći čitava obitelj. Do iza ručka su svi ukućani na okupu, a popodne mlađa čeljad odlazi čestitati prijateljima i znancima. Ako na Božić pad kiša, vjeruje se da će roditi sve što se motikom okopava.
Značajan je i bogati božićni jelovnik. Uz tradicionalna jela na stolu će se naći sve vrste voća, povrća i mesa, neobično obilje bilo brojem vrsta jela bilo količinom. Osobito su značajna peciva i božićni kruhovi, božićna pečenka, te hladetina. Božić se pretežno svetkuje po tradiciji intimnije, strogo unutar same obitelji. U starijoj tradiciji poznat je polaznik ili položar, prvi posjetitelj koji na Božić uđe u kuću; u nekim krajevima je to na Badnjak, Stjepanje ili Novu godinu, uz kojega je vezano više običaja i vjerovanja. On treba biti zdrav i krepak, jer to kući donosi sreću. Da se kojim slučajem ne bi dogodila "nesreća", ukućani se obično unaprijed dogovore s nekim kršnim momkom, koji onda "slučajno" prvi uđe u kuću.Gotovo svi običaji vezani uz polaznika imaju isti cilj i smisao da se izazove radost i uopće blagostanje čitavoga doma.
Božićno čestitanje najprije se događalo u kući među članovima obitelji. Zatim je obuhvatilo rođake i prijatelje, a na kraju sve mještane. Čestitanje Božića od kuće do kuće, tzv. koledanje, obavljalo se uz pjevanje božičnih pjesama, a čestitari, zvani betlehemari ili pastiri, bi primali darove. Vjernost kršćanskoj poruci Božića iskazuje se izrazima božićnog čestitanja: Faljen Isus! Čestit vam bio Bog i Božić i sveto slavno porođenje! uz odgovor: I vaša duša kod Boga bila! Ili: Čestit Božić i porođenje Isusovo! uz odgovor: Čestita ti vira i duša! Lijepa je čestitka: Na dobro ti došlo porođenje Gospodinovo! s odgovorom: I tebi, brate, i svim tvojim u kući! Svetkovanje blagdana uključuje božićni odlazak u crkvu na mise, ali i znakove izmirenja između zavađenih unutar roda ili među susjedima. Čestitanje Božića želi povećati radost slavljenja božićnog blagdana. Vjernost običajima može umnožiti tu radost, ali vjernički narod ne zaboravlja da je Isus Krist Svijeta Razveselitelj. Tu radost, osim općeprihvaćene pjesme u zbiru hrvatskih božićnih popijevki Radujte se narodi, izrazito naglašava pjesma iz okolice Šibenika, i to osobitu u pripjevu koji Isusa naziva "radošću, dikom i sladošću":
Veselmo se ov čas, braćo premila,
jer je Diva noćas Sina rodila.
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
naša slodost, Spasitelju naš!
Svitlost u jedan čas bi svita svemu
kad Marija rodi u Betlemu,
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
Naša slodost, Spasitelju naš!
Pastiri, sad vi stada pustite,
ditiću malom svi skupno hodite,
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
naša slodost, Spasitelju naš.
Božićni tjedan, blagdan Sv. Stjepana, Sv. Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina, također su krcati božićnim događanjem koje prate osobiti pučki običaji: na Stjepanje ili Štefanje grupe mladića obilaze selo i s popratnim pjesmama čestitaju Stjepanima i Šteficama imendan; na Svetog Ivana, koji dolazi iza Stipanja, blagosivlje se vina, iznosi slama iz kuće i stavlja na voćke da bolje rode; na Nevinu dječicu, Mladence ili Herdoševo, dan iza Svetog Ivana, u mnogim je krajevima običaj da se s vrbovim šibama ljudi lagano udaraju šibanje, a nekoć i starohrvatsko "biranje kralja" te drugih narodnih dužnosnika.
Da je Nova godina nekoć počimala na Božić kazuje i naziv za taj dan u nekim hrvatskim krajevima gdje se i danas naziva Mali Božić ili Mladi Božić. Taj običaj vuče korijen od vremena kad se i Nova godina slavila 25. prosinca. Tek se kroz 16./17. stoljeće provodi razdvajanje i Nova godina se opet pomiče na 1. siječnja, kako je svetkujemo i danas. Obiteljsko svetkovanje Nove godine vrlo je slično božićnom, s time da je Božić okrenut užoj obitelji, a Nova godina rodbini i prijateljima. Danas je iščekivanje Nove Godine izgubilo značajku obiteljskog blagdana, ne samo u gradu nego i na selu. Nisu se sačuvala ni stara čestitanja koja isprepliću poruku o događaju Božića s novogodišnjim dobrim željama članovima obitelji i njihovom materijalnom dobru. Suvremeno slavljenje Nove godine je opće; pripada svima, a ne samo kršćanima. Kako su narodni običaji gotovo zamrli, valjalo bi u tom slavljenju razvijati ljudske vrednote; osobito u čestitanju. Treba poći od činjenice da čestitanje popraćuje redovito gesta rukovanja, stisak ruku, a i ljubljenje uz riječi: "sretna ti Nova godina!"
Božićni blagdani završavaju 6. siječnja, kada Crkva slavi Bogojavljenje. Ovim blagdanom Crkva se spominje dvaju događaja iz Isusova života. Prvi je Isusovo krštenje u rijeci Jordan pa se taj dan naziva i Vodokršće a u crkvu donosi krstiti voda s kojom se poslije blagoslivljaju polja i životinje. Drugi je pohod triju mudraca s istoka koji su se došli pokloniti malome Isusu donijevši mu darove, mirtu, zlato i tamjan. Na dan Bogojavljenja ili Sveta Tri kralja posljednji put pale se božićne svijeće i drvo badnjak, a blaguju se i određena božićna peciva. Blagdanom Tri kralja zaključuje se središnji skup božićnih običaja. Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući završava obiteljski božićni ugođaj. Tim danom završava se osobit period - tzv. "dvanaest dana"- dvanestodnevnica. I taj je blagdan obilježen počimanjem što se očituje blagoslovom kuća, koje obično počinje drugi dan iza Božića i traje do Sveta Tri kralja. Svećenik s dvojicom svojih pomoćnika, negdje nazvani glorijaci a negdje križari, obilaze i blagoslivljaju kuće, gdje ih dočekuju svečano obučeni ukućani, a na odlasku ih domaćin nagrađuje darovima, koji su nekada bili u naturi, a danas su obično u novcu. Nekoć se blagoslovljenom vodom škropilo po kući, staji, vrtu, polju, pčelinjaku itd. Uz Bogojavljenje je vezan i običaj ophoda tzv. zvjezdara, trojice dječaka koji su odjeveni kao tri "kralja" s rasvijetljenom zvijezdom. U tom običaju su prisutne kolede pa zvjezdari pjevaju božićne pjesme, ali i pjesme kojima se želi duhovno i materijalno dobro ljudima. Naravno, i ti ophodi su povezani s darivanjem čestitara.
Kršćansko značenje blagoslova domova temelji se na božićnoj istini da se je Bog udomio na zemlji. Svećenik započinje blagoslovnu molitvu zazivom: "Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!". Po Božiću naši hramovi postadoše kuće, a kuće hramovi, jer se Bog okućio na zemlji da stanuje među nama, s nama i u nama. Blagoslov kuća stoga želi naglasiti da su naše kuće i stanovi obitavališta Božja i zazivlju da se Bog ne iseli iz naših domova. Stoga valja blagosloviti čovjeka, obitelj, da bi on sam, njegova obitelj i njegov svijet - bili dom Božji. Božićni krug običaja završava na Svijećnicu i blagoslovom grla na dan Svetog Blaža. Bez obzira na mnoštvo različitih običaja, s pravom se može reći da je Božić čisti obiteljski blagdan. U duhovnom svijetu Božić je mjera vrijednosti, mira, sloge, poštovanja doma, moralnih normi i obilja.
Uz božićne blagdane su vezane i brojne božićne pjesme i popijevke. Po izričaju i melodici se razlikuju one iz sjevernih od onih iz južnih krajeva Hrvatske. Jedne i druge se opet dijele na one koje se pjevaju u crkvi i one koje se pjevaju na neliturgijskim slavljima. Jedna od najpoznatijih pjesama iz južne Hrvatske je "U se vrime godišta", a iz sjeverne "Narodi nam se kralj nebeski". U neliturgijske pjesme spadaju i one koje pjevaju koledari i veseljaci idući od kuće do kuće navješćujući Božić, Mladence, Novu godinu i Sveta Tri kralja.
Radujte se narodi
Radujte se narodi, kad čujete glas,
da se Isus porodi u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj,
i Betlemu pristupljuj,
pristupljuj.
Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo čuj, čuj,
i k jaslicam pristupljuj!
Pristupljuj!
Raduje se Marija s Josipom gledeći
Anđeo pjeva "Glorija" po zraku leteći
I ti, svijete čitavi,
Spasitelja pozdravi!
Pozdravi!
Kyrie Eleison
Kyrie eleison, eleison,
Isus se rodi u štalici
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kriste eleison, eleison!
