preskoči na sadržaj

Osnovna škola Petra Kružića Klis

Login
Tražilica
Kalendar
« Rujan 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji

  

Anketa (mala)
Podržavate li provedbu Zdravstvenog odgoja u školama?



 

 

Upis djece u prvi razred

 

 

 

 

 

Lišće ide

Oproštaj fine jeseni           

 

Kad vidim vrapce

male ispod streha,

i snuždene glavice

ocvalih lijeha,

gladna grla

malih ptica,

prestraših se njenog

ledena lica.

 

Nije moguće da ih

je tek obojio kist,

odmah je dršćuć

pao svaki list,

pljusne ledena,

ledena kiša,

sve listove do

čela ošiša.

 

Oblaci i sunce za

mjesto se tuku,

stabla šareno

ruho svuku,

kad vjetar otpuhne

list zanesen,

ne plačite,

ode fina jesen.

 

Cvita Grubišić 3.r.

 

 

   

U sumrak

 

Tamni, mračni sumrak.

Sunce umire, bude se sjene.

Noćni svijet ustaje, živi...

 

Na putu starom, s trnjem sa strane,

nikoga nema, nitko se ne čuje.

Pjev cvrčka zamire...

 

Mladunci se skrivaju, a njihove ih majke štite

od noći koja vreba.

Borove iglice mirišu...

 

Nema jutarnjeg povjetarca,

kad žamor zamre u tišini noći

koja je tako tiha, tako glasna.

 

Smiri se voda

ribe zaspu na dnu.

Trava se više ne zeleni,

u tamni, mračni sumrak.

 

Dora Rađa 7.r.

Sreća je upoznati svoju zvijezdu

 

Gledam u nebo. Zar je naša zvijezda i taj nebeski svod toliko udaljen? Možda te naše zvijezde i ta crna svila kriju jedan drugi svijet, drugačiji od ovoga svijeta, ljude koji su drugačiji od naših ljudi. Upoznati svoju zvijezdu smiju samo oni koji to istinski žele. Ja to želim, ponekad. Ponekad moje misli odlutaju pred vrata nebeskoga svoda i čekam, ali se ništa ne događa. Svi smo bar jedanput u djetinjstvu pomislili o tom čarobnom nebeskom svodu, ali kako odrastamo gubimo nadu i vjeru da ćemo ih ikada upoznati. Djeca jedva čekaju odrasti i dodirnuti tu malu zvijezdu koja će im promijeniti život u potpunosti. Dok čekaju taj trenutak, izgube nadu i odu putem kojim su ljudi prije njih otišli jer nisu mogli dočekati taj trenutak. Trenutak da im se ta krijesnica nasmiješi i pošalje pozivnicu do zvijezda. Samo zatvori oči. Sve što trebaš za put do nebeskoga svoda jesu volja i mašta. Imam samo jedno pitanje namijenjeno za svoju zvijezdu koja gore sjaji za mene: „Gledam li upravo u sebe, pričam li o svojoj budućnosti?

 

 Anđela Jurević 6.r.

Tri sestrice

Jedna mi plovidbu vodi,

druga hridima dovede,

treća galebove privuče.

 

Prva me k moru zove,

druga mi ulov čuva,

treća mi sriću donosi.

 

Bura, barka, mriža.

 

Mislav Sarić 7.r.

   

 

Literarni radovi

Škola i jesen

 

Evo, počela je škola,

smjestila se ispod grana topola,

krenule su školske brige,

došle su nam nove knjige.

 

Jučer nam učiteljica reče

da se doma kruh ispeče,

možda pecivo koje,

kolače svake boje.

 

Sutra su kruha dani,

na stol putuju slanci slani,

pekmezi i dunje,

kutovi se stola pune.

 

Vjeroučitelj tu drži misu,

sve po Svetom pismu,

onda svi navale na hranu,

jer sva djeca imaju istu manu.

 

Cvita Grubišić 3.r.

