Osnovna škola "Plokite" Split

Vukovar je grad koji nam uvijek daje neiscrpnu snagu i nadahnuće… njegova povijest, sadašnjost, a prije svega herojstvo u vrijeme Domovinskog rata.
U to vrijeme, mali običan čovjek, nevičan ratu, postao je istinski heroj jer je htio obraniti svoju obitelj, svoje prijatelje, svoj grad i svoju domovinu od nevjerojatne razaračke i ubojite sile.

Taj mali čovjek bio je nošen srcem i željom u bolju i svjetliju budućnost.
I uspio je…. Pobijedio je.
Mi danas živimo u slobodi.

Zato 18. studenoga posebno razmišljamo o Vukovaru. U sebi nosimo hrabrost heroja i srca su nam jaka poput Dunava. Gledajući u svaki plamen svijeće kao u svaki izgubljen život, gledamo i na svaki novi život Grada Vukovara i novu nadu. Ne trebamo se sramiti ni bojati pustiti suzu. Trebamo i moramo se prisjetiti te hladne i strašne jeseni, ratne 1991. godine  jer gledajući u prošlost, možemo zajedno graditi ljepšu, bolju i svjetliju budućnost.

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana naša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložiti je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.

Grad - to ste vi.

Siniša Glavašević

Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo "zavijeno u crno".

Škabrnja je napadnuta istog dana kad su u srpski četnici i JNA ulazili u Vukovar.

Svrha terorističkog napada na Škabrnju je bila zaplašivanje hrvatskog stanovništva, radi toga da bi isto posumnjalo u mogućnost postojanja hrvatske države.

Napad na selo je započeo žestokom topničkom paljbom u 07:30. O silini napada svjedočilo je i to što su Zadrane, inače već navikle na napade na grad, probudile jake detonacije iz zadarskog zaleđa.

Neuobičajenost je bila što se primijetila "promjena" cilja napada; nakon što je cijeli prethodni tjedan Zadar bio pod zrakoplovnim napadima rušiteljske naravi, napad je nakon zatihe u Zadru uslijedio u zaleđu.

Čim su postali svjesni napada, škabrnjske žene, djeca i starci su se sklonili u podrume.

Dok je trajao topnički napad, prema Škabrnji su krenuli srpski tenkovi i 30 oklopnih vozila i to iz dva pravca: Biljana i Zemunika Gornjeg.

Po prestanku topničkog napada, postrojbe JNA i srpske paravojne postrojbe su ušle u selo. Prvotno su krenuli sa uništavanjem kuća, crkvenih građevina i gospodarskih objekata. Nakon toga je krenuo napad na civile. Unatoč činjenici što žene, djeca i starci nisu pružali nikakav otpor agresorima pri izlasku iz svojih skloništa, to nije imalo nikakva učinka na namjere srpskih zločinaca. Već prvog dana su Srbi ubili 43 hrvatska civila.

Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili. Nakon što je opustošeno selo, kraj je miniran. Od posljedica prisiljenosti kretanja kroz minska polja, još je nekoliko škabrnjskih civila poginulo.

VUKOVAR - TO SMO MI

Za vrijeme Domovinskog rata mnogi su gradovi bili teško pogođeni, razoreni i uništeni. Mnogo je ljudi izgubilo svoje bližnje , obitelj i prijatelje, ali je također jako puno, nezamislivo puno ljudi izgubilo svoje domove, gradove skoro i državu, ali su svejedno bili  snažni i borili se do zadnjeg svojeg daha i danas smo im na tome jako zahvalni.

Najveća se bitka dogodila u malom gradiću Vukovaru, gradu na rijekama Vuki i Dunavu. Grad koji se borio za samostalnost i slobodu, za nepravednu je kaznu dobio veliku ranu koju i danas nosi.

Dan Vukovara obilježavamo 18. studenog u spomen žrtava Vukovara i Domovinskog rata. Idemo zapaliti svijeće u Vukovarsku ulicu.