On za nas trpi čim se rodi
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kyrie eleison, eleison!
U jasle mora da se skriva!
Pođite kralji,
tamo se njemu poklonite.
Svim na zemlji
Svim na zemlji mir, veselje,
Budi polag Božje volje.
To sad nebo navješćuje
I glas s neba potvrđuje.
Dobre volje svaka duša
grijeha neka već ne kuša
Nego hvali, diči Boga,
Što je posl'o Sinka svoga.
Sinka svoga, Boga moga,
S Ocem, Duhom jednakoga
Duhom Svetim začetoga
Od Djevice rođenoga.
Veselje ti navješćujem
Veselje ti navješćujem,
puče kršćanski.
Jerbo se kralj u Betlemu
rodi nebeski.
Još mali, u štali,
Kog stvorenje svako slavi
Štuje, diči, jer je pravi
On naš Spasitelj
i Otkupitelj.
Pored njega stoji Majka,
Djeva Marija.
Pa sveg svijeta Spasitelja
lijepo povija.
Njeg doji i goji,
Uspavljuje njegujući
"Spavkaj, spavkaj" pjevajući
U toj štalici,
sve na slamici.
Oj, pastiri
Oj, pastiri, čudo novo
Niste nigdar vidjeli ovo:
U jaslicam prostim rodio se Bog
Koji s neba siđe
radi puka svog.
Betlem, evo, nije daleko,
Znajte da vam istinu rekoh:
U štalici prostoj leži djetešce
Na slamici oštroj,
kao janješce.
Ljubav Božja prevelika
Primi pravu put čovjeka:
S neba siđe dolje radi grešnika
Rodi se u štali,
radi čovjeka.
U to vrijeme godišta
U to vrijeme godišta
Mir se svijetu navješta
Porođenjem Djetešca
Kom je Majka Djevica.
Anđeli se javili
Rajsku pjesmu slagali
Slava Bogu pjevali
A mir ljudma prosili.
Djeva Sina rodila,
Đavlu silu slomila,
Svijetu Spasa podala,
Nama majka postala.
Danas se čuje
Danas se čuje događaj novi
U zemlji našoj i jeste ovi
Braćo pastiri, pohitite
K Betlemskoj štali i vidite
Jedno nebesko Djetešce
U krilu majke Djevice.
Ta vam se sreća danas dogodi
Što vam se Janje nebesko rodi
Ovo je Janje ono milo
Koje je sav svijet izbavilo
Jedno nebesko Djetešce,
U krilu Majke Djevice!
Djetešce nam se rodilo
Djetešce nam se rodilo
U jasle se položilo
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Sin Boga Oca i Bog sam
S neba na zemlju siđe k nam
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Čista ga Djeva rodila,
I svojim mlijekom dojila
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Isus mu ime Otac da,
Da nas otkupi, posla ga
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Narodi nam se
Narodi nam se kralj nebeski
Od Marije, čiste Djevice.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Po njemu slijedi sveti Stjepan
Prvi mučenik Gospoda Boga.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje
Na tom mladom ljetu svega obilja
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
O Betleme
O Betleme, grade slavni od Boga
Najveći si ti od grada svakoga
Jer iz tebe nam izađe vojvoda
Isus dragi, Davidova poroda.
Marija ga, Djeva čista, porodi
I u jasle ona njega položi.
Dostojno se ona njemu poklanja,
I s veseljem srca svoga pozdravlja.
Veseli se majko Božja
Veseli se Majko Božja, puna milosti
veseli se i raduj se rajska svjetlosti
jer si noćas porodila
svojim mlijekom zadojila
Boga malahna.
Veselmo se i mi braćo ovdje zajedno
Al veselje neka naše bude pravedno
Svi se grijeha odrecimo
i srdačno utecimo
Svim vam Božić nazivamo
braćo ljubljena,
U stečenju vječnog zdravlja
od vas željena,
Kojega vam rođen dao
kako bude tko pitao
na dan današnji.
Tri kralja jahahu
Tri kralja jahahu
s onih sunčanih stran
tri dara nošahu
mir, zlato, tamijan.
Tri kralja dođoše
pred grad Jeruzalem
pitajuć za mjesto
gdje se rodi Isus.
Mariji rekoše:
zdravo, oj Djevice,
zdravo, oj Majčice,
nebeska Kraljice
Isus digne ruke,
drago im hvaljaše,
i nebeske dvore
njima obečaše.
Nebo daj oku
Nebo daj oku
zvijezdu visoku vidjeti
jer triju kralja
stazicu valja slijediti
Svijetla nebesa
čine čudesa rođenom
Anđeli svoju
pjesmicu poju malenom.
Kraljima zvijezda
u Betlem kaže stazicu
Po njoj su tako
spoznali lako štalicu.
Tamjan i zlato,
mast dragu na to uzeše
Slijedeći svjetlost,
od Boga milost, pođoše.
Došav u Betlem,
pred Kralja mladog padoše,
Darove svoje
Isusu kralju dadoše.
Pristupite vjerni
Pristupite vjerni u radosnom slavlju
Dođite, dođite u Betlehem.
Pogledajte mladog, anđeoskog Kralja
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Ponizni pastiri ostaviše stado
Gle, radosni hite k jaslicam.
Kličući hajdmo, požurimo s njima,
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Dvorani neba
Dvorani neba
proniješe glase narodom
Isus se rodi,
spasenje plodi porodom.
Betlem je mjesto
u kome čisto Djetešce
rodi se za nas
otkupi da nas, Janješce.
Spavaj mali Božiću
Spavaj mali Božiću, buj, buj, buj.
Spavaj neba kraljiću, tuj, tuj, tuj.
Tako piva sad Divica
Sinka Božjeg porodica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj lipi cvitu moj, buj, buj, buj.
Spavaj rožmarinu moj, tuj, tuj, tuj.
Spavaj, spavaj ružičice,
Puka tvoga ljubičice,
tuj, tuj, tuj.
U tranjavoj štalici, buj, buj, buj.
Na hlađanoj slamici, tuj, tuj, tuj.
Zimu trpiš u jaslicah,
Kano odveć sirotica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj dite maleno, buj, buj, buj.
Radošću dočekano, tuj, tuj, tuj.
Tebe dvore svi anđeli,
Kerubini s arhanđeli,
tuj, tuj, tuj.
POSLAN BI ANĐEL GABRIJEL
Poslan bi anđel Gabrijel
od Boga u grad Nazaret
k jednoj poniznoj Djevici,
i k pravoj Božjoj službenici.
Kad Mariji on doteče,
ponizno joj joj ovo reče:
"Oj, zdravo puna milosti,
Djevice, kruno svetosti.
Veselje sad će početi,
sina ćeš Božjeg začeti,
Bog Duh ce Sveti s tobom bit
i ove riječi ispunit.
Sina ćeš ti porodit,
Isus će se nazivati,
a plod tvoj bit ce Božji Sin
i pravi Bog i Gospodin."
BOŽIĆ U HRVATA
Autor: Božena Ukić, 19. 12. 2011.
Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja.
POVIJEST BOŽIĆA
Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.
Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.
Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.
Razumijevanje Božića i njegovo otajstveno značenje lučimo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski događaj. Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Kod polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim povijesnim odreženjem: u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Kod zornice je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanjice je proglas evanđelja sv. Ivana: u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama! Ovaj proglas jasno uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, je po Božiću postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.
Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodjelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se na zemlji mir, koji je potvrda Božje naklnosti prema ljudima. Ljudi su od prvog Božića svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božića obnavljaju tu svijest, pa stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost. Hrvatski katolici dokazali su svoje vjerničko razumijevanje biblijskog Božića i u pjesmi Čestit svijetu izrekli svoje vjerovanje. Pjesnik Jeronim Korner, jedan od najboljih hrvatskih duhovnih pjesnika, ispjevao je neposredno prije II. svjetskog rata ovu pjesmu o Božiću:
I bio je Čovjek-Bog,
I dobar i drag i blag!
Kud prošla je njegova stopa,
Rastao milinja trag.
I bio je Čovjek-Bog,
I lijep i svet i tih.
I svaka njegova riječ
Bijaše zvonak stih.
On življaše davno,
Al spomen je o njemu živa.
I mnoštvo o njemu zvijezda
Zemlji priču dariva.
O, čuva cijeli svijet
O njemu spomen čist:
Bio je čovjek, Bog i cvijet,
A zvao se Isus Krist.
Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.
Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja.
U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.
Božić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svete Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana.
Advent ili Došašće je vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna koja neposredno prethode Božiću i koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje božićna priprava koja traje točno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjećaji kreću i u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pričesti pa stoga Božić ima značenje obnove i novog htijenja u vjerničkom životu ka samo-prosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršćanskog morala.
Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.
Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu.
Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici.
Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.
Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi "bdjeti", jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj se noći bdije razumljiva je uloga koju ima svjetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća - svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić. Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić. U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu "badnjak", kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere. U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu . Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak. Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva "badnjaka" koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad - barem u nekim hrvatskim krajevima - domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić "Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer"! Na taj pozdrav slijedi odgovor: "I s tobom zajedno!" Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: "Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!" Odgovor glasi: "Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!" U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: "Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva", a odgovara se: "I vi živi i zdravi bili!" Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.