 

   

Plodovi zemlje

 

Jesen je stigla

svima nam je namigla,

sada sadi sadnice,

velike i male trajnice.

 

Uskoro evo: žutih krušaka,

koje su dospjele i do medvjeđih njušaka,

rumenih jabuka, ljubičastih šljiva,

grožđa što po trsu pliva.

 

Zato: berite ih što brže,

dok se na suncu ne sprže,

dok ih ne pojedu bube,

jer voće je dobro za zube.

 

Cvita Grubišić 3.r.

Od zrna do kruha

 

Od zrna do kruha,

Prvo ide zrno u polja suha,

Ostaje preko zime duge,

Do ljetne zlatne pruge.

 

Kombajn stiže,

Pa pšenica u traktor gmiže,

Traktor u mlin ode.

Pekaru ide kada brašno posta,

Vozi se kamionom preko mosta,

Miješa se sa soli, vodom i kvascem,

Onda postane pogačom ili slancem.

 

Tad se oblikuje i miješka,

Ode u pećnicu zlatnog smješka,

Tako će se peći cijele noći

I do našeg stola doći.

 

Cvita Grubišić 3.r.

 

   

Jesen

 

Stigla jesen,

a na ulici peku kesten.

Uzela je svoj šareni kist

i u žuto obojila list.

Kada padne jesenska kiša,

listove s grana šiša.

U srce se uvuče tuga

a vani nastaje duga.

Ptice u jato stale

i na jug otputovale.

Naš mali školski put,

postao je žut.

 

Manuela Melvan 3.r.

Jesen

 

Mali ljetni list,

Obojio je jesenski kist.

 

Svugdje vlada tuga,

Al' na kraju kiše došla je duga.

 

Crvkuću tužno ptice

Što otišle su selice.

 

Sve više pada kiša

Uz zatvoren prozor tiša.

 

Jesenski list žut,

Obojio je cijeli put.

 

Petra Bačić 3.r.

 

     

Jesen

 

Jesen stiže u moj kraj,

Prehladit će se cijeli zavičaj.

Ptice selice idu na jug,

Put će biti naporan i dug.

 

Lišće pada s grana,

Pokraj njega prolijeće vrana.

Ljudi pale vatru vruću,

Da brzo zagriju kuću.

 

Brzo pada noć

Pa ja moram doma doć.

 

Aurelia Regner 3.r.

Pjesma o slovu B

 

Slovo B pišem

u pisanku iz tri poteza.

Ono je na prvom mjestu

u riječi BOR.

Kad izgovorim ROBOT

onda je glas u sredini,

u abecedi se nalazi

drugo po redu.

B je bucmasto slovo

jer ima dva trbuščića.

Slovo B leti u balonu

i plovi morem u BRODU.

 

Natalia Pandžić 1.r.

   

Mama

 

Postoji mama

Ona je dama.

Nikada ne spava

Od toga je boli glava.

Stalno nešto radi

Stalno nešto sadi.

Stalno nešto sprema

Nikad mira nema,

I stalno nešto mlije

K'o da vjetar vije.

Kada nešto muti

Na dobro mi sluti.

 

Ante Barić 3.r.

 

Što radim na satu?

 

            Zapravo, ni ne znam točno što reći, jer kad čujete ovo, ostat ćete bez riječi. Na satu, ja se zabavljam. Onako, kako ne može svatko.

            S Milinom se jačam, s papirima gađam, pričam stalno, a slušam minimalno. Milina i ja se „tučemo“, a kad to nastavnica vidi, onda se mučimo. Kaže da napišemo sastav od 400 riječi, i da to nećemo izbjeći.

            Srce mi lupa dok Milina gunđa. Sreće mi nema, za pisanje se spremam. Ali, mi se i za to kroz igru i pjevuckanje zabavimo. Na petominutnom odmoru na WC ne idemo. S društvom se smijemo, dovikujemo, papirima gađamo, pa i pišemo...