Svake godine idem s mamom, zapalimo veliku crvenu svijeću u spomen žrtvama tih užasnih događaja.

Ovog mjeseca dobili smo za čitanje lektiru posvećenu Domovinskom ratu i ljudima koji su žrtvovali sve za samostalnost naše Domovine.

U mojoj školi Vukovar obilježavamo napisanim pjesmama, recitiranjem, crtežima, zadaćama…

Svi osmi razredi idu na terensku nastavu u Vukovar da bi se bolje upoznali s tim hrabrim gradom.

Teško mi je razmišljati o djeci mojih godina  koja su izgubila svoje mame, tate, bake, djedove, prijatelje u tim ratnim strahotama. Ne znam kako bih ja to podnijela.

Vrlo sam zahvalna ljudima koji su nas branili, koji su zaštitili nečiju djecu, unuke, braću i sestre. Možda, da nisu zaštitili moje ili nečije roditelje, nas, učenika šestog razreda danas ne bi bilo, i možda ne bih danas pisala ovu zadaću, ali evo me! Tu sam! i zato sam zahvalna Vukovaru, gradu koji nas je zaštitio. I učinio ponosnim!

Marija MARASOVIĆ, 6.a razred

VUKOVAR - TO SMO MI

Vukovar - grad heroj, simbol Domovinskog rata i hrvatske slobode.

Domovinski rat okupio je Hrvate u jedno veliko, hrabro srce koje je branilo Domovinu od puno snažnije srpske vojske. Vukovar je bio okružen neprijateljskom vojskom sa svih strana. Svakodnevno su ga napadali projektilima i tenkovima. Nemilosrdno su razarali grad: uništavali su kuće, škole, tukli su po bolnici, posebno su pokušali srušiti vukovarski vodotoranj koji je postao simbolom otpora.

Ali vukovarski branitelji, iako slabije naoružani branili su se hrabro i odlučno. U gradu među ruševinama, u skloništima sklonili su se ljudi koji nisu napustili svoj grad. Stotine žena, djece, staraca danima su živjeli u tim skloništima bez struje, s vrlo malo hrane i vode koju su im donosili branitelji. Toliko straha u tom mraku uz buku granata mi danas ne možemo ni zamisliti.

Cijela Hrvatska je tada svakodnevno slušala preko radija vijesti iz Vukovara. Svi su Hrvati strepili što će se dogoditi u Vukovaru, hoće li se obraniti. Mnogi su branitelji iz cijele Hrvatske bili u Vukovaru i zajedno s Vukovarcima branili grad.

Svi su oni heroji koji su bili spremni dati svoje živote za Vukovar i za Hrvatsku. O tom junaštvu i danas se govori.

Mi koji tada nismo bili ni rođeni, takvu hrabrost, takvu borbu za pravdu i slobodu možemo samo zamišljati kao da je iz nekakvog filma.

Kada se sjetimo da je to bila stvarnost, da su mnogi poginuli braneći grad, da su mnogi nestali, a da oni koji su preživjeli, nose u sebi veliku patnju, osjetimo tugu, ali istodobno i veliki ponos.

Žrtva Vukovara, žrtva je cijele Hrvatske i svih Hrvata jer smo se uspjeli oduprijeti nadmoćnijem neprijatelju.

Vukovar je postao simbolom te borbe i slobodne Hrvatske.

Na dan njegova pada, kada je neprijateljska srpska vojska ušla u taj grad i nastavila ubijati i razarati, odajemo počast svim našim herojima.

Palimo svijeće za sve žrtve, za svu onu patnju koju su doživjeli Vukovarci, ali i drugi gradovi u Domovinskom ratu u kojem je Hrvatska izborila svoju slobodu.

Za sve nas Vukovar je simbol naših heroja, naše slobode, naše Domovine koju volimo i koju moramo čuvati i za koju se vrijedi žrtvovati.

Vukovar - to smo mi.

Gabrijela MARTINIS, 6.a razred

Odabrala: Ivona H. PERKOVIĆ IVIČEVIĆ