Božić je blagdan mira. U mnogim krajevima je običaj da se na taj dan ide na tri mise. Prva je polnoćka, druga je rana jutarnja, a zove se pastrica, zornica ili mala misa, i obično se na toj misi ide na pričest. Treća misa se zove poldanica ili vela misa. Mlađa čeljad, a posebno djevojke, se za svaku misu presvuku u drugu svečanu haljinu. U kući na stolu treba čitavo vrijeme biti boca s rakijom i košarica sa smokvama, orasima, lješnjacima, bademima, iako svaki kraj obiluje svojim specifičnostima. Ručak je svečan i obilan, a za stolom se treba naći čitava obitelj. Do iza ručka su svi ukućani na okupu, a popodne mlađa čeljad odlazi čestitati prijateljima i znancima. Ako na Božić pad kiša, vjeruje se da će roditi sve što se motikom okopava.
Značajan je i bogati božićni jelovnik. Uz tradicionalna jela na stolu će se naći sve vrste voća, povrća i mesa, neobično obilje bilo brojem vrsta jela bilo količinom. Osobito su značajna peciva i božićni kruhovi, božićna pečenka, te hladetina. Božić se pretežno svetkuje po tradiciji intimnije, strogo unutar same obitelji. U starijoj tradiciji poznat je polaznik ili položar, prvi posjetitelj koji na Božić uđe u kuću; u nekim krajevima je to na Badnjak, Stjepanje ili Novu godinu, uz kojega je vezano više običaja i vjerovanja. On treba biti zdrav i krepak, jer to kući donosi sreću. Da se kojim slučajem ne bi dogodila "nesreća", ukućani se obično unaprijed dogovore s nekim kršnim momkom, koji onda "slučajno" prvi uđe u kuću.Gotovo svi običaji vezani uz polaznika imaju isti cilj i smisao da se izazove radost i uopće blagostanje čitavoga doma.
Božićno čestitanje najprije se događalo u kući među članovima obitelji. Zatim je obuhvatilo rođake i prijatelje, a na kraju sve mještane. Čestitanje Božića od kuće do kuće, tzv. koledanje, obavljalo se uz pjevanje božičnih pjesama, a čestitari, zvani betlehemari ili pastiri, bi primali darove. Vjernost kršćanskoj poruci Božića iskazuje se izrazima božićnog čestitanja: Faljen Isus! Čestit vam bio Bog i Božić i sveto slavno porođenje! uz odgovor: I vaša duša kod Boga bila! Ili: Čestit Božić i porođenje Isusovo! uz odgovor: Čestita ti vira i duša! Lijepa je čestitka: Na dobro ti došlo porođenje Gospodinovo! s odgovorom: I tebi, brate, i svim tvojim u kući! Svetkovanje blagdana uključuje božićni odlazak u crkvu na mise, ali i znakove izmirenja između zavađenih unutar roda ili među susjedima. Čestitanje Božića želi povećati radost slavljenja božićnog blagdana. Vjernost običajima može umnožiti tu radost, ali vjernički narod ne zaboravlja da je Isus Krist Svijeta Razveselitelj. Tu radost, osim općeprihvaćene pjesme u zbiru hrvatskih božićnih popijevki Radujte se narodi, izrazito naglašava pjesma iz okolice Šibenika, i to osobitu u pripjevu koji Isusa naziva "radošću, dikom i sladošću":
Veselmo se ov čas, braćo premila,
jer je Diva noćas Sina rodila.
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
naša slodost, Spasitelju naš!
Svitlost u jedan čas bi svita svemu
kad Marija rodi u Betlemu,
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
Naša slodost, Spasitelju naš!
Pastiri, sad vi stada pustite,
ditiću malom svi skupno hodite,
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
naša slodost, Spasitelju naš.
Božićni tjedan, blagdan Sv. Stjepana, Sv. Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina, također su krcati božićnim događanjem koje prate osobiti pučki običaji: na Stjepanje ili Štefanje grupe mladića obilaze selo i s popratnim pjesmama čestitaju Stjepanima i Šteficama imendan; na Svetog Ivana, koji dolazi iza Stipanja, blagosivlje se vina, iznosi slama iz kuće i stavlja na voćke da bolje rode; na Nevinu dječicu, Mladence ili Herdoševo, dan iza Svetog Ivana, u mnogim je krajevima običaj da se s vrbovim šibama ljudi lagano udaraju šibanje, a nekoć i starohrvatsko "biranje kralja" te drugih narodnih dužnosnika.
Da je Nova godina nekoć počimala na Božić kazuje i naziv za taj dan u nekim hrvatskim krajevima gdje se i danas naziva Mali Božić ili Mladi Božić. Taj običaj vuče korijen od vremena kad se i Nova godina slavila 25. prosinca. Tek se kroz 16./17. stoljeće provodi razdvajanje i Nova godina se opet pomiče na 1. siječnja, kako je svetkujemo i danas. Obiteljsko svetkovanje Nove godine vrlo je slično božićnom, s time da je Božić okrenut užoj obitelji, a Nova godina rodbini i prijateljima. Danas je iščekivanje Nove Godine izgubilo značajku obiteljskog blagdana, ne samo u gradu nego i na selu. Nisu se sačuvala ni stara čestitanja koja isprepliću poruku o događaju Božića s novogodišnjim dobrim željama članovima obitelji i njihovom materijalnom dobru. Suvremeno slavljenje Nove godine je opće; pripada svima, a ne samo kršćanima. Kako su narodni običaji gotovo zamrli, valjalo bi u tom slavljenju razvijati ljudske vrednote; osobito u čestitanju. Treba poći od činjenice da čestitanje popraćuje redovito gesta rukovanja, stisak ruku, a i ljubljenje uz riječi: "sretna ti Nova godina!"
Božićni blagdani završavaju 6. siječnja, kada Crkva slavi Bogojavljenje. Ovim blagdanom Crkva se spominje dvaju događaja iz Isusova života. Prvi je Isusovo krštenje u rijeci Jordan pa se taj dan naziva i Vodokršće a u crkvu donosi krstiti voda s kojom se poslije blagoslivljaju polja i životinje. Drugi je pohod triju mudraca s istoka koji su se došli pokloniti malome Isusu donijevši mu darove, mirtu, zlato i tamjan. Na dan Bogojavljenja ili Sveta Tri kralja posljednji put pale se božićne svijeće i drvo badnjak, a blaguju se i određena božićna peciva. Blagdanom Tri kralja zaključuje se središnji skup božićnih običaja. Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući završava obiteljski božićni ugođaj. Tim danom završava se osobit period - tzv. "dvanaest dana"- dvanestodnevnica. I taj je blagdan obilježen počimanjem što se očituje blagoslovom kuća, koje obično počinje drugi dan iza Božića i traje do Sveta Tri kralja. Svećenik s dvojicom svojih pomoćnika, negdje nazvani glorijaci a negdje križari, obilaze i blagoslivljaju kuće, gdje ih dočekuju svečano obučeni ukućani, a na odlasku ih domaćin nagrađuje darovima, koji su nekada bili u naturi, a danas su obično u novcu. Nekoć se blagoslovljenom vodom škropilo po kući, staji, vrtu, polju, pčelinjaku itd. Uz Bogojavljenje je vezan i običaj ophoda tzv. zvjezdara, trojice dječaka koji su odjeveni kao tri "kralja" s rasvijetljenom zvijezdom. U tom običaju su prisutne kolede pa zvjezdari pjevaju božićne pjesme, ali i pjesme kojima se želi duhovno i materijalno dobro ljudima. Naravno, i ti ophodi su povezani s darivanjem čestitara.
Kršćansko značenje blagoslova domova temelji se na božićnoj istini da se je Bog udomio na zemlji. Svećenik započinje blagoslovnu molitvu zazivom: "Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!". Po Božiću naši hramovi postadoše kuće, a kuće hramovi, jer se Bog okućio na zemlji da stanuje među nama, s nama i u nama. Blagoslov kuća stoga želi naglasiti da su naše kuće i stanovi obitavališta Božja i zazivlju da se Bog ne iseli iz naših domova. Stoga valja blagosloviti čovjeka, obitelj, da bi on sam, njegova obitelj i njegov svijet - bili dom Božji. Božićni krug običaja završava na Svijećnicu i blagoslovom grla na dan Svetog Blaža. Bez obzira na mnoštvo različitih običaja, s pravom se može reći da je Božić čisti obiteljski blagdan. U duhovnom svijetu Božić je mjera vrijednosti, mira, sloge, poštovanja doma, moralnih normi i obilja.
Uz božićne blagdane su vezane i brojne božićne pjesme i popijevke. Po izričaju i melodici se razlikuju one iz sjevernih od onih iz južnih krajeva Hrvatske. Jedne i druge se opet dijele na one koje se pjevaju u crkvi i one koje se pjevaju na neliturgijskim slavljima. Jedna od najpoznatijih pjesama iz južne Hrvatske je "U se vrime godišta", a iz sjeverne "Narodi nam se kralj nebeski". U neliturgijske pjesme spadaju i one koje pjevaju koledari i veseljaci idući od kuće do kuće navješćujući Božić, Mladence, Novu godinu i Sveta Tri kralja.