            Petominutni je završio, a mi se i dalje mučimo, pišemo, pišemo. Dok drugi pišu i uče, mi crtamo, šaramo, a na priloge zaboravljamo. A kad nastavnica kaže: „Hajde, djeco, doneseite teke...“, teško nama. Ja u sebi mrmljam i ne znam što ću reći pa kažem: „Bože, daj mi sreće.“

            Avione papirnate  mi i dalje bacamo i kažemo: „Nastavnica nešto sprema, ima da nas nema.“ A nastavnica kaže: „ Otvorite gramatiku.“ Mrzim je više nego Matematiku. Tada pitam: „ Mogu li na WC ići piti da mogu što više „mliti“. I tako se vratim, a teka je u mojoj ruci...

               Gledam. Nešto se crveni i piše: „Marko, piši uredno, pazi na pravopisne pogreške i drugi put na satu pažljivo slušaj.“

 

Marko Burić 5.r.

 

 

Školski hodnici

 

           Zaljubila sam se. Sve se dogodilo tako brzo, tako dobro.

Ljubav je gorjela. Ocjene su padale. Popustila sam u školi. Nije me briga! Svaki dan mi pošalje poruku u školi da iziđemo i gdje da se nađemo. Imali smo tajno mjesto. Školski hodnici su jako veliki. On i ja smo se dogovorili i izabrali najmanji, ali najtopliji hodnik. Zvali smo ga „H“ jer su špijuni htjeli saznati gdje se nalazimo. Htjeli smo ih zbuniti. Prolazili su dani i dani, mjeseci i mjeseci. U našoj ljubavi nije bilo tajna. Vjerovala sam mu. Jednog ponedjeljka nismo izišli sa sata. Čekala sam poruku držeći mobitel u ruci. Na satu Hrvatskog jezika nastavnica je pričala o atributima. Kako netko može toliko pričati? Kako je vrijeme sporo prolazilo... Zašto poruka ne dolazi? Zašto ne želi izići sa sata? Koliko me pitanja ubijalo. Srce mi je lupalo. Možda je ljut na mene? Što ako sam nešto krivo napravila? Možda je zaboravio? Zašto uopće sumnjam? Možda nema kuna na mobitelu pa me čeka na školskom hodniku.? Laknulo mi je. Sigurno je to. On me jadan čeka. Pitala sam nastavnicu mogu li na WC. Pustila me jer sam ja uvijek pristojna. Izišla sam. Pokušala sam se ne brinuti oko svega, ali nešto me u srcu stezalo. Došla sam vani, na hodnike... Ušla sam u najtopliji školski kutak, u naš „H“. Ugledala sam ga. Bio je okrenut leđima. Uh! Koje olakšanje ... ne mogu ni opisati. Nestale su sumnje u mojoj glavi. Dotrčala sam do njega, lagano, radosno. Pogledala sam ga u prekrasne plave oči. U njima je stao cijeli moj svijet. Iz njih je navirao neki strah. Kao da mi nešto skriva. Predobro poznajem taj pogled da ne bih shvatila... Pogledao me i rekao: „Oprosti.“ Ništa mi nije bilo jasno. Očima je pokazivao da se okrenem. To sam i napravila. Okrenula sam se. Ugledala sam odgovor na svoja pitanja i opravdala svaku sumnju... Ispred mene je stajala Ona. Mislila sam da sanjam. Vrijeme je stalo. Željela sam ga pitati kako i zašto, ali riječi su se zaustavile. Nisam mogla. Otišla sam bez riječi. , a suza mi je kapnula niz obraz. Nisam osjećala ni mržnju, ni ljutnju.Ništa. Samo veliko razočaranje.

            Prošlo je dugo vremena. Nismo više nikada progovorili. Nisam saznala odgovore na pitanja, kao i razloge... To znaju samo školski hodnici.

 

Luce Caktaš 7.r.

preskoči na navigaciju