Radujte se narodi
Radujte se narodi, kad čujete glas,
da se Isus porodi u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj,
i Betlemu pristupljuj,
pristupljuj.
Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo čuj, čuj,
i k jaslicam pristupljuj!
Pristupljuj!
Raduje se Marija s Josipom gledeći
Anđeo pjeva "Glorija" po zraku leteći
I ti, svijete čitavi,
Spasitelja pozdravi!
Pozdravi!
Kyrie Eleison
Kyrie eleison, eleison,
Isus se rodi u štalici
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kriste eleison, eleison!
On za nas trpi čim se rodi
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kyrie eleison, eleison!
U jasle mora da se skriva!
Pođite kralji,
tamo se njemu poklonite.
Svim na zemlji
Svim na zemlji mir, veselje,
Budi polag Božje volje.
To sad nebo navješćuje
I glas s neba potvrđuje.
Dobre volje svaka duša
grijeha neka već ne kuša
Nego hvali, diči Boga,
Što je posl'o Sinka svoga.
Sinka svoga, Boga moga,
S Ocem, Duhom jednakoga
Duhom Svetim začetoga
Od Djevice rođenoga.
Veselje ti navješćujem
Veselje ti navješćujem,
puče kršćanski.
Jerbo se kralj u Betlemu
rodi nebeski.
Još mali, u štali,
Kog stvorenje svako slavi
Štuje, diči, jer je pravi
On naš Spasitelj
i Otkupitelj.
Pored njega stoji Majka,
Djeva Marija.
Pa sveg svijeta Spasitelja
lijepo povija.
Njeg doji i goji,
Uspavljuje njegujući
"Spavkaj, spavkaj" pjevajući
U toj štalici,
sve na slamici.
Oj, pastiri
Oj, pastiri, čudo novo
Niste nigdar vidjeli ovo:
U jaslicam prostim rodio se Bog
Koji s neba siđe
radi puka svog.
Betlem, evo, nije daleko,
Znajte da vam istinu rekoh:
U štalici prostoj leži djetešce
Na slamici oštroj,
kao janješce.
Ljubav Božja prevelika
Primi pravu put čovjeka:
S neba siđe dolje radi grešnika
Rodi se u štali,
radi čovjeka.
U to vrijeme godišta
U to vrijeme godišta
Mir se svijetu navješta
Porođenjem Djetešca
Kom je Majka Djevica.
Anđeli se javili
Rajsku pjesmu slagali
Slava Bogu pjevali
A mir ljudma prosili.
Djeva Sina rodila,
Đavlu silu slomila,
Svijetu Spasa podala,
Nama majka postala.
Danas se čuje
Danas se čuje događaj novi
U zemlji našoj i jeste ovi
Braćo pastiri, pohitite
K Betlemskoj štali i vidite
Jedno nebesko Djetešce
U krilu majke Djevice.
Ta vam se sreća danas dogodi
Što vam se Janje nebesko rodi
Ovo je Janje ono milo
Koje je sav svijet izbavilo
Jedno nebesko Djetešce,
U krilu Majke Djevice!
Djetešce nam se rodilo
Djetešce nam se rodilo
U jasle se položilo
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Sin Boga Oca i Bog sam
S neba na zemlju siđe k nam
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Čista ga Djeva rodila,
I svojim mlijekom dojila
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Isus mu ime Otac da,
Da nas otkupi, posla ga
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Narodi nam se
Narodi nam se kralj nebeski
Od Marije, čiste Djevice.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Po njemu slijedi sveti Stjepan
Prvi mučenik Gospoda Boga.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje
Na tom mladom ljetu svega obilja
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
O Betleme
O Betleme, grade slavni od Boga
Najveći si ti od grada svakoga
Jer iz tebe nam izađe vojvoda
Isus dragi, Davidova poroda.
Marija ga, Djeva čista, porodi
I u jasle ona njega položi.
Dostojno se ona njemu poklanja,
I s veseljem srca svoga pozdravlja.
Veseli se majko Božja
Veseli se Majko Božja, puna milosti
veseli se i raduj se rajska svjetlosti
jer si noćas porodila
svojim mlijekom zadojila
Boga malahna.
Veselmo se i mi braćo ovdje zajedno
Al veselje neka naše bude pravedno
Svi se grijeha odrecimo
i srdačno utecimo
Svim vam Božić nazivamo
braćo ljubljena,
U stečenju vječnog zdravlja
od vas željena,
Kojega vam rođen dao
kako bude tko pitao
na dan današnji.
Tri kralja jahahu
Tri kralja jahahu
s onih sunčanih stran
tri dara nošahu
mir, zlato, tamijan.
Tri kralja dođoše
pred grad Jeruzalem
pitajuć za mjesto
gdje se rodi Isus.
Mariji rekoše:
zdravo, oj Djevice,
zdravo, oj Majčice,
nebeska Kraljice
Isus digne ruke,
drago im hvaljaše,
i nebeske dvore
njima obečaše.
Nebo daj oku
Nebo daj oku
zvijezdu visoku vidjeti
jer triju kralja
stazicu valja slijediti
Svijetla nebesa
čine čudesa rođenom
Anđeli svoju
pjesmicu poju malenom.
Kraljima zvijezda
u Betlem kaže stazicu
Po njoj su tako
spoznali lako štalicu.
Tamjan i zlato,
mast dragu na to uzeše
Slijedeći svjetlost,
od Boga milost, pođoše.
Došav u Betlem,
pred Kralja mladog padoše,
Darove svoje
Isusu kralju dadoše.
Pristupite vjerni
Pristupite vjerni u radosnom slavlju
Dođite, dođite u Betlehem.
Pogledajte mladog, anđeoskog Kralja
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Ponizni pastiri ostaviše stado
Gle, radosni hite k jaslicam.
Kličući hajdmo, požurimo s njima,
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Dvorani neba
Dvorani neba
proniješe glase narodom
Isus se rodi,
spasenje plodi porodom.
Betlem je mjesto
u kome čisto Djetešce
rodi se za nas
otkupi da nas, Janješce.
Spavaj mali Božiću
Spavaj mali Božiću, buj, buj, buj.
Spavaj neba kraljiću, tuj, tuj, tuj.
Tako piva sad Divica
Sinka Božjeg porodica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj lipi cvitu moj, buj, buj, buj.
Spavaj rožmarinu moj, tuj, tuj, tuj.
Spavaj, spavaj ružičice,
Puka tvoga ljubičice,
tuj, tuj, tuj.
U tranjavoj štalici, buj, buj, buj.
Na hlađanoj slamici, tuj, tuj, tuj.
Zimu trpiš u jaslicah,
Kano odveć sirotica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj dite maleno, buj, buj, buj.
Radošću dočekano, tuj, tuj, tuj.
Tebe dvore svi anđeli,
Kerubini s arhanđeli,
tuj, tuj, tuj.
POSLAN BI ANĐEL GABRIJEL
Poslan bi anđel Gabrijel
od Boga u grad Nazaret
k jednoj poniznoj Djevici,
i k pravoj Božjoj službenici.
Kad Mariji on doteče,
ponizno joj joj ovo reče:
"Oj, zdravo puna milosti,
Djevice, kruno svetosti.
Veselje sad će početi,
sina ćeš Božjeg začeti,
Bog Duh ce Sveti s tobom bit
i ove riječi ispunit.
Sina ćeš ti porodit,
Isus će se nazivati,
a plod tvoj bit ce Božji Sin
i pravi Bog i Gospodin."
BOŽIĆ U HRVATA
Autor: Božena Ukić, 19. 12. 2011.
Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja.
POVIJEST BOŽIĆA
Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.
Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.
Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.
Razumijevanje Božića i njegovo otajstveno značenje lučimo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski događaj. Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Kod polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim povijesnim odreženjem: u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Kod zornice je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanjice je proglas evanđelja sv. Ivana: u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama! Ovaj proglas jasno uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, je po Božiću postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.
Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodjelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se na zemlji mir, koji je potvrda Božje naklnosti prema ljudima. Ljudi su od prvog Božića svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božića obnavljaju tu svijest, pa stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost. Hrvatski katolici dokazali su svoje vjerničko razumijevanje biblijskog Božića i u pjesmi Čestit svijetu izrekli svoje vjerovanje. Pjesnik Jeronim Korner, jedan od najboljih hrvatskih duhovnih pjesnika, ispjevao je neposredno prije II. svjetskog rata ovu pjesmu o Božiću:
I bio je Čovjek-Bog,
I dobar i drag i blag!
Kud prošla je njegova stopa,
Rastao milinja trag.
I bio je Čovjek-Bog,
I lijep i svet i tih.
I svaka njegova riječ
Bijaše zvonak stih.
On življaše davno,
Al spomen je o njemu živa.
I mnoštvo o njemu zvijezda
Zemlji priču dariva.
O, čuva cijeli svijet
O njemu spomen čist:
Bio je čovjek, Bog i cvijet,
A zvao se Isus Krist.
Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.
Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja.
U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.
Božić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svete Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana.
Advent ili Došašće je vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna koja neposredno prethode Božiću i koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje božićna priprava koja traje točno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjećaji kreću i u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pričesti pa stoga Božić ima značenje obnove i novog htijenja u vjerničkom životu ka samo-prosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršćanskog morala.
Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.
Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu.
Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici.
Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.
Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi "bdjeti", jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj se noći bdije razumljiva je uloga koju ima svjetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća - svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić. Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić. U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu "badnjak", kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere. U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu . Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak. Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva "badnjaka" koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad - barem u nekim hrvatskim krajevima - domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić "Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer"! Na taj pozdrav slijedi odgovor: "I s tobom zajedno!" Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: "Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!" Odgovor glasi: "Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!" U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: "Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva", a odgovara se: "I vi živi i zdravi bili!" Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.
Božić je blagdan mira. U mnogim krajevima je običaj da se na taj dan ide na tri mise. Prva je polnoćka, druga je rana jutarnja, a zove se pastrica, zornica ili mala misa, i obično se na toj misi ide na pričest. Treća misa se zove poldanica ili vela misa. Mlađa čeljad, a posebno djevojke, se za svaku misu presvuku u drugu svečanu haljinu. U kući na stolu treba čitavo vrijeme biti boca s rakijom i košarica sa smokvama, orasima, lješnjacima, bademima, iako svaki kraj obiluje svojim specifičnostima. Ručak je svečan i obilan, a za stolom se treba naći čitava obitelj. Do iza ručka su svi ukućani na okupu, a popodne mlađa čeljad odlazi čestitati prijateljima i znancima. Ako na Božić pad kiša, vjeruje se da će roditi sve što se motikom okopava.
Značajan je i bogati božićni jelovnik. Uz tradicionalna jela na stolu će se naći sve vrste voća, povrća i mesa, neobično obilje bilo brojem vrsta jela bilo količinom. Osobito su značajna peciva i božićni kruhovi, božićna pečenka, te hladetina. Božić se pretežno svetkuje po tradiciji intimnije, strogo unutar same obitelji. U starijoj tradiciji poznat je polaznik ili položar, prvi posjetitelj koji na Božić uđe u kuću; u nekim krajevima je to na Badnjak, Stjepanje ili Novu godinu, uz kojega je vezano više običaja i vjerovanja. On treba biti zdrav i krepak, jer to kući donosi sreću. Da se kojim slučajem ne bi dogodila "nesreća", ukućani se obično unaprijed dogovore s nekim kršnim momkom, koji onda "slučajno" prvi uđe u kuću.Gotovo svi običaji vezani uz polaznika imaju isti cilj i smisao da se izazove radost i uopće blagostanje čitavoga doma.
Božićno čestitanje najprije se događalo u kući među članovima obitelji. Zatim je obuhvatilo rođake i prijatelje, a na kraju sve mještane. Čestitanje Božića od kuće do kuće, tzv. koledanje, obavljalo se uz pjevanje božičnih pjesama, a čestitari, zvani betlehemari ili pastiri, bi primali darove. Vjernost kršćanskoj poruci Božića iskazuje se izrazima božićnog čestitanja: Faljen Isus! Čestit vam bio Bog i Božić i sveto slavno porođenje! uz odgovor: I vaša duša kod Boga bila! Ili: Čestit Božić i porođenje Isusovo! uz odgovor: Čestita ti vira i duša! Lijepa je čestitka: Na dobro ti došlo porođenje Gospodinovo! s odgovorom: I tebi, brate, i svim tvojim u kući! Svetkovanje blagdana uključuje božićni odlazak u crkvu na mise, ali i znakove izmirenja između zavađenih unutar roda ili među susjedima. Čestitanje Božića želi povećati radost slavljenja božićnog blagdana. Vjernost običajima može umnožiti tu radost, ali vjernički narod ne zaboravlja da je Isus Krist Svijeta Razveselitelj. Tu radost, osim općeprihvaćene pjesme u zbiru hrvatskih božićnih popijevki Radujte se narodi, izrazito naglašava pjesma iz okolice Šibenika, i to osobitu u pripjevu koji Isusa naziva "radošću, dikom i sladošću":
Veselmo se ov čas, braćo premila,
jer je Diva noćas Sina rodila.
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
naša slodost, Spasitelju naš!
Svitlost u jedan čas bi svita svemu
kad Marija rodi u Betlemu,
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
Naša slodost, Spasitelju naš!
Pastiri, sad vi stada pustite,
ditiću malom svi skupno hodite,
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
naša slodost, Spasitelju naš.
Božićni tjedan, blagdan Sv. Stjepana, Sv. Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina, također su krcati božićnim događanjem koje prate osobiti pučki običaji: na Stjepanje ili Štefanje grupe mladića obilaze selo i s popratnim pjesmama čestitaju Stjepanima i Šteficama imendan; na Svetog Ivana, koji dolazi iza Stipanja, blagosivlje se vina, iznosi slama iz kuće i stavlja na voćke da bolje rode; na Nevinu dječicu, Mladence ili Herdoševo, dan iza Svetog Ivana, u mnogim je krajevima običaj da se s vrbovim šibama ljudi lagano udaraju šibanje, a nekoć i starohrvatsko "biranje kralja" te drugih narodnih dužnosnika.
Da je Nova godina nekoć počimala na Božić kazuje i naziv za taj dan u nekim hrvatskim krajevima gdje se i danas naziva Mali Božić ili Mladi Božić. Taj običaj vuče korijen od vremena kad se i Nova godina slavila 25. prosinca. Tek se kroz 16./17. stoljeće provodi razdvajanje i Nova godina se opet pomiče na 1. siječnja, kako je svetkujemo i danas. Obiteljsko svetkovanje Nove godine vrlo je slično božićnom, s time da je Božić okrenut užoj obitelji, a Nova godina rodbini i prijateljima. Danas je iščekivanje Nove Godine izgubilo značajku obiteljskog blagdana, ne samo u gradu nego i na selu. Nisu se sačuvala ni stara čestitanja koja isprepliću poruku o događaju Božića s novogodišnjim dobrim željama članovima obitelji i njihovom materijalnom dobru. Suvremeno slavljenje Nove godine je opće; pripada svima, a ne samo kršćanima. Kako su narodni običaji gotovo zamrli, valjalo bi u tom slavljenju razvijati ljudske vrednote; osobito u čestitanju. Treba poći od činjenice da čestitanje popraćuje redovito gesta rukovanja, stisak ruku, a i ljubljenje uz riječi: "sretna ti Nova godina!"
Božićni blagdani završavaju 6. siječnja, kada Crkva slavi Bogojavljenje. Ovim blagdanom Crkva se spominje dvaju događaja iz Isusova života. Prvi je Isusovo krštenje u rijeci Jordan pa se taj dan naziva i Vodokršće a u crkvu donosi krstiti voda s kojom se poslije blagoslivljaju polja i životinje. Drugi je pohod triju mudraca s istoka koji su se došli pokloniti malome Isusu donijevši mu darove, mirtu, zlato i tamjan. Na dan Bogojavljenja ili Sveta Tri kralja posljednji put pale se božićne svijeće i drvo badnjak, a blaguju se i određena božićna peciva. Blagdanom Tri kralja zaključuje se središnji skup božićnih običaja. Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući završava obiteljski božićni ugođaj. Tim danom završava se osobit period - tzv. "dvanaest dana"- dvanestodnevnica. I taj je blagdan obilježen počimanjem što se očituje blagoslovom kuća, koje obično počinje drugi dan iza Božića i traje do Sveta Tri kralja. Svećenik s dvojicom svojih pomoćnika, negdje nazvani glorijaci a negdje križari, obilaze i blagoslivljaju kuće, gdje ih dočekuju svečano obučeni ukućani, a na odlasku ih domaćin nagrađuje darovima, koji su nekada bili u naturi, a danas su obično u novcu. Nekoć se blagoslovljenom vodom škropilo po kući, staji, vrtu, polju, pčelinjaku itd. Uz Bogojavljenje je vezan i običaj ophoda tzv. zvjezdara, trojice dječaka koji su odjeveni kao tri "kralja" s rasvijetljenom zvijezdom. U tom običaju su prisutne kolede pa zvjezdari pjevaju božićne pjesme, ali i pjesme kojima se želi duhovno i materijalno dobro ljudima. Naravno, i ti ophodi su povezani s darivanjem čestitara.
Kršćansko značenje blagoslova domova temelji se na božićnoj istini da se je Bog udomio na zemlji. Svećenik započinje blagoslovnu molitvu zazivom: "Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!". Po Božiću naši hramovi postadoše kuće, a kuće hramovi, jer se Bog okućio na zemlji da stanuje među nama, s nama i u nama. Blagoslov kuća stoga želi naglasiti da su naše kuće i stanovi obitavališta Božja i zazivlju da se Bog ne iseli iz naših domova. Stoga valja blagosloviti čovjeka, obitelj, da bi on sam, njegova obitelj i njegov svijet - bili dom Božji. Božićni krug običaja završava na Svijećnicu i blagoslovom grla na dan Svetog Blaža. Bez obzira na mnoštvo različitih običaja, s pravom se može reći da je Božić čisti obiteljski blagdan. U duhovnom svijetu Božić je mjera vrijednosti, mira, sloge, poštovanja doma, moralnih normi i obilja.
Uz božićne blagdane su vezane i brojne božićne pjesme i popijevke. Po izričaju i melodici se razlikuju one iz sjevernih od onih iz južnih krajeva Hrvatske. Jedne i druge se opet dijele na one koje se pjevaju u crkvi i one koje se pjevaju na neliturgijskim slavljima. Jedna od najpoznatijih pjesama iz južne Hrvatske je "U se vrime godišta", a iz sjeverne "Narodi nam se kralj nebeski". U neliturgijske pjesme spadaju i one koje pjevaju koledari i veseljaci idući od kuće do kuće navješćujući Božić, Mladence, Novu godinu i Sveta Tri kralja.
Radujte se narodi
Radujte se narodi, kad čujete glas,
da se Isus porodi u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj,
i Betlemu pristupljuj,
pristupljuj.
Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo čuj, čuj,
i k jaslicam pristupljuj!
Pristupljuj!
Raduje se Marija s Josipom gledeći
Anđeo pjeva "Glorija" po zraku leteći
I ti, svijete čitavi,
Spasitelja pozdravi!
Pozdravi!
Kyrie Eleison
Kyrie eleison, eleison,
Isus se rodi u štalici
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kriste eleison, eleison!
On za nas trpi čim se rodi
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kyrie eleison, eleison!
U jasle mora da se skriva!
Pođite kralji,
tamo se njemu poklonite.
Svim na zemlji
Svim na zemlji mir, veselje,
Budi polag Božje volje.
To sad nebo navješćuje
I glas s neba potvrđuje.
Dobre volje svaka duša
grijeha neka već ne kuša
Nego hvali, diči Boga,
Što je posl'o Sinka svoga.
Sinka svoga, Boga moga,
S Ocem, Duhom jednakoga
Duhom Svetim začetoga
Od Djevice rođenoga.
Veselje ti navješćujem
Veselje ti navješćujem,
puče kršćanski.
Jerbo se kralj u Betlemu
rodi nebeski.
Još mali, u štali,
Kog stvorenje svako slavi
Štuje, diči, jer je pravi
On naš Spasitelj
i Otkupitelj.
Pored njega stoji Majka,
Djeva Marija.
Pa sveg svijeta Spasitelja
lijepo povija.
Njeg doji i goji,
Uspavljuje njegujući
"Spavkaj, spavkaj" pjevajući
U toj štalici,
sve na slamici.
Oj, pastiri
Oj, pastiri, čudo novo
Niste nigdar vidjeli ovo:
U jaslicam prostim rodio se Bog
Koji s neba siđe
radi puka svog.
Betlem, evo, nije daleko,
Znajte da vam istinu rekoh:
U štalici prostoj leži djetešce
Na slamici oštroj,
kao janješce.
Ljubav Božja prevelika
Primi pravu put čovjeka:
S neba siđe dolje radi grešnika
Rodi se u štali,
radi čovjeka.
U to vrijeme godišta
U to vrijeme godišta
Mir se svijetu navješta
Porođenjem Djetešca
Kom je Majka Djevica.
Anđeli se javili
Rajsku pjesmu slagali
Slava Bogu pjevali
A mir ljudma prosili.
Djeva Sina rodila,
Đavlu silu slomila,
Svijetu Spasa podala,
Nama majka postala.
Danas se čuje
Danas se čuje događaj novi
U zemlji našoj i jeste ovi
Braćo pastiri, pohitite
K Betlemskoj štali i vidite
Jedno nebesko Djetešce
U krilu majke Djevice.
Ta vam se sreća danas dogodi
Što vam se Janje nebesko rodi
Ovo je Janje ono milo
Koje je sav svijet izbavilo
Jedno nebesko Djetešce,
U krilu Majke Djevice!
Djetešce nam se rodilo
Djetešce nam se rodilo
U jasle se položilo
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Sin Boga Oca i Bog sam
S neba na zemlju siđe k nam
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Čista ga Djeva rodila,
I svojim mlijekom dojila
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Isus mu ime Otac da,
Da nas otkupi, posla ga
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Narodi nam se
Narodi nam se kralj nebeski
Od Marije, čiste Djevice.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Po njemu slijedi sveti Stjepan
Prvi mučenik Gospoda Boga.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje
Na tom mladom ljetu svega obilja
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
O Betleme
O Betleme, grade slavni od Boga
Najveći si ti od grada svakoga
Jer iz tebe nam izađe vojvoda
Isus dragi, Davidova poroda.
Marija ga, Djeva čista, porodi
I u jasle ona njega položi.
Dostojno se ona njemu poklanja,
I s veseljem srca svoga pozdravlja.
Veseli se majko Božja
Veseli se Majko Božja, puna milosti
veseli se i raduj se rajska svjetlosti
jer si noćas porodila
svojim mlijekom zadojila
Boga malahna.
Veselmo se i mi braćo ovdje zajedno
Al veselje neka naše bude pravedno
Svi se grijeha odrecimo
i srdačno utecimo
Svim vam Božić nazivamo
braćo ljubljena,
U stečenju vječnog zdravlja
od vas željena,
Kojega vam rođen dao
kako bude tko pitao
na dan današnji.
Tri kralja jahahu
Tri kralja jahahu
s onih sunčanih stran
tri dara nošahu
mir, zlato, tamijan.
Tri kralja dođoše
pred grad Jeruzalem
pitajuć za mjesto
gdje se rodi Isus.
Mariji rekoše:
zdravo, oj Djevice,
zdravo, oj Majčice,
nebeska Kraljice
Isus digne ruke,
drago im hvaljaše,
i nebeske dvore
njima obečaše.
Nebo daj oku
Nebo daj oku
zvijezdu visoku vidjeti
jer triju kralja
stazicu valja slijediti
Svijetla nebesa
čine čudesa rođenom
Anđeli svoju
pjesmicu poju malenom.
Kraljima zvijezda
u Betlem kaže stazicu
Po njoj su tako
spoznali lako štalicu.
Tamjan i zlato,
mast dragu na to uzeše
Slijedeći svjetlost,
od Boga milost, pođoše.
Došav u Betlem,
pred Kralja mladog padoše,
Darove svoje
Isusu kralju dadoše.
Pristupite vjerni
Pristupite vjerni u radosnom slavlju
Dođite, dođite u Betlehem.
Pogledajte mladog, anđeoskog Kralja
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Ponizni pastiri ostaviše stado
Gle, radosni hite k jaslicam.
Kličući hajdmo, požurimo s njima,
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Dvorani neba
Dvorani neba
proniješe glase narodom
Isus se rodi,
spasenje plodi porodom.
Betlem je mjesto
u kome čisto Djetešce
rodi se za nas
otkupi da nas, Janješce.
Spavaj mali Božiću
Spavaj mali Božiću, buj, buj, buj.
Spavaj neba kraljiću, tuj, tuj, tuj.
Tako piva sad Divica
Sinka Božjeg porodica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj lipi cvitu moj, buj, buj, buj.
Spavaj rožmarinu moj, tuj, tuj, tuj.
Spavaj, spavaj ružičice,
Puka tvoga ljubičice,
tuj, tuj, tuj.
U tranjavoj štalici, buj, buj, buj.
Na hlađanoj slamici, tuj, tuj, tuj.
Zimu trpiš u jaslicah,
Kano odveć sirotica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj dite maleno, buj, buj, buj.
Radošću dočekano, tuj, tuj, tuj.
Tebe dvore svi anđeli,
Kerubini s arhanđeli,
tuj, tuj, tuj.
POSLAN BI ANĐEL GABRIJEL
Poslan bi anđel Gabrijel
od Boga u grad Nazaret
k jednoj poniznoj Djevici,
i k pravoj Božjoj službenici.
Kad Mariji on doteče,
ponizno joj joj ovo reče:
"Oj, zdravo puna milosti,
Djevice, kruno svetosti.
Veselje sad će početi,
sina ćeš Božjeg začeti,
Bog Duh ce Sveti s tobom bit
i ove riječi ispunit.
Sina ćeš ti porodit,
Isus će se nazivati,
a plod tvoj bit ce Božji Sin
i pravi Bog i Gospodin."
BOŽIĆ U HRVATA
Autor: Božena Ukić, 19. 12. 2011.
Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja.
POVIJEST BOŽIĆA
Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.
Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.
Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.
Razumijevanje Božića i njegovo otajstveno značenje lučimo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski događaj. Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Kod polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim povijesnim odreženjem: u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Kod zornice je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanjice je proglas evanđelja sv. Ivana: u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama! Ovaj proglas jasno uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, je po Božiću postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.
Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodjelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se na zemlji mir, koji je potvrda Božje naklnosti prema ljudima. Ljudi su od prvog Božića svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božića obnavljaju tu svijest, pa stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost. Hrvatski katolici dokazali su svoje vjerničko razumijevanje biblijskog Božića i u pjesmi Čestit svijetu izrekli svoje vjerovanje. Pjesnik Jeronim Korner, jedan od najboljih hrvatskih duhovnih pjesnika, ispjevao je neposredno prije II. svjetskog rata ovu pjesmu o Božiću:
I bio je Čovjek-Bog,
I dobar i drag i blag!
Kud prošla je njegova stopa,
Rastao milinja trag.
I bio je Čovjek-Bog,
I lijep i svet i tih.
I svaka njegova riječ
Bijaše zvonak stih.
On življaše davno,
Al spomen je o njemu živa.
I mnoštvo o njemu zvijezda
Zemlji priču dariva.
O, čuva cijeli svijet
O njemu spomen čist:
Bio je čovjek, Bog i cvijet,
A zvao se Isus Krist.
Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.
Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja.
U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.
Božić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svete Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana.
Advent ili Došašće je vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna koja neposredno prethode Božiću i koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje božićna priprava koja traje točno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjećaji kreću i u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pričesti pa stoga Božić ima značenje obnove i novog htijenja u vjerničkom životu ka samo-prosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršćanskog morala.
Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.
Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu.
Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici.
Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.
Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi "bdjeti", jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj se noći bdije razumljiva je uloga koju ima svjetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća - svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić. Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić. U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu "badnjak", kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere. U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu . Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak. Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva "badnjaka" koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad - barem u nekim hrvatskim krajevima - domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić "Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer"! Na taj pozdrav slijedi odgovor: "I s tobom zajedno!" Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: "Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!" Odgovor glasi: "Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!" U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: "Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva", a odgovara se: "I vi živi i zdravi bili!" Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.
Božić je blagdan mira. U mnogim krajevima je običaj da se na taj dan ide na tri mise. Prva je polnoćka, druga je rana jutarnja, a zove se pastrica, zornica ili mala misa, i obično se na toj misi ide na pričest. Treća misa se zove poldanica ili vela misa. Mlađa čeljad, a posebno djevojke, se za svaku misu presvuku u drugu svečanu haljinu. U kući na stolu treba čitavo vrijeme biti boca s rakijom i košarica sa smokvama, orasima, lješnjacima, bademima, iako svaki kraj obiluje svojim specifičnostima. Ručak je svečan i obilan, a za stolom se treba naći čitava obitelj. Do iza ručka su svi ukućani na okupu, a popodne mlađa čeljad odlazi čestitati prijateljima i znancima. Ako na Božić pad kiša, vjeruje se da će roditi sve što se motikom okopava.
Značajan je i bogati božićni jelovnik. Uz tradicionalna jela na stolu će se naći sve vrste voća, povrća i mesa, neobično obilje bilo brojem vrsta jela bilo količinom. Osobito su značajna peciva i božićni kruhovi, božićna pečenka, te hladetina. Božić se pretežno svetkuje po tradiciji intimnije, strogo unutar same obitelji. U starijoj tradiciji poznat je polaznik ili položar, prvi posjetitelj koji na Božić uđe u kuću; u nekim krajevima je to na Badnjak, Stjepanje ili Novu godinu, uz kojega je vezano više običaja i vjerovanja. On treba biti zdrav i krepak, jer to kući donosi sreću. Da se kojim slučajem ne bi dogodila "nesreća", ukućani se obično unaprijed dogovore s nekim kršnim momkom, koji onda "slučajno" prvi uđe u kuću.Gotovo svi običaji vezani uz polaznika imaju isti cilj i smisao da se izazove radost i uopće blagostanje čitavoga doma.
Božićno čestitanje najprije se događalo u kući među članovima obitelji. Zatim je obuhvatilo rođake i prijatelje, a na kraju sve mještane. Čestitanje Božića od kuće do kuće, tzv. koledanje, obavljalo se uz pjevanje božičnih pjesama, a čestitari, zvani betlehemari ili pastiri, bi primali darove. Vjernost kršćanskoj poruci Božića iskazuje se izrazima božićnog čestitanja: Faljen Isus! Čestit vam bio Bog i Božić i sveto slavno porođenje! uz odgovor: I vaša duša kod Boga bila! Ili: Čestit Božić i porođenje Isusovo! uz odgovor: Čestita ti vira i duša! Lijepa je čestitka: Na dobro ti došlo porođenje Gospodinovo! s odgovorom: I tebi, brate, i svim tvojim u kući! Svetkovanje blagdana uključuje božićni odlazak u crkvu na mise, ali i znakove izmirenja između zavađenih unutar roda ili među susjedima. Čestitanje Božića želi povećati radost slavljenja božićnog blagdana. Vjernost običajima može umnožiti tu radost, ali vjernički narod ne zaboravlja da je Isus Krist Svijeta Razveselitelj. Tu radost, osim općeprihvaćene pjesme u zbiru hrvatskih božićnih popijevki Radujte se narodi, izrazito naglašava pjesma iz okolice Šibenika, i to osobitu u pripjevu koji Isusa naziva "radošću, dikom i sladošću":
Veselmo se ov čas, braćo premila,
jer je Diva noćas Sina rodila.
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
naša slodost, Spasitelju naš!
Svitlost u jedan čas bi svita svemu
kad Marija rodi u Betlemu,
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
Naša slodost, Spasitelju naš!
Pastiri, sad vi stada pustite,
ditiću malom svi skupno hodite,
Zdrav Isuse, naša radost, naša dika,
naša slodost, Spasitelju naš.
Božićni tjedan, blagdan Sv. Stjepana, Sv. Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina, također su krcati božićnim događanjem koje prate osobiti pučki običaji: na Stjepanje ili Štefanje grupe mladića obilaze selo i s popratnim pjesmama čestitaju Stjepanima i Šteficama imendan; na Svetog Ivana, koji dolazi iza Stipanja, blagosivlje se vina, iznosi slama iz kuće i stavlja na voćke da bolje rode; na Nevinu dječicu, Mladence ili Herdoševo, dan iza Svetog Ivana, u mnogim je krajevima običaj da se s vrbovim šibama ljudi lagano udaraju šibanje, a nekoć i starohrvatsko "biranje kralja" te drugih narodnih dužnosnika.
Da je Nova godina nekoć počimala na Božić kazuje i naziv za taj dan u nekim hrvatskim krajevima gdje se i danas naziva Mali Božić ili Mladi Božić. Taj običaj vuče korijen od vremena kad se i Nova godina slavila 25. prosinca. Tek se kroz 16./17. stoljeće provodi razdvajanje i Nova godina se opet pomiče na 1. siječnja, kako je svetkujemo i danas. Obiteljsko svetkovanje Nove godine vrlo je slično božićnom, s time da je Božić okrenut užoj obitelji, a Nova godina rodbini i prijateljima. Danas je iščekivanje Nove Godine izgubilo značajku obiteljskog blagdana, ne samo u gradu nego i na selu. Nisu se sačuvala ni stara čestitanja koja isprepliću poruku o događaju Božića s novogodišnjim dobrim željama članovima obitelji i njihovom materijalnom dobru. Suvremeno slavljenje Nove godine je opće; pripada svima, a ne samo kršćanima. Kako su narodni običaji gotovo zamrli, valjalo bi u tom slavljenju razvijati ljudske vrednote; osobito u čestitanju. Treba poći od činjenice da čestitanje popraćuje redovito gesta rukovanja, stisak ruku, a i ljubljenje uz riječi: "sretna ti Nova godina!"
Božićni blagdani završavaju 6. siječnja, kada Crkva slavi Bogojavljenje. Ovim blagdanom Crkva se spominje dvaju događaja iz Isusova života. Prvi je Isusovo krštenje u rijeci Jordan pa se taj dan naziva i Vodokršće a u crkvu donosi krstiti voda s kojom se poslije blagoslivljaju polja i životinje. Drugi je pohod triju mudraca s istoka koji su se došli pokloniti malome Isusu donijevši mu darove, mirtu, zlato i tamjan. Na dan Bogojavljenja ili Sveta Tri kralja posljednji put pale se božićne svijeće i drvo badnjak, a blaguju se i određena božićna peciva. Blagdanom Tri kralja zaključuje se središnji skup božićnih običaja. Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući završava obiteljski božićni ugođaj. Tim danom završava se osobit period - tzv. "dvanaest dana"- dvanestodnevnica. I taj je blagdan obilježen počimanjem što se očituje blagoslovom kuća, koje obično počinje drugi dan iza Božića i traje do Sveta Tri kralja. Svećenik s dvojicom svojih pomoćnika, negdje nazvani glorijaci a negdje križari, obilaze i blagoslivljaju kuće, gdje ih dočekuju svečano obučeni ukućani, a na odlasku ih domaćin nagrađuje darovima, koji su nekada bili u naturi, a danas su obično u novcu. Nekoć se blagoslovljenom vodom škropilo po kući, staji, vrtu, polju, pčelinjaku itd. Uz Bogojavljenje je vezan i običaj ophoda tzv. zvjezdara, trojice dječaka koji su odjeveni kao tri "kralja" s rasvijetljenom zvijezdom. U tom običaju su prisutne kolede pa zvjezdari pjevaju božićne pjesme, ali i pjesme kojima se želi duhovno i materijalno dobro ljudima. Naravno, i ti ophodi su povezani s darivanjem čestitara.
Kršćansko značenje blagoslova domova temelji se na božićnoj istini da se je Bog udomio na zemlji. Svećenik započinje blagoslovnu molitvu zazivom: "Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!". Po Božiću naši hramovi postadoše kuće, a kuće hramovi, jer se Bog okućio na zemlji da stanuje među nama, s nama i u nama. Blagoslov kuća stoga želi naglasiti da su naše kuće i stanovi obitavališta Božja i zazivlju da se Bog ne iseli iz naših domova. Stoga valja blagosloviti čovjeka, obitelj, da bi on sam, njegova obitelj i njegov svijet - bili dom Božji. Božićni krug običaja završava na Svijećnicu i blagoslovom grla na dan Svetog Blaža. Bez obzira na mnoštvo različitih običaja, s pravom se može reći da je Božić čisti obiteljski blagdan. U duhovnom svijetu Božić je mjera vrijednosti, mira, sloge, poštovanja doma, moralnih normi i obilja.
Uz božićne blagdane su vezane i brojne božićne pjesme i popijevke. Po izričaju i melodici se razlikuju one iz sjevernih od onih iz južnih krajeva Hrvatske. Jedne i druge se opet dijele na one koje se pjevaju u crkvi i one koje se pjevaju na neliturgijskim slavljima. Jedna od najpoznatijih pjesama iz južne Hrvatske je "U se vrime godišta", a iz sjeverne "Narodi nam se kralj nebeski". U neliturgijske pjesme spadaju i one koje pjevaju koledari i veseljaci idući od kuće do kuće navješćujući Božić, Mladence, Novu godinu i Sveta Tri kralja.
Radujte se narodi
Radujte se narodi, kad čujete glas,
da se Isus porodi u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj,
i Betlemu pristupljuj,
pristupljuj.
Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo čuj, čuj,
i k jaslicam pristupljuj!
Pristupljuj!
Raduje se Marija s Josipom gledeći
Anđeo pjeva "Glorija" po zraku leteći
I ti, svijete čitavi,
Spasitelja pozdravi!
Pozdravi!
Kyrie Eleison
Kyrie eleison, eleison,
Isus se rodi u štalici
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kriste eleison, eleison!
On za nas trpi čim se rodi
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kyrie eleison, eleison!
U jasle mora da se skriva!
Pođite kralji,
tamo se njemu poklonite.
Svim na zemlji
Svim na zemlji mir, veselje,
Budi polag Božje volje.
To sad nebo navješćuje
I glas s neba potvrđuje.
Dobre volje svaka duša
grijeha neka već ne kuša
Nego hvali, diči Boga,
Što je posl'o Sinka svoga.
Sinka svoga, Boga moga,
S Ocem, Duhom jednakoga
Duhom Svetim začetoga
Od Djevice rođenoga.
Veselje ti navješćujem
Veselje ti navješćujem,
puče kršćanski.
Jerbo se kralj u Betlemu
rodi nebeski.
Još mali, u štali,
Kog stvorenje svako slavi
Štuje, diči, jer je pravi
On naš Spasitelj
i Otkupitelj.
Pored njega stoji Majka,
Djeva Marija.
Pa sveg svijeta Spasitelja
lijepo povija.
Njeg doji i goji,
Uspavljuje njegujući
"Spavkaj, spavkaj" pjevajući
U toj štalici,
sve na slamici.
Oj, pastiri
Oj, pastiri, čudo novo
Niste nigdar vidjeli ovo:
U jaslicam prostim rodio se Bog
Koji s neba siđe
radi puka svog.
Betlem, evo, nije daleko,
Znajte da vam istinu rekoh:
U štalici prostoj leži djetešce
Na slamici oštroj,
kao janješce.
Ljubav Božja prevelika
Primi pravu put čovjeka:
S neba siđe dolje radi grešnika
Rodi se u štali,
radi čovjeka.
U to vrijeme godišta
U to vrijeme godišta
Mir se svijetu navješta
Porođenjem Djetešca
Kom je Majka Djevica.
Anđeli se javili
Rajsku pjesmu slagali
Slava Bogu pjevali
A mir ljudma prosili.
Djeva Sina rodila,
Đavlu silu slomila,
Svijetu Spasa podala,
Nama majka postala.
Danas se čuje
Danas se čuje događaj novi
U zemlji našoj i jeste ovi
Braćo pastiri, pohitite
K Betlemskoj štali i vidite
Jedno nebesko Djetešce
U krilu majke Djevice.
Ta vam se sreća danas dogodi
Što vam se Janje nebesko rodi
Ovo je Janje ono milo
Koje je sav svijet izbavilo
Jedno nebesko Djetešce,
U krilu Majke Djevice!
Djetešce nam se rodilo
Djetešce nam se rodilo
U jasle se položilo
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Sin Boga Oca i Bog sam
S neba na zemlju siđe k nam
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Čista ga Djeva rodila,
I svojim mlijekom dojila
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Isus mu ime Otac da,
Da nas otkupi, posla ga
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Narodi nam se
Narodi nam se kralj nebeski
Od Marije, čiste Djevice.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Po njemu slijedi sveti Stjepan
Prvi mučenik Gospoda Boga.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje
Na tom mladom ljetu svega obilja
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
O Betleme
O Betleme, grade slavni od Boga
Najveći si ti od grada svakoga
Jer iz tebe nam izađe vojvoda
Isus dragi, Davidova poroda.
Marija ga, Djeva čista, porodi
I u jasle ona njega položi.
Dostojno se ona njemu poklanja,
I s veseljem srca svoga pozdravlja.
Veseli se majko Božja
Veseli se Majko Božja, puna milosti
veseli se i raduj se rajska svjetlosti
jer si noćas porodila
svojim mlijekom zadojila
Boga malahna.
Veselmo se i mi braćo ovdje zajedno
Al veselje neka naše bude pravedno
Svi se grijeha odrecimo
i srdačno utecimo
Svim vam Božić nazivamo
braćo ljubljena,
U stečenju vječnog zdravlja
od vas željena,
Kojega vam rođen dao
kako bude tko pitao
na dan današnji.
Tri kralja jahahu
Tri kralja jahahu
s onih sunčanih stran
tri dara nošahu
mir, zlato, tamijan.
Tri kralja dođoše
pred grad Jeruzalem
pitajuć za mjesto
gdje se rodi Isus.
Mariji rekoše:
zdravo, oj Djevice,
zdravo, oj Majčice,
nebeska Kraljice
Isus digne ruke,
drago im hvaljaše,
i nebeske dvore
njima obečaše.
Nebo daj oku
Nebo daj oku
zvijezdu visoku vidjeti
jer triju kralja
stazicu valja slijediti
Svijetla nebesa
čine čudesa rođenom
Anđeli svoju
pjesmicu poju malenom.
Kraljima zvijezda
u Betlem kaže stazicu
Po njoj su tako
spoznali lako štalicu.
Tamjan i zlato,
mast dragu na to uzeše
Slijedeći svjetlost,
od Boga milost, pođoše.
Došav u Betlem,
pred Kralja mladog padoše,
Darove svoje
Isusu kralju dadoše.
Pristupite vjerni
Pristupite vjerni u radosnom slavlju
Dođite, dođite u Betlehem.
Pogledajte mladog, anđeoskog Kralja
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Ponizni pastiri ostaviše stado
Gle, radosni hite k jaslicam.
Kličući hajdmo, požurimo s njima,
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Dvorani neba
Dvorani neba
proniješe glase narodom
Isus se rodi,
spasenje plodi porodom.
Betlem je mjesto
u kome čisto Djetešce
rodi se za nas
otkupi da nas, Janješce.
Spavaj mali Božiću
Spavaj mali Božiću, buj, buj, buj.
Spavaj neba kraljiću, tuj, tuj, tuj.
Tako piva sad Divica
Sinka Božjeg porodica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj lipi cvitu moj, buj, buj, buj.
Spavaj rožmarinu moj, tuj, tuj, tuj.
Spavaj, spavaj ružičice,
Puka tvoga ljubičice,
tuj, tuj, tuj.
U tranjavoj štalici, buj, buj, buj.
Na hlađanoj slamici, tuj, tuj, tuj.
Zimu trpiš u jaslicah,
Kano odveć sirotica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj dite maleno, buj, buj, buj.
Radošću dočekano, tuj, tuj, tuj.
Tebe dvore svi anđeli,
Kerubini s arhanđeli,
tuj, tuj, tuj.
POSLAN BI ANĐEL GABRIJEL
Poslan bi anđel Gabrijel
od Boga u grad Nazaret
k jednoj poniznoj Djevici,
i k pravoj Božjoj službenici.
Kad Mariji on doteče,
ponizno joj joj ovo reče:
"Oj, zdravo puna milosti,
Djevice, kruno svetosti.
Veselje sad će početi,
sina ćeš Božjeg začeti,
Bog Duh ce Sveti s tobom bit
i ove riječi ispunit.
Sina ćeš ti porodit,
Isus će se nazivati,
a plod tvoj bit ce Božji Sin
i pravi Bog i Gospodin."
